U junu 2016, ruski predsjednik Vladimir Putin upozorio je na „sve veće salve informacijskih napada na Rusiju“, što je bio jedan od brojnih puta da je Kremlj optužio Zapad da se upušta u psihološke misaone igre. Zapravo je Zapad taj koji je dozvolio da bude izmanipulisan operacijama odmjerenog utjecaja. Putinova najefikasnija taktika je upotreba nuklearne ucjene kako bi se poigrao sa strahom Zapada od eskalacije rata u Ukrajini. U više navrata je koristio ovu taktiku kako bi uspješno odvratio Zapad od slanja veće količine vojne pomoći Ukrajini, novih tipova oružja i od potpunog podržavanja pobjede Kijeva nad Moskvom.

Ove manipulacije odražavaju staru sovjetsku tehniku refleksivne kontrole, koja se odnosi na kontinuiranu kampanju ‘hranjenja’ protivnika informacijama koje su osmišljene tako da navedu protivnika da djeluje, svojom voljom, u interesu Kremlja. U kontekstu ruskog rata da potčini Ukrajinu, Putin zna da ništa ne pogađa Zapad gdje je najtanji kao prijetnje nuklearnom eskalacijom.

Putin se oslanja na strah Zapada od nuklearne eskalacije kako bi izmanipulisao pristalice Ukrajine u Washingtonu, Berlinu i drugim zapadnim prijestolnicama. Rezultat je samozastrašivanje iz bojazni da će Putin otići predaleko. Bidenova administracija, posebno, je dozvolila da je Putin na ovaj način izigra. Ograničila je vojnu pomoć, postavila stroga ograničenja na to kako Ukrajina može koristiti određeno oružje i odgodila potrebnu dozvolu raznim saveznicima iz NATO-a za ponovni izvoz oružja proizvedenog u Sjedinjenim Američkim Državama u Ukrajinu. Ako SAD i njegovi saveznici zaista žele da Ukrajina pobijedi, krajnje je vrijeme da prozru manipulacije Kremlja.

Rusija je počela sa svojom igrom nuklearne eskalacije čim je počeo rat u februaru 2022. Kao upozorenje Zapadu da joj ne stoji na putu, Rusija je stavila svoje nuklearne snage u stanje visoke pripravnosti. U septembru 2022, Putin je upozorio Zapad da ozbiljno shvati njegove prijetnje nuklearnim oružjem. Nekoliko sedmica kasnije, američki predsjednik Joe Biden podsjetio je Amerikance da bi se svijet mogao suočiti s nuklearnim „Armagedonom“, i poput psa iz poznatog Pavlovljevog eksperimenta, zapadni mediji su odmah počeli pisati o jezivim scenarijima koji uključuju treći svjetski rat. Iz straha od eskalacije, Bidenova administracija je odbila poslati razno oružje Ukrajini, uključujući i rakete dužeg dometa kao što su taktički vojni raketni sistemi.

‘Vjerodostojna prijetnja’

Kremlj je shvatio da je ova taktika upalila. U junu tekuće godine, bjeloruski moćnik Aleksandar Lukašenko je javno potvrdio da Rusija pomjera taktičke nuklearne bojeve glave u Bjelorusiju; sedmicu kasnije, Biden je upozorio da to predstavlja vjerodostojnu prijetnju i da bi Putin mogao upotrijebiti nuklearno oružje u ratu. Rusija je baš prošle sedmice objavila da je rasporedila nuklearni raketni sistem Sarmat na „borbenu dužnost“, upozoravajući neprijatelje Moskve da „dvaput razmisle“.

Putin je sasvim svjestan da je sjećanje na Hladni rat i njegovu sveprisutnu prijetnju nuklearnim ratom još svježe, i da bilo kakav razgovor o nuklearnog napadu automatski pokreće scenarij o kraju svijeta u kolektivom sjećanju, pa se on i njegovi pomagači nikad ne umore od igranja na kartu straha od nuklearnog rata.

Ruska retorika stoga priziva slike trećeg svjetskog rata, prijeti da će upotrijebiti rusko taktičko nuklearno oružje u Ukrajini, i optužuje Kijev da planira dići u zrak nuklearni reaktor (a zapravo je Rusija minirala nuklearnu elektranu u Zaporožju). Sve ovo je smišljeno da dođe na naslovnice na Zapadu, izazove strah i stvori politički pritisak na zapadnjačke lidere, koji vjeruju da reaguju racionalno na stvarne potencijalne ishode. Gotovo neprimjetno, poruke Kremlja tako utječu na razmišljanje Zapada i praktički ga primoravaju na odluke kojima se podržavaju ciljevi Moskve.

Iako se zbog nuklearnih prijetnji Rusije mnogi kreatori politika na Zapadu osjećaju nelagodno, šef ukrajinske vojne obavještajne službe Kirilo Budanov, smatra da Rusija blefira. Vjerovatno je u pravu, posebno kada se uzme u obzir veoma visoki prioritet koji se u ruskom mišljenju daje operacijama vršenja utjecaja. Na web-stranici ruskog Ministarstva odbrane piše: „Informacijski rat je sukob između dvije ili više država u informacijskom prostoru … velika psihološka manipulacija stanovništva kako bi se destabilizirali država i društvo, kao i prisila države da donese odluke u korist suprotne sile“.

Naravno, mi ne znamo šta je Putin spreman uraditi. Direktor CIA-e, William Burns je rekao da bi „potencijalni očaj“ mogao navesti Putina da naredi upotrebu taktičkog nuklearnog oružja. Putin, međutim, nema racionalni podsticaj da upotrijebi to oružje. Prije svega, u odsustvu izravne pobjede, njegova glavna strategija je da pristane na produženi rat kojim će ili iscrpiti želju i sposobnost Zapada da podrži Ukrajinu ili će čekati američke i druge izbore da dovedu na vlast čelnika koji je više prijateljski raspoložen prema Rusiji, a nuklearni zastoj bi mogao stati na put tom željenom ishodu. Zatim, Kina i Indija, dva značajna partnera na koje se Rusija oslanja, su izgleda upozorile Putina da ne koristi nuklearno oružje. Naposljetku, radioaktivno zračenje u Ukrajini izazvano nuklearnim napadom bi dospjelo i u Rusiju, s obzirom na blizinu ove dvije države i preovladavajuće zapadne vjetrove u regiji.

Ali nuklearno pitanje se ne odnosi na stratešku realnost nego na uspješno manipulisanje Zapada. Kada je novinar upitao tadašnju francusku ministricu odbrane Florence Parly da li treba poslati vojsku njene zemlje da brani Ukrajinu, njen odgovor je bio: „Želite li nuklearni rat?“ Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock rekla je da Njemačka Putinove nuklearne prijetnje shvata „veoma ozbiljno – sve drugo bi bilo neozbiljno“. Njemački kancelar Olaf Scholz, braneći stalno oklijevanje Njemačke da opskrbi Ukrajinu boljim oružjem, upozorio je da „ne smije biti nuklearnog rata“. Italijanski ministar odbrane Guido Crosetto naglasio je da bi Rusija mogla pribjeći nuklearnom oružju „ako se pređe tačka bez povratka, ako rizikuju poraz“.

I druge istaknute ličnosti doprinose manipulaciji Kremlja. Američki predsjednički kandidat Robert F. Kennedy Jr. upozorio je da „smo sada na ivici nuklearnog rata“, dok je bivši američki predsjednik Donald Trump, koji je nazvao Putina „genijalnim“ i „pametnim“ jer je izvršio invaziju na Ukrajinu, rekao da „prvo dolaze tenkovi, a potom nuklearne bombe“. Bivši voditelj Fox Newsa Tucker Carlson, koji je usvojio mnoštvo stavova Kremlja, pojačao je nuklearnu histeriju. Ako bi ga Ukrajina satjerala u ćošak, pita se on, „zašto [Putin] ne bi upotrijebio nuklearno oružje? Bivša američka zastupnica Tulsi Gabbard tvrdila je da Biden izaziva neminovni nuklearni rat koji „bi uništio svijet kakav poznajemo“. Sva ova retorika ide u prilog Kremlju.

Promjena sadržaja razgovora

Krajnje je vrijeme da Washington prozre Putinove igre i prestane pojačavati strahove koje Moskva namjerno izaziva. Prvi korak je promjena sadržaja razgovora. S tim ciljem, Biden je kazao da će Rusija, ako upotrijebi nuklearno oružje „postati veći izgnanik nego što je ikada bila“. Američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan je zaprijetio „katastrofalnim posljedicama“ ako Rusija eskalira do upotrebe nuklearnog oružja. Ovo je dobar početak: umjesto pojačavanja poruka Kremlja o scenarijima za kraj svijeta, fokus mora biti na tome šta bi se desilo da Putin upotrijebi nuklearno oružje. Jedna posljedica bi mogla biti nenuklearna odmazda, kao što je uništavanje crnomorske flote ruske mornarice.

Još važnije, većini zapadnih vlada nedostaje sveobuhvatan, strateški napor da se adresiraju operacije ruskog utjecaja i drugi oblici manipulacije. Jedan korak koji Biden treba odmah napraviti je izdati izvršnu uredbu kojom se zahtijeva od šefova svakog američkog ministarstva i agencije da se posveti odgovoru koji obuhvata cijelu vladu i kojim će se suprotstaviti psihološkom i informacijskom ratu usmjerenom na SAD. Ovim bi se znatno povećala svijest o ovim operacijama, umanjila njihova efikasnost i usmjerilo više resursa na ovaj problem.

Biden bi također trebao odrediti odjel ili agenciju koja će koordinirati američke informacijske operacije, s ciljem suprotstavljanja porukama protivnika i osiguravanja da su te operacije koordinirane među različitim dijelovima vlade. Vijeće za nacionalnu sigurnost SAD-a, koje se oslanja na ključna ministarstva i agencije, treba promovisati i koordinirati slične napore među američkim saveznicima i partnerima.

Osim tog, Biden bi mogao uključiti pomoć Kongresa kako bi proširio obim i resurse američkog Centra za globalni angažman, koji trenutno ima uglavnom defanzivnu misiju fokusiranu na otkrivanje i razumijevanje strane propagande. Ovo je sve s dobrom namjerom, ali nažalost nedovoljno za pobjedu u informacijskom ratu visokih uloga. S obzirom na slabo interesovanje u Washingtonu za ponovno uspostavljanje američke Agencije za informisanje, koja je pomogla suprotstaviti se sovjetskoj propagandi tokom Hladnog rata, proširivši misiju Centra za globalni angažman kako bi uključivao ofanzivne operacije u informacijskom prostoru, što bi pomoglo izgraditi otpornost na utjecaj stranih operacija i osnažiti američku nacionalnu sigurnost.

Zapad ne bi trebao nasjesti na ruske psihološke igre. Vrijeme je da Bidenova administracija prestane djelovati na način kako Putin isplanira da djeluje. Od kraja Hladnog rata, vašingtonska upotreba informacijskih operacija je opala jer je fokus usmjeren na vojnu i ekonomsku moć. Rusija je, u međuvremenu, ostvarila znatne uspjehe kroz psihološko ratovanje. Vrijeme je da kreatori politika shvate na koji način Rusija manipuliše procesima donošenja odluka na Zapadu – i odgovore snažno.

David R. Shed i Ivana Stradner (Al Jazeera/agencije, foto: Pixabay)