Skip to main content

FARUK ŠEHIĆ: Staljinizam još nije umro, a ka’ će ne znamo

Autonomija 31. okt 2022.
4 min čitanja

Dok se postizborna prašina nije ni slegla naši politički akteri nastavljaju sa svojim uhodanim igrama i planovima. Nije bilo žešćih buna i pobuna protiv Schmidtovih izmjena Izbornog zakona BiH ni Ustava Federacije BiH. Jedan pokušaj protesta na Kovačićima, pred zgradom OHR-a samo se dodatno utopio u onu čuvenu izreku kako je Bosna šaptom pala. Bosna i Hercegovina, da se razumijemo.

Iako historija kaže da nije šaptom pala, uvriježila se ova fraza, koja je više projekcija vlažnih snova srpsko-hrvatskih nacionalističkih istoričara. Oni BiH stalno vide jedino kao teritorij koji treba pripojiti svojim matičnim državama, kako bi one postale ‘deblje’ i veće. Na Balkanu se uvijek sve vrti oko veličine.

Sjetimo se popunjavanja hrvatskog pereca – kako je Tuđman nazvao geografski oblik svoje domovine. A to popunjavanje tankog stomaka trebalo se desiti na uštrb Bosanske Krajine, ili onog što je ostalo u posjedu Armije R BiH a to je bio tzv. Bihaćki džep, sadašnji Unsko-sanski kanton.

Na Tuđmanovu žalost hrvatski perec je i dalje ostao tanak, ali da se on podeblja i poveća sada se brine predsjednik te države, proruski državnik koji rafalno ispaljuje takvu količinu zapaljivih rečenica koje čak ni Franjo Tuđman nikad nije prevalio preko karakterističnih usana.

Predsjednik susjedne države koji je zapravo advokat Milorada Dodika, čovjek koji ne može dočekati da mu mikfron dopadne šaka pa da nastavi sa trovanjem odnosa između dvije države. Moguće je da Milanović samo govori ono što prosječan stanovnik njegove zemlje misli, a nema hrabrosti da kaže, kako drukčije objasniti njegovu popularnost u anketama.

Osim što igra na anti-amerikanizam i anti-zapadnjaštvo prirođene balkanskom čovjeku, on je utjelovljenje kako misli i radi jedan političar u svijetu post-istine, alternativnih činjenica i alternativne istorije. U takvom svijetu sve je podrvrgnuto sumnji. Ne postoje naučne činjenice ni nešto što je historija (ili fizika, matematika, medicina) kao nauka utvrdila, jer za sve su krivi Amerikanci, duboke države, raznorazne “bjelosvjetske urote jevrejskih lobija” (baš me zanima kako Milanović još nije taknuo u anti-semitizam), Rotšildi ovi ili oni.

Isto je zanimljivo da dežurni balkanski anti-zapadnjak nikad ne emigrira u Rusiji nego isključivo i jedino na truli i mega-mrski Zapad.

Propitivanje presude za genocid koju je donio sud u Haagu nije ništa drugo nego eklatantni, školski primjer kako misli čovjek u dobu trumpovske post-istine. Jer to su, ipak, tamo neke sudije donijele odluku da se radi o genocidu. Šačica nekih ljudi, neki sud, po čemu bi to bilo Božije slovo, Kur’an kako reče predsjednik Hrvatske. Nije u tom svom ‘kuranskom’ medijskom ispadu zagazio u vode islamofobije, ali je samo pitanje vremena kada će to učiniti. Ili trenutka kada mu to bude odgovaralo da kaže.

Tipičan čovjek post-istine je ostvarenje onog što smo vidjeli u filmu Idiocracy. Glupost je toliko prisutna da je postala prepoznatljiva kao vrlina, poželjna vještina, i prelazeći granice svog žanra konačno je zakoračila u vode inteligencije i pameti. Danas si pametan jedino ako si glup. U ovakvom svijetu ne važe činjenice, jer, zaboga, sve je podložno sumnji – kako je jednom Fatmir Alispahić rekao da ako je ubijeno 6 miliona Jevreja kako bi pepeo od tolikih ljudi morao biti velik kao planina. A (po njemu) pošto nema tih planinskih masiva od ljudskog pepela onda se Holokaust nije ni desio.

Alispahićev “naučni” metod je zasnovan na istim onim izvorima kojima barataju pijanci ispred seoske zadruge, koji znaju sve tajne svemira.

Ima nešto zaista trulo u mentalitetu balkanskog čovjeka: ta njegova slika svijeta u kojoj je on najbolji a svi drugi su glupi, smrdljivi, primitivni, zaostali etc. Možda je to tako i u bilo kojem drugom području ove planete, ali Balkan je nekako zaista specifičan po stalnoj želji za mijenjanjem granica i crtanjem novih geopolitičkih karata. Svako maštanje takvih “kartografa” (kakvi su bili Tuđman i Milošević, nije da ni Orban ne voli kartu BiH) dovodi do velikih krvoprolića, do one riječi koju bi Milorad Dodik zabranio, a Zoran Milanović ga rado podržava u tome. Zabranjena riječ je: genocid. Riječ od jednostavnih sedam slova.

Meni je razumljivo političko ponašanje Milorada Dodika, jer u njegovom slučaju fizički izgled jasno govori o njegovoj političkoj naobrazbi i dometima – kao ruski pijun drukčije ni ne može izgledati, ali da je Zoran Milanović evoluirao od portparola Ivice Račana da apologete genocida i proruskog političara možda je jedino meni enigma.

Moje iskustvo sa Zoranom Milanovićem iz vremena kada je bio Račanov portparol bilo je kada sam ga zvao i pitao za intervju s Račanom. Milanovićev glas je bio ravan i dosadan – mogao si otići u drugu sobu i ostaviti telefon da čovjek nastavi pričati sam sa sobom. Bio je to glas revnosnog apartčika. Tako da je ova metamorfoza poprilično zanimljiva. Ko bi rekao da se u tom čovjeku godinama krila sputana energija?!

Od socijaldemokratije do novog totalitarizma kratak je put.

Nije bilo ništa od intervjua jer je Račan tada već bio ozbiljno bolestan, ali me Milanović pitao kojeg sam političkog uvjerenja? Rekao sam mu da sam istog onog kojeg je i on: socijaldemokratskog.

Zadnje na svijetu što bih želio je da danas imam isto političko uvjerenje kao predsjednik Hrvatske. Ne bih volio takvu glavu na ramenu, čak i ako je u pitanju politički rad i štetočinstvo samo zbog koristoljublja.

Nema tog novca ni privilegija na svijetu zbog kojih bih se svrstao na stranu negatora genocida i na stranu Putina. Ostajem do kraja odan mrskom, odvratnom, trulom Zapadu. Pa zar nismo svi odrasli na popularnoj kulturi iz SSSR-a? Zar nismo tamo išli u Trst da kupujemo džins i ploče? Zar nije i London bio u SSSR-u? Zar nije punk nastao u Kazanu ili ono bješe Jekaterinburg? Woodstock je održan na farmi pored Vladivostoka? Kubrick se rodio u Rostovu na Donu? Kafka je isto bio Rus. Svi su bili Rusi ili, barem, Srbi i amebe.

Očigledno sam ja nešto dobro pobrkao. Očigledno sam pogrešno čitao Kiša, Šalamova, Solženjicina, Orwella i Karla Štajnera. Ko je ikad čitao ove pisce zna u čemu je bila bit Sovjetskog saveza i da u njegovoj biti nije bilo ničega dobroga. Njegova suština je bilo zlo i uništenje čovjeka kao pojedinačnog, mislećeg bića; uništenje ljudske slobode u ime same slobode.

Treba ljude ‘tući’ knjigom Karla Štajnera 7000 dana u Sibiru po glavama. Metaforički tući, dati im da čitaju ovu i drugu logorašku prozu. Ali, ko bi se danas bavio čitanjem knjiga kada imamo svijet post-istine i jednim klikom možeš naučiti sve što se desilo od Big Banga do naših dana za cijelih tri nanosekunde.

Političari koji tako dobro igraju na ljudsku glupost, koji manipulišu, izvrću činjenice i lažu gdje stignu, uglavnom ne završavaju ni u fusnotama istorije. Živi bili pa vidjeli. Svijet se neće raspasti jer je čovjek narandžaste kose otvorio Pandorinu kutiju zla, ali će biti mjesto na kojem će život biti sve nesigurniji i gori, iz dana u dan.

(Radiosarajevo.ba, foto: N1)