Posljednje krize na Zapadnom Balkanu, kao što je blokada institucija u Bosni i Hercegovini, nemiri u Crnoj Gori i na Kosovu, posljedica su generalno nedostatka evropske perspektive ovih zemalja, ali i politike koju vodi Srbija i Aleksandar Vučić te drugi lideri u regiji koji imaju vlastite interese, rekao je u intervjuu za Al Jazeeru Florian Bieber, profesor na Univerzitetu u Grazu te koordinator Savjetodavne grupe za Balkan u Evropi (BiEPAG).

On smatra da u BiH ne može doći do sukoba, iako postoji mogućnost da političke eskalacije dovedu do incidenata koji se mogu razviti i biti izvan kontrole političara. Ipak, dodaje, pojedini međunarodni akteri prate i poznaju ovu dinamiku te su spremni spriječiti mogućnost ozbiljnih incidenata.

Kako ističe Bieber, koncept ‘srpskog sveta’ o kojem su počeli govoriti pojedini političari u Srbiji ide samo na štetu Srba koji žive izvan Srbije, dok predsjednik Aleksandar Vučić istovremeno izaziva krize ali se i predstavlja kao neko ko je za mir i ko je odgovoran u smirivanju tenzija.

U intervjuu za Al Jazeeru, Bieber je također govorio i o tome kakav će efekat imati američke sankcije pojedinim političarima u BiH te da li će promjene vlasti u Njemačkoj i Austriji donijeti nešto novo za Zapadni Balkan.

Zapadni Balkan u posljednja dva mjeseca potresaju mnoge krize, blokada institucija u BiH, nasilje u Crnoj Gori zbog ustoličenja mitropolita, barikade i tenkovi na prelazima na Kosovu. Ovih dana policijska akcija na Kosovu, sprovedena po nalogu pravosuđa, što bi trebala biti normalna stvar, izazvala je nove sukobe i reakcije i u Srbiji i na Kosovu. Kako gledate na ova nedavna dešavanja, i u regionalnom i međunarodnom kontekstu?

Meni se čini da su to posljedice toga da je čuvena evropska perspektiva sve dalje, a bez toga postoji nedostatak motivacije, pogotovo u nekim zemljama regije, da se smiriju tenzije, čak naprotiv. Vidim neki interes da se dignu tenzije zato što se na taj način dobija i na domaćem planu, a i pažnja na tom međunarodnom planu koja bi mogla biti od koristi za neke lidere u regiji. Ne kažem da je nedostatak evropske perspektive jedini razlog, ali to jeste pozadina koja objašnjava sve ove pojedinačne slučajeve u zemljama Zapadnog Balkana.

Kada govorimo o pojedinačnim slučajevima, nakon sastanka Evropske narodne partije u Ljubljani na kojem su učestvovali zvaničnici BiH i Srbije, čule su se neke zabrinjavajuće poruke o Bosni i Hercegovini. Dragan Čović je rekao da je BiH u najvećoj krizi nakon Dejtonskog sporazuma, Šefik Džaferović da je situacija alarmantna, dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je ranijih godina uvijek ponavljao da neće biti rata, rekao da ne zna da li se može računati na sigurnu i mirnu situaciju. S druge strane, retorika Milorada Dodika o otcjepljenju se sve više zaoštrava. Kako komentirate ovo, u kakvoj situaciji je BiH, mislite li da može doći do sukoba?

Mislim da je ta retorika o sukobima jako opasna, jer ako se to priča onda se to normalizuje u smislu mogućnosti da se to može desiti. Ne vidim taj scenario iskreno. Naravno, postoji uvijek neka politička eskalacija koja bi mogla da vodi do nekih incidenata, to se ne može isključiti. To nije slučaj samo u BiH, nego u cijeloj regiji, da dosta političkih lidera diže tenzije, ne sa namjerom da vode do sukoba, ali uvijek može da se desi incident koji neće biti pod njihovom kontrolom i to može da ima posljedice, onda je to jako teško kontrolirati. Ne vidim nikakvu spremnost, ni od strane političkih aktera ni od strane građana BiH i drugih zemalja da idu u neki sukob.
Bitna je poruka, pogotovo za BiH, ne bih koristio riječ međunarodna zajednica, ali postoje neki međunarodni akteri koji su ipak svjesni da imaju neke političke dinamike koje su opasne i koji bi željeli da spriječe eskalacije. Postoji EUFOR misija i postoji spremnost, čak i ako se to blokira, da bude neka mogućnost sprečavanja ozbiljnih incidenta. Sada smo u nekoj situaciji u kojoj je ta kriza gora nego što je bila, ali već deset godina govorimo da se BiH nalazi u nekoj najgoroj krizi od Daytona. To je neki stalni status, ali vidjeli smo vremenom neka pogoršanja, i čini mi se da neki od tih aktera, kao što su Čović i Dodik, imaju interes da ta kriza traje, oni su izvor te krize. Čudno je da oni koji izazivaju krize kažu da se zemlja nalazi u krizi, to je paradoksalno.

Termin ‘srpski svet’, kojeg koristi ministar Aleksandar Vulin, poprilično se udomaćio u javnosti, a koriste ga ne samo oni koji ga promovišu, nego i oni koji su zabrinuti i koji smatraju da to predstavlja Vučićevu ekspanzionističku politiku (iako on nikada nije upotrijebio taj termin) uz ruski uticaj. To se, recimo, moglo čuti nakon nemira u Crnoj Gori početkom septembra, kao i sada, nakon što je Vučić održao sastanak u Raškoj sa Srbima sa sjevera Kosova. Prema vašem mišljenju, šta ‘srpski svet’ simobilizira i da li se može povezati sa krizama u regiji?

To je jedna komponenta krize. Naravno ‘srpski svet’ je jako problematičan termin. Rekao bih da ta ideja da Srbija utječe na te zemlje kroz stanovnike srpske nacionalnosti nije nešto što je novo. Ako govorimo o 90-im, i o posljednjih deset godina, Srbija je uvijek imala odnose sa političkim strankama Srba i u BiH i u Crnoj Gori i na Kosovu. To nije ništa novo. Novi je taj neki koncept koji se više jasno formuliše u Beogradu ovih dana i koji pokušava da pokrije tu neku nacionalističku struju u Srbiji. Srbija glumi, ima razna lica, odnosno Vučićeva lica su razna – ima proevropsko lice, zatim lice za regionalno saradnju, tu je Otvoreni Balkan, i onda ima ‘srpski svet’, pa orijentacija prema Rusiji i Kini kao još jedno lice, Pokret nesvrstanih… Razna su lica Aleksandra Vučića, a to nacionalističko lice je jedno od njih, koje on trenutno promoviše, pogotovo zbog nedostatka te neke drudge alternative. Naprimjer, mi smo radili istraživanje javnog mnijenja gdje podrška građana Srbije Aleksandru Vulinu i njegovoj politici iznosila jedan procenat. Nije da je Vulin sad jako popularan zbog te ideje o ‘sprskom svetu’, moramo da budemo svjesni toga, naravno ima ta nacionalistička struja u Srbiji koja ima svoju političku podršku, ali ne znači da ljudi to podržavaju. To je više način na koji se odvraća pažnja od nekih drugih problema. To je neka stara strategija. I cijeli taj govor o ‘srpskom svetu’ ide na štetu Srba van Srbije, zato što na kraju interesi Srbije nisu identični sa interesima Srba van Srbije, ipak imaju različite perspektive i dosta se uništava kroz taj koncept, jer se dižu tenzije i u BiH i na Kosovu i u Crnoj Gori, što će na kraju biti na štetu ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi u tim zemljama. Ako sutra opet krenu evropske integracije, onda Vučić više neće o tome pričati, pola godine će se to zaboraviti, a onda će se sjetiti opet kada to bude korisno.

Vučić je u Raškoj rekao da velike sile “požuruju” Kosovo u izazivanju nestabilnost te da će tražiti nestanak RS-a do proljeća. Da li je ovo podrška Dodiku i njegovim nastojanjima i pričama o otcjepljenju i ukidanju državnih tijela i institucija? Kako komentarišete ove Vučićeve izjave o velikim silama, Kosovu i RS?

To su izjave za domaću publiku. Nije nešto nepoznato ili čudno da većina evropskih zemalja podržava Kosovo, da misli da rješenje normalizacije odnosa Srbije i Kosova znači neku vrstu priznanja. On glumi da je to nešto novo i čudno, a zna to deset godina, daje izjave kao da sam nije potpisao Briselski sporazum, kao da je bio u opoziciji tada, a bio je potpredsjednik vlade i jako je podržavao taj sporazum. On misli da ljudi imaju kratko pamćenje, što je možda istina ako se gleda medijski prostor u Srbiji. Vučić pokušava da daje nešto svojoj publici, onim glasačima za koje on misli da im je to nešto zanimljivo, ali s druge strane on uvijek podigne tenzije da bi došli međunarodni akteri, da bi pokušali da smanje tenzije, i on onda može da glumi onoga koji je smirio situaciju, da glumi nekoga ko je za mir, ko je odgovoran, ko neće da diže tenzije, a naravno on je i piroman i vatrogasac istovremeno.
Vučić naravno podržava Dodika i dosad je bio uvijek pažljiv da ne ugrozi Dejtonski sporazum. To je uvijek bila neka razlika između Dodika i Vučića do sada, da Dodik otvoreno kritikuje Dejtonski sporazum u suštini, a s druge strane Vučić se uvijek vraća na taj Dejtonski sporazum. Naravno, to je za Srbiju jako bitno, ona je potpisnica Dejtonskog sporazuma, ako se to dovede u pitanje onda se može postaviti pitanje koja je tu uopšte uloga Srbije i da li se uopšte treba pitati Srbiju. To je opasan put ako Srbija počne da stavlja Dejtonski sporazum pod znak pitanja. Mislim da može retorički to uraditi, ali ako bi išla u tom pravcu, onda se baš smanjuje prostor za Srbiju i za budućnost odnosa sa Evropskom unijom i Zapadom. Ako bi Vučić išao toliko daleko on bi srušio mostove sa Zapadom. Ne vidim da je spreman za to, jer ti odnosi sa Rusijom i Kinom nisu toliko čvrsti i ne mogu računati da će dobiti podršku koliko njima treba. Ipak Srbiji trebaju investicije i novac iz Evropske unije.

Kada govorimo o Zapadu, SAD je najavila uvođenje sankcija pojedinim političarima i kompanijama u BiH. Mislite li da će to izazvati neke posljedice?

Mislim da je simbolično jako bitno da se uvedu sankcije, to bi bila poruka, također i primjer za Evropsku uniju, ali nažalost znamo da je po strukturi EU jako teško uvoditi sankcije. Ali puno bi više sankcije boljele Dodika ako ne bi bio u mogućnosti da dođe u Beč nego u Washington, jer sumanjam da Dodik ima neki račun u Americi ili da često putuje tamo. Zbog toga je to više neki simbolični gest, nego neka suštinska promjena. Te sankcije su više bitne jer daju neki pritisak i šalju poruku da je ta osoba nepoželjna za Amerikance, ali to sve zavisi u kojoj mjeri će to pratiti EU i do koje mjere će se SAD angažovati u regionu ozbiljno. Sankcije same po sebi ne znače puno ako nema nekih drugih vrsta angažmana.

Nedavno se uoči samita lidera Zapadnog Balkana i EU na Brdu kod Kranja spominjala 2030. godina kao rok za članstvo, iako se to ne spominje u usvojenoj deklaraciji o podršci evropske perspektive za regiju. Kako tumačite prije svega ovaj rok, da li je on moguć?

Taj rok je bio ideja Slovenije da se stavi u Deklaraciju, ali druge zemlje članice su to odbile, i dobro je da su to odbile. Ne zato što ne vjerujem da to nije moguće za neke zemlje Zapadnog Balkana, sigurno ne za sve, ali ti rokovi su uvijek opasni jer to daje ideju da se radi o nekom automatizmu, i to smo vidjeli prije par godina kada je Evropska komisija pod Jean-Claudom Junckerom predložila 2025. kao godinu ulaska za Srbiju i Crnu Goru. To pravi više štete nego koristi, jer s jedne strane su zemlje rekle dobit ćemo članstvo do tada i sada moramo da se manje trudimo jer ćemo to svakako dobiti, a to je više bila poruka ‘ako ispunite sve onda ćete ući’. S druge strane, članice EU koje su skeptične prema integraciji su to tumačile kao neki pokušaj da se ignorišu neki visoki standardi koje zemlje moraju da ispune i onda su bili još oprezniji i skeptičniji prema stavovima EK, pa su rekli ‘ako mi to ne blokiramo sada, onda će Evropska komisija sama nastaviti s tim procesom nekritično’.
Ta poruka o nekom roku će rezultirati većim otporom EU i većim razočarenjem zemalja Zapadnog Balkana, zato što većina neće uspjeti do tada. Rokovi su loši a svake druge godine imamo neku deklaraciju da postoji evropska perspektiva Zapadnog Balkana. To je nebitno sada, prvo jer znamo koliko je teško doći do tog stepena spremnosti da se uopšte deklariše nešto od neke zemlje članice, i s druge strane, naravno da postoji perspektiva, ta riječ je toliko beznačajna da je bolje da se to ne spominje, jer naravno da postoji mogućnost da će u nekom trenutku zemlje biti članice EU, ali pitanje je konkretno šta uraditi ako neka zemlja kao što je Bugarska blokira pregovore. To su praktični izazovi. Te deklaracije su na kraju krajeva nepotrebne u trenutnoj situaciji.

U Njemačkoj se formira nova vlast, a vidjeli smo promjenu kancelara i u Austriji. Da li će ovo imati posljedice na Zapadni Balkan?

Ova dva procesa i promjene neće suštinski utjecati na dinamiku što se tiče Zapadnog Balkana. Možda će se neke stvari poboljšati. U Njemačkoj imamo tri stranke koje trenutno pregovaraju o formiranju nove vlade i to su tri stranke koje se zalažu za proširenje EU na Balkan i neće biti nekih promjena u toj politici. To je neka politika koju imaju sve njemačke stranke osim ekstremne desnice. Možda će biti veći stepen pažnje na pitanjima demokratije i vladavine prava zato što postoji velika šansa da će Zeleni preuzeti ministarstvo vanjskih poslova, ali to nije još sigurno. Zelena stranka u Njemačkoj je ipak kritičnija prema Rusiji nego druge stranke, i kritičnija je prema Viktoru Orbanu, Vučiću i takvim vrstama vladavina. Nisu pod tolikim pritiskom automobilske industrije koliko je bila konzervativna stranka te imaju dosta kritične politike prema zemljama kao što je Mađarska.
U Austriji se dešava još manja promjena, možda također samo neka poboljšanja. Prethodni kancelar Sebastian Kurz je dosta podržavao Vučića, ponekad i Nikolu Gruevskog u Sjevernoj Makedoniji zato što su saveznici u konzervativnoj stranci. Možda će sada biti neki novi diplomatski put, novi kancelar je bivši ministar vanjskih poslova, on je bio često u regiji, zna da je to prioritet za Austriju. Ja bih očekivao da Austrija nastavi sa podrškom proširenju a i možda će također biti malo kritičnija prema tim malim autokratima u regiji.

Vedrana Maglajlija (Al Jazeera, foto: N1)