Rat u Bosni i Hercegovini mogao je biti zaustavljen za samo nekoliko sedmica, a mogao je biti spriječen i genocid u Srebrenici, no, za to je nedostajalo političke volje, prije svega, od državne politike Francuske, koja se svrstala na stranu „agresora“, produžavajući ratnu agoniju u BiH čak i po cijenu srozavanja svoje međunarodne reputacije i neispunjenja misije Ujedinjenih nacija.

To je, u najkraćem, stav Guillaumea Ancela, nekadašnjeg francuskog oficira čija je jedinica tokom rata u BiH dodijeljena mirovnim snagama UN-a, sa zadatkom da eliminiše artiljerijske položaje s kojih je gađano Sarajevo. No, ona, kako sam kaže, nije uspjela provesti misiju koja ju je dovela u BiH, već je samo produžila ratnu agoniju.

Krivac za to je, tvrdi Ancel, Francuska, koja se nije željela sukobiti sa srpskim snagama, koje su, zahvaljujući vjetru u leđa iz Elisejske palate, nekažnjeno ubijale civile, znajući da za to neće biti kažnjene dok je na čelu UNPROFOR-a francuski general Bernard Janvier.

To, kao i mnogo drugih konstatacija koje opisuju francusku politiku tokom rata u BiH, Ancel je napisao u svojoj knjizi Ledeni vjetar iznad Sarajeva, a iznio ih je i u intervjuu za Al Jazeeru Balkans, na 25. godišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Gospodine Ancel, možete li objasniti čime ste se tačno bavili tokom mandata u snagama Ujedinjenih nacija tokom rata u Bosni i Hercegovini?

Te 1995. godine bio sam artiljerijski kapetan specijaliziran za zračne napade. Zapovijedao sam specijalnom jedinicom (Taktička zračna kontrola TACP) zaduženom za usmjeravanje borbenih aviona na mete koje su trebale biti uništene, na način da im se približim dovoljno blizu i da budem spreman za svođenje grešaka i eventualne kolateralne štete na minimum. Naš zadatak je bio da otkrijemo i neutrališemo teško naoružanje u krugu od 30 kilometara oko grada Sarajeva. Bili smo integrirani u jedinicu Legije stranaca koja je formirala BATINF2 (pješadijski bataljon broj 2), čija je baza bila smještena na sarajevskom aerodromu, a upravo ovaj aerodrom je predstavljao ključnu tačku tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine.

Kakvi su Vam bili prvi dojmovi kada ste došli u opkoljeno Sarajevo? Kakvi su Vam bili prvi zaključci o tome šta se događa?

Došli smo kako bismo otkrili i uništili artiljeriju koja su bombardovala grad, ali vrlo brzo smo shvatili da je naša interventna misija bila blokirana politikom koju je provodio Elysee (Predsjedništvo Republike Francuske) i koja je zapravo štitila Srbe jer su nam bili saveznici, čak iako su upravo Srbi bili pravi opsadnici i agresori u ovom sukobu. Drugim riječima, došli smo kako bismo spriječili bombardovanje grada, ali uz zabranu napada na agresore, što je ubrzo postalo neizdrživo za nas, ali još i više za opkoljene Sarajlije čije smo mučenje samo produžili.

Napisali ste knjigu o svojoj misiji, „Ledeni vjetar iznad Sarajeva“. Rekli ste da je knjiga, zapravo, dnevnik, a ne iznošenje mišljanja. Nakon toliko godina, možete li sad reći kakvo Vam je mišljenje o misiji da zaštitite Sarajevo iz sadašnje perspektive?

Knjiga „Ledeni vjetar iznad Sarajeva“ je upravo ono što smo osjetili kad smo shvatili da smo došli u misiju koju nismo smjeli izvršiti. Nalazili smo se u zamci. Ona mi je usadila duboku i ledenu ljutnju. Trebale su mi godine da napišem svoje najjednostavnije svjedočenje, kako se naša šutnja ne bi pretvorila u zaborav. Moja knjiga je priča o mojoj misiji tokom opsade glavnog grada, ali, također, predstavlja i svjedočanstvo o dvoličnosti politike Francuske koja je zabarikadirala sve ključne pozicije „plavim kacigama“, zaštitnim snagama Ujedinjenih nacija (UNPROFOR-a) i na taj način spriječila bilo kakvu akciju protiv Srba. Bili smo pripremljeni da sa najboljim borbenim jedinicama francuske vojske zaštitimo glavni grad i da provedemo mirovne sporazume koje su potpisale sve strane. Ali, ustvari smo samo dozvolili Srbima da nastave sa opsadom grada. Najgore je to što su se oni na kraju okrenuli i protiv nas, smatrajući da smo im na kraju trebali i predati glavni grad.

Orden Legije časti za odbijanje naredbe

Jeste li nekada došli u iskušenje da odbijete izvršiti naređenje i da učinite ono što ste, prema zadatku misije, i trebali?

Odbio sam izvršiti naredbu kojom mi je naređeno da radije dozvolim da ubijaju legionare, nego da napadam Srbe koji su ugrožavali njihove živote. Trebao sam biti izveden pred vojni sud, jer sam za vrijeme rata prekršio naredbu, ali niko se nije usudio objaviti naredbu koju sam odbio, jer sam je zatražio pismeno. Kasnije sam odlikovan ordenom Legije časti, upravo zato što sam rekao ‘ne’, što je ustvari samo bila moja službena obaveza.

Kad je novi predsjednik, Jacques Chirac, nakon što je u maju 1995. izabran, želio promijeniti stvari, bilo je već prekasno, a Srbi su čak za taoce uzeli pripadnike plavih kaciga, najviše Francuza, koje su isporučili tek nakon jako intenzivnih i tajnih pregovora. U julu 1995. godine, Srbi su masakrirali muškarce Srebrenice, koja je trebala biti enklava pod zaštitom Ujedinjenih nacija, odnosno pod našom zaštitom. Bespomoćno smo prisustvovali tim masakrima, a naši borbeni avioni korišteni su samo za fotografisanje ubistava izvršenih na otvorenom, kao da su nam Srbi željeli reći ‘gledajte, ubijamo bez ikakve mogućnosti da nas kazne za to, kao i obično…’. Upravo zahvaljujući ovom neuspjehu UN-a došlo je do vojne intervencije SAD-a za vrijeme Billa Clintona, kako bi se Srbi vojno zaustavili i primorali da pregovaraju o mirovnim sporazumima, nakon četiri godine nemoći u kojima je Francuska odigrala jednu od nakritičnijih uloga, koja joj nikada nije javno priznata.

Bilo je nekih glasina da su ti taoci UN-a koje ste spominjali, bili razmijenjeni, uz uslov da međunarodna zajednica ne intereveniše pri upadu srpskih jedinica u Srebrenicu? Ima li u tome istine i da li se, prema Vašem mišljenju, genocid mogao spriječiti da je bilo želje za tim?

Iz sata u sat pratili smo masakre u Srebrenici dok su ih naši borbeni avioni s vojnom preciznošću fotografisali. Naši zapovjednici bili su odlično i pravovremeno informisani. Neki su vjerovatno mislili da nismo mogli ništa učiniti, ali drugi nisu čak ništa ni pokušali. Mojoj jedinici za usmjeravanje je bila izdata naredba da bude u pripravnosti da izvrši napade i zaustavi masakr, ali jako dobro smo znali da će nam iste brave ostati zaključane u UNPROFOR-u i da će nas spriječiti da intervenišemo. Na taj način smo mogli samo bespomoćno prisustvovati i biti svjedocima tih masakra koji su se mogli izbjeći, baš kao što je mogao biti spriječen i genocid nad Tutsijima.

Da li ste, kao oficir, imali moć da nešto promijenite prilikom opsade Sarajeva?

Da smo znali da ova misija neće biti i intervencija, bilo bi bolje da nismo niti dolazili. Time bi se izbjeglo nepotrebno produžavanje patnje Sarajlija i prisustvovanje pogibiji mnogih naših saboraca. Ono što smo zapravo uradili je da smo zaštitili agresore i to je neobično podsjećalo na što smo učinili i u Ruandi, gdje smo podržavali i štitili one koji su pripremili, a zatim i počinili posljednji genocid 20. stoljeća. Francuska je tada provodila politiku vanjske intervencije kojom je izbjegla svaku demokratsku raspravu i utonula u delirij predsjednika Francoisa Mitterranda koji je bio iscrpljen, bolestan i nesumnjivo se nalazio u lošem okruženju.

Je li istina da je posjeta Francoisa Mitteranda Sarajevu 1992. za primarni cilj imala da spriječi međunarodnu vojnu intervenciju u BiH?

Prilikom njegove posjete Sarajevu nije se moglo saznati ništa o njegovim namjerama i njegovoj politici, koju su njegovi saradnici poput Huberta Vedrinea, tadašnjeg glavnog sekretara Elizejske Republike, krajnje beskrupulozno provodili. Predsjednik Francois Mitterrand je bio samo jedno licemjerno čudovište, ali je upravo on u maju 1994. obilježio 50. godišnjicu masakra u Uraduru na Glaneu (koji su počinili nacisti) dok je Francuska isporučivala oružje počiniocima genocida u Ruandi.

Sjećate li se koliko ste imali zahtjeva za napade na artiljerijske položaje oko Sarajeva za vrijeme svoje misije? Koliko je napada izvršeno, a koliko ne?

Tokom tih šest mjeseci misije, mi smo sa mojom jedinicom zatražili da više od sto puta bombardujemo teško naoružanje koje je pucalo na Sarajevo i ugrožavalo ga. Svi ovi napadi su bili opravdani sporazumima o zaštiti glavnog grada, ali nijedan od njih nije bio prihvaćen i moja jedinica je bila u sve većoj opasnosti. Ne samo da nismo mogli izvršiti misiju zbog koje smo i došli, već smo se našli zarobljeni u zamci nedostojne i nerazumljive politike. I sam sam lično upao u zasjedu na planini Igman i uspio sam pobjeći samo zato što se srpski mitraljez zaglavio…, a nismo čak ni uzvratili na napade koji su bili usmjereni direktno na nas.

Dakle, vojnici pod Vašom komandom nisu smjeli preduzeti ništa, čak niti u slučajevima kada im je prijetila smrt? Kako je to izgledalo iz pozicije profesionalnog vojnika?

Situacija u Sarajevu bila je toliko iracionalna da smo počinjali gubiti tlo pod nogama. To je bio prvi put da sam vidio Legiju stranaca destabiliziranu, naročito naredbama generala Janviera koji je zapovijedao UNPROFOR-om, a koji je ipak bio jedan od njih. Za mene, kao za oficira ali i za mnoge moje saborce, opsada Sarajeva bila je najteža vojna operacija u kojoj sam ikad sudjelovao jer je nismo mogli izvršiti. Bili smo zarobljeni politikom koja nije bila ni u kakvoj vezi sa pravim zadatkom, potlačeni od strane UN-ovog aparata, na koji smo prebacivali svu krivicu, a kojem su ruke bile vezane upravo od strane Francuza, a ova misija je upravo zbog svega ovog bila misija nemoći i potpunog besmisla.

Da li su UN-ove snage bile sposobne napraviti više? Jesi li mogle zaustaviti napade na Sarajevo i ostale gradove u BiH, da je bilo političke volje za tim i da li je time rat mogao ranije biti okončan?

Da mandat povjeren UN-u nije bio oskrnavljen politikom njegovih članica, posebno Francuske, ta mirovna misija bi bila u potpunosti moguća. Borbe koje bi NATO vodio nakon neuspjeha UN-a potrajale bi samo nekoliko sedmica jer se srpski vojnici ne bi mogli oduprijeti dobro obučenoj i opremljenoj vojsci. Tim više jer bi zračna jedinica kojom smo raspolagali onemogućila bilo kakav otpor Srbima, ako oni ne bi iskoristili podršku koju su od strane Francuske i Rusije.

Kakvo je bilo ponašanje bosanskohercegovačkih vlasti u to vrijeme?

Nastojat ću izbjeći držanje lekcija bosanskim vlastima koje su se pokušavale oduprijeti. Ne sumnjam da niti oni nisu bili anđeli, ali pravi opsadnici grada i agresori u ovom sukobu su bili upravo Srbi, i neprihvatljivo je da su čak i u takvim okolnostima imali podršku Francuske, u ime stare slave zasnovane na nekim u potpunosti zastarjelim savezima i u odsustvu bilo kakve demokratske rasprave.

Jeste li za zadatak imali pratiti aktivnosti tadašnje Armije BiH?

Ne.

Kažete da Francuska nije željela konfrontaciju sa ‘tradicionalnom saveznikom“ Srbijom. Kakav je bio stav ostalih zapadnih zemalja?

Vidio sam kako su Amerikanci, koji su preuzeli vodstvo nakon našeg neuspjeha, uspjeli postići da se potpiše Dejtonski sporazum. Ne znam da li je to popravilo situaciju, ali rat je završen, a to je bilo upravo ono što smo željeli. Britanci, koji su bili u jako dobrim odnosima sa francuskim vojnicima tokom ovog sukoba, bili su ogorčeni zaštitom koju smo pružali Srbima, a da to nikad nisu ni priznali. Nijemci, koji nisu bili vojno uključeni u opsadu Sarajeva, nisu odobravali stav Francuske, i otad više nisu željeli da rizikuju i da podržavaju naše inicijative koje su se odnosile na evropske odbrambene inicijative. Naš stav u Sarajevu duboko je narušio povjerenje naših evropskih partnera. Ipak, ono za čim najviše žalim je to što iz ovog zastrašujućeg neuspjeha nismo ništa naučili jer smo ga sakrili negiranjem, a Sarajlijama, koje su očekivale našu pomoći i dobročinstvo, samo smo produžili patnju.

(Al Jazeera)