Izrael trenutno prolazi kroz najozbiljniju ustavnu i političku krizu od svog osnivanja prije 75 godina. Posljednjih sedmica kriza je postepeno poprimila i strateške dimenzije, jer se ta država suočava s dvije nove, međusobno povezane opasnosti: prijetnjom unutrašnjoj solidarnosti te sposobnostima vojske i mogućnošću da protivnici Izraela vide njegova domaća previranja kao priliku za napad.

Izraelski etos vojne službe, uključujući i rezervnu dužnost, ostaje u središtu nacionalne diskusije. To je, možda, glavni razlog zbog kojeg su mnogi protesti protiv zakonskih planova vlade premijera Benjamina Netanyahua fokusirani na zajedničku vojnu pozadinu.

Bilo je više od 20 inicijativa rezervista, ili čak i veterana koji više nisu u aktivnoj službi, protiv onog što demonstranti opisuju kao pokušaj koalicije da pokrene „reviziju režima“. Neki od njih su najavili da su odlučili dati otkaz u vojsci. Drugi prijete da će to napraviti nakon što prvi zakoni budu usvojeni u Knessetu, vjerovatno naredne sedmice.

Nekoliko visokorangiranih penzionisanih sigurnosnih zvaničnika, uključujući bivšeg šefa Mossada Tamira Pardoa i bivšeg šefa Shin Beta Nadava Argamana, oštro su govorili protiv reformi, sugerišući da unutar sigurnosnih službi postoji duboko protivljenje takvim velikim promjenama bez široke podrške javnosti.

Zastoj bi mogao doći do vrhunca u četvrtak uvečer ukoliko ministar odbrane Yoav Gallant nastavi kako je planirao i obrati se naciji uživo na televiziji, a Netanyahu potom odgovori; pitanje kako domaća politička debata o reformama pravosuđa može utjecati na vojnu spremnost Izraela i regionalnu sigurnost sada je u centru pažnje.

Strategija šoka i straha

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu vjerovatno je nakon posljednjih izbora, u novembru 2022. godine, pretpostavio da bi lako mogao ostvariti svoje zakonodavne ciljeve. Netanyahuova koalicija uživala je značajnu većinu – prema izraelskim standardima – 64 od 120 mjesta u Knessetu, dok je izraelski tabor lijevog centra izgledao razoren rezultatima.

Netanyahu i drugi visokopozicionirani članovi njegove stranke Likud gotovo da nisu spominjali svoje planove pravne reforme za vrijeme kampanje. Njihove izjave uglavnom su se fokusirale na sigurnost, kao što je Netanyahuova posvećenost da spriječi Iran da postane nuklearna sila ili njegova nada da će potpisati sporazum o normalizaciji sa Saudijskom Arabijom.

Ali nakon izbora, premijer i njegovi saveznici odabrali su strategiju šoka i straha: pojačanu kampanju s ciljem jačanja vladinog stiska na pravosuđe. Netanyahu, naravno, ima lični motiv: suočava se sa suđenjem po tri različite optužbe za korupciju. Ako bude proglašen krivim, može ići u zatvor. To je ono što je Netanyahua od velike pristalice pravosuđa pretvorilo u najvećeg neprijatelja istog.

Agresivniji stav prema demonstrantima

Jedan od Netanyahuovih novih saradnika, ultradesničarski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir, zauzet je širenjem nereda među policijom i stalnom borbom s njenim vrhom dok zahtijeva da zauzmu agresivniji stav prema demonstrantima.

Ben-Gvir i Netanyahuov stariji sin Yair opisuju demonstrante kao „anarhiste“. Netanyahu mlađi, uvijek korak ispred konkurencije, također ih je uporedio s nacističkim vojnicima. Ipak, mnogi od ovih demonstranata zapravo su služili svojoj državi kao elitni vojnici, piloti ili marinci, dok je Yair (za razliku od svog oca i poznatog ujaka Yonija) služio samo na kancelarijskom poslu.

U međuvremenu, drugi Netanyahuovi koalicijski partneri – ultraortodoksne stranke – žele iskoristiti njegovu hitnu situaciju kako bi konačno dobili puno izuzeće od vojne službe za svoje sljedbenike, desetke hiljada učenika ješive (biblijske škole).

Ultraortodoksni sada zahtijevaju puno izuzeće i, također, očekuju od Netanyahua da usvoji „klauzulu o nadjačavanju“, kojom bi se zaobišlo moguće poništenje zakona na Vrhovnom sudu kao neustavnog. Ovaj plan je prirodno veoma popularan među sekularnim izraelskim biračima – jer njihovi sinovi i kćerke i dalje moraju služiti vojsku.

Protestni pokreti koriste ovo pitanje u svojoj kampanji. Prošle sedmice su čak postavili lažni „ured za regrutaciju“ u Bnei Braku, najvećem izraleskom ultraortodoksnom gradu. Ali prisustvo mnogih bivših vojnika, zajedno s veteranima i Mossada i Shin Bete (izraelskim ekvivalentima CIA-e i FBI-ja), u protestnom pokretu pokreće veća pitanja o smjeru u kojem ova kriza ide.

Generali protiv Netanyahua

Izraelski mediji su intervjuisali mnoge penzionisane generale, kao i bivše šefove vojske i obavještajnih agencija, napadajući Netanyahuovu pravnu reformu.

Mnogi od njih godinama ne vole Netanyahua i redovno ga kritikuju, kako zbog njegovog ličnog ponašanja, tako i zbog odbijanja da ponovno pokrene mirovni proces s Palestincima. Ali to je nešto sasvim drugo.

Borba za budućnost izraelske demokratije postala je lična i oštra. U srcu toga je 73-godišnji muškarac koji je premijer s najdužim stažom u državi – a sada persona non grata u očima mnogih njegovih sunarodnjaka.

Vojni penzioneri imaju više vremena na raspolaganju i relativno su mladi u poređenju sa ostalim penzionerima (u penziju mogu otići sa 42 godine); ispostavilo se da su i oni savršeno voljni boriti se za odbranu demokratskih institucija (striktno nenasilno, bar za sada). A s obzirom na to da mnogi od ovih starijih veterana održavaju veze sa svojim prethodnim granama službe ili vojnim jedinicama, oni sada služe kao nezvanični glasnogovornici svojih nasljednika – a možda i kao njihova javna savjest.

Vođe izraelskih sigurnosnih agencija – izraelskih odbrambenih snaga, Mossada, Shin Bete i policije – sada se opisuju kao čuvari izraelske demokratije. Ako dođe do pritiska i Netanyahuova koalicija uspije donijeti neke od svojih predloženih zakona, mnogi u Izraelu očekuju direktnu konfrontaciju.

Prijetnja odbijanjem dužnosti

Vrhovni sud će, možda, poništiti ove zakone; prije ili kasnije, uslijedit će kriza kada jedan ili drugi šef sigurnosti dobije kontradiktorne naredbe od suda i Knesseta. Jedan visoki zvaničnik, šef policije Kobi Shabtai, već je najavio da će u ovom slučaju poslušati pravosuđe. Netanyahu i Ben-Gvir nisu bili zadovoljni.

Ipak, najveći izazov za šefove sigurnosti ostaje prijetnja odbijanja: hiljade rezervista i možda nekih profesionalnih vojnika najavile su da neće doći na dužnost zato što su isuviše zauzeti borbom da sačuvaju izraelsku demokratiju.

Više od 180 rezervnih pilota najavilo je da će to učiniti. Ovo je važno jer je izraelsko ratno zrakoplovstvo u središtu vojnih sposobnosti zemlje, ali je njihov stvarni broj aktivnih pilota prilično mali. Također se u velikoj mjeri oslanja na pilote rezerviste koji su obično iskusniji i često služe kao vođe misija u svojim eskadrilama.

Ako ti piloti odbiju trenirati nekoliko sedmica (rezerviste obično pozivaju jedan dan u sedmici), nivo spremnosti za operativne misije postepeno će pasti. To neizbježno mora imati negativan utjecaj na ratno zrakoplovstvo, pa čak i na vojsku općenito.

Ministar odbrane Galant, i sam bivši general, razumije rizik koji odbijanja predstavljaju za vojnu spremnost. Zbog toga je tražio od Netanyahua da zaustavi pravnu ofanzivu i pokuša postići širu saglasnost s reformama. Izraelski TV-kanali javili su da je Galant prijetio ostavkom i da je Netanyahu, pod pritiskom, pristao ublažiti dijelove svog plana.

Ipak, protestni pokret ne nasjeda na to. I demonstranti i opozicijske stranke sumnjaju da je ovo još jedan vladin spin i da Galant nije ozbiljno razmišljao o napuštanju funkcije.

I Netanyahu je brzo prebacio krivicu na drugo mjesto. On je 19. marta javno tražio od vojske da poduzme energične korake protiv „odbijača“, istovremeno podstičući policiju da djeluje agresivno protiv „nasilnih demonstranata“ (u stvari, gotovo sve nasilje pristalice vlade usmjerile su na demonstrante).

Ipak, načelnik Generalštaba, general major Herzi Halevi, teško da ima izbora. Ne može zatvoriti odbijače jer su dobrovoljci, a ne može ih otpustiti jer bi bilo veoma teško naći nekog iskusnog za zamjenu. U svom očaju, neke Netanyahuove pristalice predložile su da vojska brzo obuči pješadijske oficire da postanu piloti i zamijene rezerviste koji se ne slažu. Ali izraelsko ratno zrakoplovstvo nije kraljevsko zrakoplovstvo Velike Britanije tokom Bitke za Britaniju – a učenje letenja Spitfireom nije slično rukovanju supersofisticiranim F-35. Netanyahu, za razliku od svojih pristalica, to zna.

Hezbolah likuje

U međuvremenu, neprijatelji Izraela u regiji se bez sumnje zabavljaju haosom. Godinama su i prijatelji i neprijatelji Izrael smatrali najjačom vojnom silom na Bliskom istoku; ovo se uistinu smatra jednim od Netanyahuovih najvećih dugoročnih uspjeha.

Ali sada se Izrael suočava s gotovo egzistencijalnom domaćom prijetnjom, što može dati ideje njegovim protivnicima. Generalni sekretar Hezbolaha Hasan Nasralah sebe smatra stručnjakom za izraelsko društvo. U maju 2000, dva dana nakon jednostranog povlačenja izraelske vojske iz južnog Libana, Nasrallah je održao govor u gradu Bint Jbeil. Tamo je tvrdio da je izraelsko društvo slabo kao paučina. Sve što su arapske zemlje trebale učiniti, rekao je, bilo je slijediti primjer Hezbolaha i izvršiti vojni pritisak na Izrael. Nasrallah je ponovio te stavove u dva nedavna govora, predviđajući da će jevrejska država nestati prije nego što bude mogla proslaviti svoju 80. godinu nezavisnosti, 2028. godine.

Nekoliko dana kasnije terorista je prešao u Izrael iz Libana i aktivirao bombu pored puta, 56 km južno od granice. Jedan izraelski državljanin ozbiljno je povrijeđen. Hezbollah nije preuzeo odgovornost za ovaj napad, za koji Izrael sumnja da bi mogao biti zajednička operacija libanske organizacije i palestinske frakcije.

Na drugom mjestu, i mnogo važnije, Iran širi svoj nuklearni program i obogatio je uranij do 84 posto, blizu nivoa materijala za oružje. Očigledno je da neprijatelji Izraela gledaju kako se domaća kriza razvija – i izvlače svoje zaključke o sposobnosti i spremnosti države da se uključi u bitku, ako je potrebno, u novim okolnostima. A kao što Izraelci znaju iz iskustva, rat na Bliskom istoku često izbija kada ga niko zaista ne planira početi.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)