Juče je bilo dva mjeseca kako mi je umro otac, Sead. Kada smo se navečer pakovali kraj auta i spremali za povratak u Sarajevo, iznenada sam se sjetio oca i činjenice kako ga jednostavno nema više na ovom svijetu.

To saznanje je prošlo kroz mene kao prosvjetljenje, kratkotrajno, ali upečatljivo. Nastavio sam sa uobičajenim radnjama odlaganja ribarske opreme. Kraj nas su stajali hercegovački čempresi. Zrak je bio vlažan i noć je nadolazila sa okolnih planina na čijim vrhovima bijelio se snijeg. Neretva je bila ledena kao da njome teče snijeg sa planinskih vrhova.

Hvatao sam ribu cijeli dan, uporno čak i kada je bilo izgledno da ništa neću uhvatiti. Sati i sati zabacivanja štapom od pet metara, i novom rolom koju sam kupio u Zagrebu za Crni petak.

Volim gledati kako plovak teče niz zelenu neretvansku vodu, čak i kad puše leden vjetar kao što je puhao cijeli dan. Od jutra do mraka nisam odustajao. Kada hvatam ribu (jer ja ribu ne pecam, to je na Uni najveća moguća uvreda: reći nekom da peca ribu) onda zaboravljam na sve što postoji izvan rijeke na kojoj se nalazim. Samo vidim vodu, okolna brda, kuće na drugoj strani rijeke, ponekad se neki mještanin pojavi i baci stari kruh u vodu, ponekad neko odgurne smeće niz strmu obalu. Ponekad nečiji glasovi zalutaju nad vodom i dolaze do mene kao signali iz vanjskog svijeta iz kojeg sam se nestao.

Tu je voda i ona je ugodna za gledanje. Tu je i crvena ili žuta antena plovka od 12 grama. Silk je na prstima desne ruke, štap u desnoj ruci, ručica role u lijevoj. Stojim na stijeni koja je ispala iz vode zbog niskog vodostaja. Iza mene je obala sa dugom i lijepom travom, čija tekstura je gruba i možeš se posjeći na nju. Na obali je malen gaj od drveća dovoljno velikog da ljeti pravi hlad i čini boravak na rijeci ugodnim, iako se već u junu na ovom mjestu ne može hvatati riba, jer je prevruće. Možeš zabacivati samo ujutro a i to je do nekih devet ili deset sati, poslije nastupa pakao hercegovačkog čelopeka. Zvizdan prži i ne štedi ništa živo što se miče na zemlji.

Nekad se, tokom konstantnog zabacivanja, sjetim oca. Sjetim se nečeg običnog i gotovo banalnog iz prošlosti, ali to ima posebnu vrijednost sada kada ga više nema. Iako je dva mjeseca kako ga nema desi se da pomislim kao da je tu, a onda shvatim da ga ne mogu nazvati na mobitel, na Viber. I to dođe kao realna i gorka spoznaja.

Prvih dvedesetak dana sam ga nonstop sanjao. Mogao sam ga sanjati kad god sam htio, to je stoga jer sam stalno mislio na njega, poslije sam pomisao na njega tjerao drugim mislima. Pisao sam, išao u ribolov gotovo manijakalno, a onda se desio rat na Bliskom istoku pa su se moja dva rituala i pojačala.

Prije dva mjeseca sam se konačno vratio iz Berlina i još se nisam privikao na život u Sarajevu, ali sam se brzo otrijeznio od života u Berlinu, sad kada taj grad postaje svoja negativna suprotnost. Kada hapse ljude zbog boje kože, arapskog porijekla, kada bivaju ućutkani propalestinski glasovi čak i kada dolaze od Jevreja, kada na vidjelo izlazi kolektivna krivica na kojoj je baziran identitet društva. I kada njemačko društvo želi da cijeli svijet ima isti kompleks kao i oni, ali cijeli svijet nije učestvovao u Holokaustu.

Činjenica kako će jedno društvo antisemitizam zamijeniti islamofobijom neće spasiti ni to društvo, ni Jevreje, ni muslimane Bliskog istoka. Samo će dovesti do još veće konfuzije, ljudske, političke i identitetske. Sada mi je jasno zašto moja književnost neće nikad imati prođu u ovakvim društvima, zato što bi čitatelje podsjećala na ono što bi im moglo probuditi osjećaj krivice, a oni toga već imaju u izobilju. Samo im ja još falim.

Berlin je pao od ruke nevidljivog neprijatelja (naivno sam vjerovao da taj grad ne može nikad pasti) ili sam ga samo idealizirao tražeći kutak na planeti gdje bih se mogao osjećati slobodnim (sad-zasad tu slobodu nalazim jedino na obali Neretve). Moja dilema je nepostojeća jer Berlin jeste ‘poginuo’ od svoje ruke, a i stepen moje idealizacije je bio visok. Sreća je pa nisam gore, ne znam kako bih izdržao toliku količinu autocenzure na koju su njemački građani navikli po komandi. Ne znam kako bih mogao mirno gledati da pod izgovorom slobode govora i slobode uopšte bivaju ‘kanselovani’ svi umjetnici, koji se samo usude progovoriti da u ovom ratu postoje i palestinske žrtve.

Nisam živio u doba Informbiroa ali ovo me podsjeća na takvu atmosferu, da moraš paziti šta govoriš jer možeš završiti izolovan i ušutkan. Put u neki novi totalitarizam je popločan kansel kulturom, borbom protiv antisemitizma koja prerasta u ksenofobiju i islamofobiju.

Ne znam šta bi na ovo rekao moj otac, sigurno nešto kratko, efektno i duhovito.

Uhvatio sam dvije pastrmke u Neretvi, iako je ribarskije reći „na Neretvi“. Da je dan trajao sto sati zabacivao bih bez odmora. Ovako sam samo osam sati zabacivao, hodao obalom, mijenjao mjesto zabacivanja, mačetom krčio šikaru na obali kako bih se direktno obalom probio nizvodno da probam bacati na drugoj ribarskoj koti. Minimalno sam jeo, pio vodu. Pravio sam kugle od hljeba i primame, i bacao ih da privučem ribu u zelenac ispod stijene s koje sam hvatao. Nijednom nisam sjeo da odmorim. Očistio sam ribu na vodi i ruke su mi dirale hladnoću drugog svijeta. Jedino u vodi vidim ideal slobode. Kad zakačim ribu tad sam besmrtan.

(Radiosarajevo.ba, Foto: FB)