Kako mi se bliži dan povratka u zemlju kojoj rezervne nemam, sve više mislim o tom povratku u blato. Blato je tu jasna metafora svakodnevnice u kojoj je kretanje teško, i predstavlja veliki napor volje i tijela. Nakon godinu dana života u Berlinu mogu matematički, eksperimentalno dokazati ono što sam znao i prije dolaska u ovaj grad da mi živimo u dvadesetom stoljeću, ponekad i u devetnaestom. Postoje, naravno, i dijelovi zemlje koji žive u Srednjem vijeku, i ti dijelovi su ‘težina’ koja nam stoji u grlu, srcu, memoriji. Taj uteg je nešto čega se ne možemo osloboditi bez obzira koliko slušali šarene laže novokomponovanih ministara čiji portfelji zvuče bombastično ali ne znače ništa.

Ono o čemu bezočno lažu jeste navodni put ove zemlje u neku noviju budućnost. Po cijenu da se ponavljam (neminovnost) jasno je da nikakve budućnosti nema za zemlju koja se koprca u blatu ili je okovana u smrznutoj zemlji masovnih grobnica. Nema nikave budućnosti bez jasne prošlosti. Čak i da se sve razjasni, izvede na čistac i dalje bi stajala velika praznina između nas ovdje i sada, i nas onih prije nultog vremena, odnosno 1992. Čak i da nemamo ni stoti dio ljudskih gubitaka normalan život ne bi bio moguć onako kako ga zamišljaju potkapacitirani, polupismeni, lažni politički vizionari i mesije kojima obiluje politički prostor. Čak i da su svi zločinci osuđeni a svi nestali pronađeni, opet bi budućnost bila siva i nesigurna.

Ali, dvostruko ali, decenijama svjedočimo kako se dešava sve suprotno od želja zdravog razuma, ne samo da se prošlost ne razjašnjava i ne postaje kristalno jasna, nego se dešava suprotno: fašisti i neljudi rade sve da kažu kako smo mi naše biografije sanjali i izmislili. Mrtvi, ranjeni, raseljeni, silovani, sve to ne postoji. To je stvar naše poremećene mašte, tako nas fašisti uvjeravaju. Naši domovi i zapaljeni gradovi to je sve velika igra, ništa se od toga nije desilo. To što nemaš noge ili ruke, to je stoga jer smo to izmislili. Ja nisam ranjen na Hasinom vrhu nego sam stao na ekser. Nije na tom vrhu poginulo sedam ljudi, a 35 bilo ranjeno, nego je to zato jer smo po svaku cijenu željeli biti žrtve i paćenici. Naša borba je laž i naš krvavi otpor koji smo činili golorukim tijelima je izmišljotina naše propagande.

Uvijek je neko drugi kriv jer fašisti imaju vlažne velikodržavne snove. Ta vlaga, to je naša krv. Na sve ovo se pristaje od 1992. pa do današnjih dana. Od Karadžića do Dodika tek je jedan manji historijski skok dug tridesetak godina. To je više od polovine naših života, nas koji smo činili udarnu snagu Armije R BiH. Armije koje se i danas mnogi stide, jer nisu svjesni da veću stvar u svome životu nikad neće napraviti, od toga da su izborili biološki opstanak.

Ekrani mobitela i laptopa su mi se izlizali koliko su ljudi citirali odlomak iz fikcijske knjige Dobrice Ćosića o laži. Čak i da je to istina (a ne znamo kako ćemo je izmjeriti) opet se radi o književnoj fikciji. Dočim laž zaista jeste kontinuitet velikosrpske politike, mitomanije, ideologije, kako god da je nazovemo. Ko je čitao kolumnu Nenada Kecmanovića o tome kako su Srbi sve oprostili Bošnjacima, a ovi ne mogu Srbima da oproste nekoliko hiljada mrtvih u Srebrenici jasno mu je sve. Kad uđeš u taj mentalni sklop vidiš da tu nema pomoći. Ista je to matrica kao kod Radovana Karadžića, Mladića, Miloševića… I ne bez jeze čitajući taj tekst (nisam ga pročitao do kraja) jasno je vidjeti kako su srpski fašisti i njihovi ideolozi itekako spremni za nove bitke, koje ne isključuju ni one oružane, kako je vožd davno rekao na Kosovu.

Tako će u Sarajevu cijela mašinerija biti upregnuta kako bi se izvršila masovna sedacija (davanje sedativa) stanovništva „kako je Dodik bezopasan, nema podršku naroda, kako nema ba on sčime da ratuje, RS je ekonomski na koljenima, to on sve zbog izbora, neće ba niko rat svi smo za mir“, i slične floskuletine koje kruže decenijama medijskim prostorima sarajevske i bh. kotline. Niko ne može biti veći neprijatelj sebi od sebe samog.

Povratak blatu se bliži, ljeto još traje. Najbolje je biti bezbrižan, uživati u suncu i ljetnom osjećaju svijeta.

Tako sam na jednom brodu-restoranu na rijeci Spree, prije neko vrijeme, pričao sa singapurskom spisateljicom Amandom Lee Koe i ona me pitala da joj objasnim trenutnu političku situaciju u BiH. Long story short. Kada sam završio rekla je da je to podsjeća na onaj čuveni odlomak iz eseja Waltera Benjamina „O pojmu istorije“ u kojem ovaj tragični filozof opisuje sliku „Angelus Novus“ Paula Kleea. Kaže Benjamin kako anđeo izgleda užasnut onim što vidi i da tako mora da izgleda anđeo istorije. I kako anđeo gleda u prošlost. „Ono što se ‘nama’ javlja kao lanac događaja, ‘on’ vidi kao jednu jedinu katastrofu, koja bez prestanka gomila ruševine na ruševinama i baca mu ih pred noge. Rado bi on stao, budio mrtve i sastavljao sve što je bilo razbijeno. Ali iz Raja puše oluja i puni mu krila… Ta oluja ga nezadrživo nosi u budućnost, kojoj je leđima okrenut, dok hrpa ruševina pred njim narasta do neba…“

A pričao sam singapurskoj spisateljici, koja živi u New Yorku, o konstantnom stahu od novog/starog rata koji visi nad našim glavama od vremena kada je „stari“ rat navodno završio. I o tome kako smo mi zagledani u prošlost (svjesno ili nesvjesno), koja je pred nama čak i kada licem nismo okrenuti prema njoj (kao što Benjaminov anđeo istorije jeste okrenut). Ona je tu, sveprisutna, proganja nas, vapi da je zacijelimo. Lebdi nad lakovjernim glavama i prijeti da će opet izazvati katastrofu epskih razmjera.

Oluja iz Raja koja anđelu onemogućava da se posveti prošlosti, da je zacijeli, u Benjaminovom tekstu je napredak. U našoj stvarnosti to su naivnost, zlo, glad za vlašću, zaborav, ljudska glupost i brojni drugi „vjetrovi“.

(Radio Sarajevo, Foto: N1)