Od 27. februara do sada niko iz zvaničnih institucija vlasti u Sarajevu nije našao za shodno da se obrati građanima ove zemlje i da im kaže šta to država radi u momentu kada Dodik vrši udar na njene institucije. To dovoljno govori o brzini kojom se događaji odvijaju, ali i o tromosti vlasti koja, naprimjer, predlaže zakon u Federalnom parlamentu o regulisanju svjetlosnog zagađenja. I to u istom danu kada Dodik donosi zakone o protjerivanju državnih agencija iz RS-a.

Ima jedna dosta svježa urbana fraza na engleskom jeziku: Delulu is the solulu. U prevodu: deluzija je solucija. U momentu dok ovo pišem zaposlenici Regionalnog ureda SIPA-e su dobili dopis da se isele iz vlastite zgrade u Banjaluci, jer im je to naredio MUP RS-a. Apdejt kaže da su se i iselili. I znam da je logično da svi treba da nastavimo raditi ono što i inače radimo, ali država ne može sebi dopustiti nonšalantno ponašanje kao što je to rek’o Zukan Helez kao prvu reakciju na Dodikov udar: „To je dječija igra.“

Državni ministar odbrane ovako reaguje na udar na državu, na gaženje suvereniteta i svega što jednu državu čini državom. Zamorno bi bilo nabrajati sve reakcije državnih službenika, političara Trojke, a još zamornije bi bilo nabrajati nereagovanje. Pa ste tako premijera Federacije lupom morali tražiti, ali i takva potraga ostajala je bez uspjeha. Dočim bi korifej Trojke i historijski najbrže formiranog Vijeća ministara jedan dan ‘vako, jedan ‘nako. Prva mu je reakcija bila da eto, ima ledina, pa ko hoće da ratuje odavde može se tamo naći sa ovim Dodikovim, na nekoj ledini, pa da se fer i korektno pomarišu, da ne ometaju istorijske uspjehe Vijeća ministara.

Ako se ostavim ovih šala, šega i pošalica koje nisu nimalo smiješne, jer se radi o ljudima koji bi trebali znati kako voditi državu u kriznim momentima, osim fejsbuk saopštenja i tik-tok uradaka do sada nismo vidjeli ni tračak ozbiljnosti.

Ko god je nešto izjavio (od odgovornih, istorijski najbrže fomiranih u kosmosu i parasvemiru) svelo se na to da je sve OK, da se ne paniči, država je jaka i stabilna, ali zašto onda stalno srećem zabrinute, slušam i čitam kako ljudi liježu sa strahom da li će se probuditi u nečemu što se neće zvati mir. Da ne upotrijebim onu strašnu riječ od tri slova, jer na sam pomen te riječi rizikujem da budem proglašen „huškačem na nešto“. Takvo je stanje svijesti i nesvijesti u političkoj kotlini.

Kako reče Edina Bećirović da su oni koji su upozoravali na Dodikovu secesionističku i velikosrpsku priču bivali proglašavani ratnim huškačima i radikalima, dok bi Dodik na dnevnoj bazi vrijeđao svako zrno zdrave pameti svih stanovnika ove zemlje. I stalno trovao ljude fašizmom. I na njegove riječi iz političke kotline bi neko od barjaktara nove vlasti promrmljao nešta u bradu pred mikrofonima, kako to Dodik sve radi u svrhu predizborne kampanje. Dobra mu nešto ova trenutna kampanja, pravo dobra, juri Milorad autostradom pakla…

Sad je Dodik ante portas!, pa, eto, da ne mutimo dodatno između njega i bivših mu koalicionih partnera, eto vas tamo pa to sami na nekoj ledini riješite. Dino protiv Dodika. To bi bilo fer i korektno. Tako bi čovjek mogao zajebantski rezonovati da u igri nije više od obične parodije. A u igri su mir i naši životi.

Treba se sjetiti koliko je silne energije ovdje, u Sarajevu, potrošeno da se glasovi upozorenja, kako politika umirivanja (appeasementa) neće uspjeti i da davanje ustupaka neće dovesti do smirivanja Dodikovih secesionističkih ambicija, proglase radikalima, PTSP-luđacima i slično. Nikakva je to utjeha vidjeti dalje i bolje od „smirene, neuzbihuzurene gomile“, koja bi se isključivo bavila pitanjem svjetlosnog zagađenje u glavnom gradu.

Dok se država ne pojavi na radnom mjestu, građani će i dalje imati mučne snove o sutrašnjici. Gledaće svoga posla, ispunjavati dnevnu rutinu, trovati se vijestima i lažnim vijestima. I to mrcvarenje će trajati dok se Dodik ne uhapsi, ili se ne riješi na civilizovan način (da odstupi s vlasti – što se neće nikad desiti). O onom drugom ishodu, o zabranjenoj riječi od tri slova tjeskobno je i razmišljati. A opet, strah od novog rata je sveprisutan. Najviše je prisutan u glavama onih koji ga poriču. Ovo je kao neka minijaturna 1991., uz sve razlike između ovog i onog doba. Očaj i nada iz dana u dan.

(Radio Sarajevo, screenshot: YT)