Haški Tribunal je trebao krajem novembra da objelodani presude u dva preostala slučaja koje je imao. U oba slučaja se nisu očekivala iznenađenja, tako da je plan bio da ta institucija mirno završi svoj rad, prepusti preostale slučajeve Mehanizmu za međunarodne tribunale, i prepusti dalje (paušalno) krivično gonjene i (nepostojeće) pomirenje državama u regionu. Ispalo je malo drugačije, na način koji nam, možda, mnogo govori.

Mladić i reagovanja

Prvo je Ratko Mladić osuđen, s ishodom koji su svi očekivali jer su drugi ljudi već osuđeni po sličnim optužnicama. Neću se mnogo obazirati na tu presudu jer sam ranije pisao o tome (https://eastethnia.wordpress.com/2017/11/23/now-the-post-mladic-era-four-thoughts/). Ono što je bitno jeste da, ma koliko je sam osuđenik ogorčen, veliki broj žrtava smatra da je tom presudom pravda udovoljena.

U Srbiji je jedan broj ljudi primio presudu kao potvrdu istorijske istine i kao opomenu na zločinačku politiku koju je Srbija vodila 1990-ih. Međutim, to nije bio stav većine, pa ni većine političkih zvaničnika. Za Aleksandra Vučića je to bio “težak dan” (http://novilist.hr:8090/Vijesti/Svijet/SRBIJA-SE-PREDSTAVLJA-KAO-ZRTVA-Vucicu-je-ovo-tezak-dan-a-vecinska-Srbija-Mladiceve-zlocine-prima-kao-herojstvo), dok je za ultradesničara Boška Obradovića presuda “antipravna i nepravedna”, te je za njega Mladić “heroj” (https://www.slobodnaevropa.org/a/28869693.html). Ipak je nezadovoljstvo u Srbiji smanjeno time što je Tribunal zaključio (još jednom) da potpuna zavisnost VRS-a i paravojnih formacija od novca, oružja, oficira, i obavještajnih podataka, ne znači i da je Srbija učestvovala u zločinima.

No, sve ih je nadmašio predsjednik manjeg entiteta u BiH – Milorad Dodik. U raznim izjavama je istakao kako je čovjek osuđen za genocid “heroj i patriota za Srbe” (https://www.klix.ba/vijesti/bih/dodik-ratko-mladic-je-heroj-za-sve-srbe-i-to-nista-ne-moze-promijeniti/171122102), pa još “legenda u srpskom narodu” (http://ba.n1info.com/a227976/Vijesti/Vijesti/Dodik-Mladic-ostaje-legenda-u-srpskom-narodu.html), koji je “dijelio patnje svog naroda i ušao u srpske pjesme” (https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/milorad-dodik-mladic-je-heroj-i-domoljob-on-je-usao-u-srpske-pjesme—497092.html) time što je “spriječio novi genocid nad Srbima”, tako da je svaka presuda protiv njega, zapravo, “sotonizacija srpskog naroda” (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/dodik-presuda-mladicu-ce-osnaziti-srpski-narod).

Uglavnom, izgleda da je Dodik pomno proučio sve slogane od 1991. na dalje, u obimnoj literaturi koja se poteže od Dobrice Ćosića sve do Edwarda Hermana. Da poruka bude jasna, Dodik je pazio da pokaže da s Mladićem dijeli isti ukus za nakit (http://www.atvbl.com/dodik-mladic-danas-sa-istim-simbolom-na-reveru/).

Banalna je poruka ovakvih ispada koji pokazuju da čak i 22 godine poslije kraja rata i dalje postoji određena grupa čiji legitimitet zavisi od prikrivanja istine o zločinima. Za ljude u toj grupi rat predstavlja, kako je Ratko Mladić poručio preko svog sina Darka poslije presude, “prvo poluvrijeme” (http://www.blic.rs/vesti/hronika/mladic-preko-sina-poslao-poruku-ovo-je-bilo-samo-prvo-poluvreme-boricu-se-dok-sam-ziv/67x2cgr) čiji će rezultat, valjda, biti nadoknađen novim nasiljem. Implicitna analogija na sportsku utakmicu nesvjesno pokazuje koliko im je stalo do žrtava.

Kad bi se radilo samo o mnjenju u Srbiji i Republici Srpskoj, lako bi bilo zaključiti da gledamo još jedan odraz nedostatka društvenih i političkih promjena na teritorijama koje imaju vrlo posebnu političku istoriju. Ali je Tribunal brzo pružio priliku da uočimo kako se radi o problemu koji je regionalni, generacijski i suštinski.

Prlić i hercegbosanska petorica

Od drugostepene presude u slučaju Prlić i ostalih nije se očekivalo nikakvih iznenađenja i, uglavnom, ih nije ni bilo. Potvrda postojanja zajedničkog kriminalnog poduhvata nije bila iznenađenje. Žalbeno vijeće je, uglavnom, potvrdilo sve dijelove presude, ukinulo neke, i potvrdilo prvobitne kazne. Bizarna činjenica da je Žalbeno vijeće proglasilo Stari most u Mostaru legitimnim vojnim ciljem, sigurno bi bila glavna vijest o poslednjoj presudi u Tribunalu da nije došlo do još bizarnijeg incidenta. Odnosno, da nije bilo nedoličnog lobiranja od strane hrvatske vlade u periodu koji je prethodio presudi, i da nije bilo egzibicionističkog performansa nekrofilije jednog od osuđenih, ova presuda ne bi privukla veliku pažnju.

Ali, pažnja koja je posvećena Tribunalu u ovom poslednjem trenutku baca zanimljivo svijetlo na karakter i ishod njegovog rada. Ako je tačno da je poslednji čin Tribunala ispao spektakl, valja poslušati savet Guya Deborda: “Društvena praksa kojoj konfrontira samostalni spektakl jeste i prava cjelina koja obuhvata spektakl.” Ukratko, način na koji su različiti ljudi s pozicije političkog i društvenog uticaja reagovali na spektakularni melodramatični trenutak puno govori o tome šta je postigao krivični sud i dokle je stiglo pomirenje.

Udruženi zločinački poduhvat

Najveći odjek presude u slučaju Herceg-Bosne je, ipak, imao nalaz Žalbenog vijeća da Pretresno vijeće nije pogriješilo kad je našlo da su optuženi dijelili zajednički plan s tadašnjim visokim zvaničnicima u Republici Hrvatskoj među kojima su bili predsjednik Franjo Tuđman, ministar odbrane Gojko Šušak, i vojni komandant Janko Bobetko. Sadašnji zvaničnici u Republici Hrvatskoj su pred kamerama izjavili kako ta kostantacija predstavlja falsifikaciju istorije, klevetu, moralnu grešku, i slično.

Uplitanje Hrvatske u bosanski sukob ne predstavlja nikakvu novinu, niti nešto što su zamislili suci Tribunala. Sve činjenice su obimno dokumentovane i dobro poznate već od devedesetih. Zbog njih je 1994. godine poveća grupa vodećih političara napustila HDZ da bi formirala HND. Dokazi nastali u tom periodu su poslužili Žalbenom vijeću Tribunala da (djelimično) oslobodi Tihomira Blaškića, jer je dokumentacija pokazala da su zločine, koji su bili pripisani Blaškiću, u stvari počinile paravojne snage pod komandom Daria Kordića, mimo vojnog lanca komande i uz podršku tadašnjih hrvatskih obavještajnih službi. Uloga zvanične Hrvatske u Bosni u tom periodu, ne samo da je opštepoznata, nego je više decenija kontroverzna i u samoj Hrvatskoj. Reagovanja vodećih hrvatskih političara ne mogu se objasniti time da je Tribunal objelodanio, ili izmislio nešto novo (jer nije), niti time što se pojavio nekakav zaključak koji nije u skladu sa svime što je već dobro dokumentovano (jer nije).

Vjerovatno je ono što stvarno smeta hrvatskim političarima to što je sudski nalaz da je Hrvatska učestvovala u ratu na teritoriji BiH došao tačno osam dana poslije nalaza istog suda (u slučaju Mladić) da ljudi iz političkog vrha Srbije nisu, bez obzira na veliku materijalnu, finansijsku i drugu podršku, koju je VRS dobijala od tadašnje “jugoslovenske” vojske i MUP-a Srbije, učestvovali u zajedničkom kriminalnom poduhvatu. Na taj način ispada da je Tribunal krojio jedan čudan narativ po kome strani faktor koji je učestvovao u zločinu manje jeste učesnik, a strani faktor koji je učestvovao više, nije. To pravno tumačenje istorije konflikta jeste, debelo, u sukobu sa činjenicama koje su poznate.

Nesrazmjer ovog narativa može se objasniti sa dva razloga. Prvo, Tribunal je imao pristup većoj dokumentaciji. Uglavnom je to zbog toga što je Milošević vješto krio svoje aktivnosti, dok je Tuđman patio od kompleksa svoje umišljene istorijske veličine, pa je sve bilježio i snimao. Drugo, nesretnim spletom okolnosti su slučajevi gdje je uloga Srbije bila najviše u pitanju – Perišić, Stanišić-Simatović – došli na red u periodu kada je u Žalbenom vijeću sudac Teodor Meron pravio svoje pravne eksperimente, poput “specifičnog usmjerenja”, koji su u većini odbačeni u drugim sudskim instancama. (I zbog čega je obnovljeno suđenje u slučaju Stanišić-Simatović.)

Ostaje zbog toga pitanje: kako je mogao Tribunal da konstatuje da je Hrvatska učestvovala u činjenju zločina a Srbija nije? Radi se, uglavnom, o tome da nisu isti pravni standardi primjenjivani na sve slučajeve. Ali, radi se i o suštinskom problemu: UN su tražile od pravnika da daju odgovore na pitanja koja nisu pravnog, već istorijskog i moralnog karaktera. Pravnici su se u tom poslu pokazali isto toliko sposobni kao zubari kad daju odgovore na pitanja o debelom crijevu.

Praljak

Ako je Slobodan Praljak mislio da će svojim performansom da privuče veliku pažnju na sebe, onda je, barem jednom u životu, u nečemu uspio. Nema potrebe spominjati koliko je svijetom kružio snimak egocentričnog zločinca sa čokančićem u ruci kako se ruga žrtvama diktirajući vrijeme svoje smrti. Time je dobio očekivane pohvale od kolega: Vojislav Šešelj je izjavio da je to samoubistvo “herojski čin” (https://www.nezavisne.com/novosti/bih/Seselj-o-Praljku-Salu-na-stranu-herojski-cin-u-Hagu/453801), Veselin Šljivančanin je izrazio svoju šokiranost (http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/dosije/aktuelno.292.html:698500-Evo-sta-je-Praljak-rekao-posle-presude-Sljivancaninu), a Radovan Karadžić je pustio suze zbog kraja velikog prijateljstva (https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/karadzic-plakao-za-praljkom-bili-su-veliki-prijatelji).

Ali to nije sve što je Praljak dobio. Prvi put u nekoliko godina počelo je da se govori o zločinima poput logora u Dretelju (https://www.theguardian.com/law/2017/nov/29/the-day-i-came-face-to-face-with-general-slobodan-praljak-in-the-hague). Stigla su porođenja s drugim osuđenicima koji su sebi uskratili život, kao Hermann Goering (https://www.theguardian.com/law/commentisfree/2017/dec/03/slobodan-praljak-reporting-suicide-hermann-goering-guardian). Ponovo (ili možda po prvi put) se čitalo njegovo duboko falsificirano štivo o istoriji i moralu (https://www.balkaninsight.com/en/article/slobodan-praljak-defending-himself-by-distorting-history-12-01-2017). Raznolikost reagovanja na smrt je reflektirala nekoherentnost preminulog.

Slavan kraj neslavnog života postao je spektakl. Praljak je bio značajan vojskovođa onoliko koliko je bio značajan filmski režiser. Ušao je u vojne, te paravojne organizacije bez ikakvog vojnog obrazovanja, čak nije imao ni odslužen vojni rok. Jedan raniji vojni kolega je komentarisao njegovu strategiju famoznim riječima: “Eto, poslali su mi glumca, redatelja. Još mi samo fali Ivo Robić ovdje” (https://www.vecernji.hr/vijesti/nepoznati-slobodan-praljak-obiteljsku-kucu-dao-je-mladoj-obitelji-bez-stana-1211236). Bez obzira na nedostatak osnovne kvalifikacije, brzo je napredovao u vojnoj hijerarhiji, dobivši generalski čin i mjesto glavnokomandujećeg koje je zauzimao nešto manje od pet mjeseci – dovoljno vremena da bi postao odgovoran za ubistva, nelegalno pritvarenje civila, i uništenje civilnih ciljeva.

Sluti se da je postojalo očekivanje da, kad je već Meronovo Žalbeno vijeće donijelo zaključak koji je povoljan za (ondašnju) Hrvatsku, da će drugo Žalbeno vijeće isto uraditi za Herceg-Bosnu. To očekivanje je građeno na pogrešnom tumačenju presude u slučaju Gotovina. Nije Žalbeno vijeće zaključilo, kao što su neki ljudi govorili davne 2013. godine, da je prisilno protjerivanje srpskog stanovništva herojski čin, nego je Žalbeno vijeće odlučilo da odbije da razlikuje legitimni od nelegitimnog vojnog cilja.

U pitanju nije bila Tuđmanova demografska politika, nego nadležnost međunarodne sudske instance da donosi zaključak o aktivnostima vojske koja je djelovala sa značajnom podrškom od velike strane sile, a to je Žalbeno vijeće potvrdilo i u slučaju Perišića. Inače je najveći kompliment koji je Tribunal dao za nekog hrvatskog generala bio za Ivana Čermaka, kada je 2011. godine Pretresno vijeće zaključilo da dotični nije obavljao posao koji odgovara činu koji je nosio. Vijeće nije donijelo takav zaključak u vezi s Praljkom, već je konstatovalo da je doprinio sprovođenju zločinačkog plana time što je “imao važnu ulogu kao posrednik između Hrvatske vlasti i HVO-a” (presuda Pretresnog vijeća para. 1340).

Bez obzira što je svoje viđenje rata (i puno drugih stvari) iznio u šest knjiga, napisanih za vrijeme zatočeništva (pun tekst je dostupan na http://slobodanpraljak.com/, pa ko voli neka izvoli), Slobodan Praljak je umro kao osuđeni ratni zločinac. I biće tako zapamćen, kao “hrvatski ratni zločinac” (kako ga je predstavila većina svjetskih medija). Izuzetke čine neki mediji u regionu za koje je “junak”, i još ruski ultradesničarski sajt Russia Insider (http://russia-insider.com/en/yugoslav-hero-kills-himself-court-spoiling-natos-kangaroo-farce/ri21800) za koji je “jugoslovenski heroj”.

Plenković, Grabar Kitarović, i dodikizacija Hrvatske

Drugačije tumačenje zastupaju glavni političari i stranke u Hrvatskoj, kao i hrvatske “nacionalne” stranke u Bosni i Hercegovini. Klubovi zastupnika u hrvatskom Saboru su rekli u zajedničkoj izjavi da “presude ne uvažavaju povijesne istine, činjenice i dokaze, te da su kao takve nepravedne i neprihvatljive”, pa još da je “tragičnim činom oduzimanja života general Slobodan Praljak na simboličan način upozorio na svu nepravednost presude” (http://vijesti.hrt.hr/417952/jandrokovic-procitao-zajednicku-izjavu-presude-ne-uvazavaju-povijesne-istine).

Premijer Andrej Plenković je ocjenio da je Praljak uputio “snažnu poruku haškom sudu kako je presuda nepravedna” (http://vijesti.hrt.hr/417925/68-sjednica-vlade-republike-hrvatske), pa još da je Tribunal učinio “duboku nemoralnu nepravdu prema šestorici Hrvata i hrvatskom narodu”, (https://direktno.hr/direkt/plenkovic-izrazio-sucut-obitelji-praljak-hrvati-su-prekinuli-opsadu-bihaca-i-sprijecili-novu-srebrenicu-105618/), a onda požurio u Mostar da bi izjavio kako “stoji uz Hrvate u BiH” (https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/plenkovic-oko-18-sati-stize-u-mostar-istovremeno-zakazan-i-velik-prosvjed-bivsih-pripadnika-hvo-a—498567.html).

Slično je govorila predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, rekavši da nije Hrvatska učestvovala u agresiji nego je “imala presudnu ulogu u slamanju velikosrpske agresije i oslobodila velike dijelove BiH”, pri čemu je i upozorila da “nitko drugi, pa ni Haški tribunal neće pisati našu povijest” (http://vijesti.hrt.hr/417929/obracanje-javnosti-predsjednice-rh-u-povodu-presude-haskog-suda).

Nadmašio ih je hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik HNS-a s izjavom da je presuda “zločinačka prema svakom časniku HVO-a i pripadniku hrvatskog naroda” (https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/covic-praljak-je-podnio-zrtvu-da-dokaze-kako-je-nevin), te pretnjom da će njegova stranka blokirati (ionako slab) proces europske integracije (https://www.klix.ba/vijesti/bih/hahn-o-covicevim-prijetnjama-blokadom-eu-puta-to-nisu-evropske-vrijednosti/171204078).

Uslijedila je i serija napada na one ljude koji nisu dijelili mišljenje izraženo u tim izjavama zvaničnika. Najprije su zastupnici GLAS-a dobili prijetnje smrću kada su odbili da se pridruže minutu ćutnje za Praljka (navodno za “sve žrtve”) u Saboru (http://rs.n1info.com/a345926/Svet/Region/Pretnje-hrvatskim-poslanicima-zbog-podrske-presudi-u-Hagu.html). Onda je, pošto je izjavio da “konačnu sudsku presudu valja poštivati i prihvatati”, (https://www.klix.ba/vijesti/bih/mesic-konacnu-sudsku-presudu-valja-postivati-i-prihvatati/171130111), pokrenuta hajka na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića. Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs upozorio je na “veleizdajnike i naše ljude koji su dilali dokumentaciju” (https://hip.ba/2017/11/29/stipe-mesic-najveci-veleizdajnik-hrvata-i-on-na-dusi-nosi-generala-praljka/). Njega je slijedio Vladimir Šeks, koji je Mesića prozvao da je “jedan od najodgovornijih za donošenje ovakve presude, a na posredan način je odgovoran i za smrt generala Praljka” (http://www.index.hr/vijesti/clanak/seks-za-praljkovu-smrt-odgovoran-je-stipe-mesic/1010869.aspx).

Ništa bolje nije prošla bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je iznijela svoje mišljenje da “presude koje su do sada izrečene predstavljaju epilog loše i pogrešne politike iz 90-ih” (http://hr.n1info.com/a263970/Vijesti/Vesna-Pusic-komentirala-presudu-bh.-sestorki-evo-sto-je-porucila.html), da bi poslije toga, takođe, dobila prijetnju smrću (http://balkans.aljazeera.net/vijesti/i-vesna-pusic-dobila-prijetnju-smrcu-zbog-praljka).

Hajka se, vremenom, proširila na veću grupu. Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, Pavao Miljavac, objasnio je “teške kvalifikacije za Hrvatsku” svjedočenjima pred Tribunalom i dostavljenim dokumentima koje je Tribunal tražio. Tu suradnju je opisao kao djelo “mnogih koji su trebali zaštititi hrvatske interese, a nisu to radili, nego su svjedočili protiv Hrvatske i hrvatskog vrhovništva, slali transkripte. Stotine transkripata i dokumenata otišle su van, neklasificirane, nepregledane”. Pri tome je dio krivice vidio i kod “nekih naših generala koji, da tako kažem, nisu dobro svjedočili” (https://www.vecernji.hr/premium/generali-presuda-pavao-miljavac-stipe-mesic-slobodan-praljak-1211503).

Kako je primjetio kolumnista Tomislav Klauški: “Umjesto da se Hrvatska brani istinom i otvorenošću, ona se i dalje brani lažima i skrivanjem. Umjesto Hrvatske, koja se obračunava sa svojom lošom prošlošću, imamo Hrvatsku koja se i dalje drži taocem ratnih zločina i zločinačke politike.” (https://www.24sata.hr/kolumne/umjesto-osude-zlocinaca-dobili-smo-hajku-na-domace-izdajnike-551047).

Hruščov kao svjetski primjer

Naravno da ovaj put poricanja ništa dobro ne donosi žrtvama, građanima država u regionu, pa ni samoj Hrvatskoj. Neće pomoći ako se politički predstavnici bosanskih Hrvata upuste u opstrukciju pregovora s Evropskom unijom. Svakako ne pomaže dugoročno puštanje krokodilskih suza za počioniocima zločina dok su žrtve ignorisane. Sve više izgleda kao da su regionalne elite, poslije niza utvrđenih činjenica i niza pokušaja da se nešto ozbiljno uradi na polju pomirenja, sve riješile da oponašaju Dodika i da se povlače u maglu pritužbi i laži.

Alternativa postoji, kao što postoje i uslovi da se alternativa realizuje. Za čitav ovaj sklop procesa, u kojima su suđenja pred Tribunalom trebala da igraju važnu ulogu, često se koristi izraz (koji ne prihvataju svi) “tranziciona pravda”. Taj izraz nosi sa sobom pretpostavku da postoji neka tranzicija, odnosno da se sadašnje vrijeme bitno razlikuje od prethodnog. Najčešće se tu referira, ili na odlazak autoritarnog režima ili na prestanak sukoba. Da li imamo sada razloge da mislimo da režimi iz 1990-ih nisu otišli, ili da sukob nije prestao?

Neposredno poslije sukoba je izgledalo kao da su države u regionu bile spremne da imponiraju razna fiksna tumačenja sukoba. To je bila poenta i famozne “Deklaracije o domovinskom ratu” (https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2000_10_102_1987.html) 2000. godine, pa i dugoročnog skrivanja optuženih za teške zločine poput Ratka Mladića (http://www.balkaninsight.com/en/article/secret-serbian-indictment-claims-army-helped-mladic-12-01-2017). Lako je objasniti takve postupke činjenicom da je objava nezgodnih činjenica, u tom periodu, mogla donijeti ozbiljnu štetu ljudima koji su obavljali važne državne funkcije.

No, to više nije slučaj, barem u Hrvatskoj. Da li Andrej Plenković ima neke veze sa tadašnjim kriminalnim radnjama? Nema, Plenković je 1993. godine bio student prava u Zagrebu. Da li se može Kolinda Grabar Kitarović dovesti u vezu s tadašnjim užasima? Ne može, ona je 1993. godine završavala diplomu iz engleskog i španjolskog jezika. Da li je premijerka Srbije upletena u rat na bilo koji način? Nije, ona je u to vrijeme pohađala Petu beogradsku gimnaziju, da bi potom otišla na univerzitetske studije u Michigan. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić je zbog svoje posebne prošlosti priča za sebe, ali kako voli da govori da se puno promjenio od vremena kada je bio mladi lav Šešeljeve Radikalne stranke, eto prilike da to dokaže.

Ako ti ljudi osećaju potrebu da nose breme tuđe krivice iz prošlosti, to nije zbog toga što moraju, nego zato što su tako odlučili. A zašto bi tako odlučili? Jedan razlog može da bude politički pragmatizam: HDZ je svjesna koliko mora računati na podršku iz XI. Izborne jedinice (“Hercegovačko-australijska županija”), kao što su vodeće srpske stranke u stalnom strahu od krajnje desnice od koje sve te stranke potiču. Drugi razlog jedino može da bude ideološki: dijele percepciju da legitimitet država i njihovih institucija ovise od legitimiteta oružanih sukoba, a ne od onoga što su u stanju napraviti za dobrobit svojih građana.

Da bi ti političari izašli iz kruga poricanja i rekriminacije, potrebne su dvije stvari: hrabrost i svijest o interesu građana. Odgovorni ljudi u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, kojima je bilo teže, uspijeli su da smognu tu snagu i pokrenuli su jednu veliku transformaciju tamošnjeg političkog društva. U mnogo napetijim okolnostima je Nikita Hruščov izašao 1956. godine pred XX. Kongres sovjetske Komunističke partije (https://www.marxists.org/archive/khrushchev/1956/02/24.htm) da bi objasnio (u tajnosti, ali s puno dokumentacije) kako je Staljin tokom svoje vladavine kršio osnovne zajedničke principe, i obećao otvorenost i legalnost.

Ako već ne postoji balkanski Willy Brandt, da li barem postoji balkanski Hruščov? Postoje uslovi za takav gest. Sadašnji vladari imaju pristup dokumentaciji, i onoj dokumentaciji koja je predata Tribunalu i onoj dokumentaciji koja nije. Mogu da odgovore na pitanja o sudbini nestalih, i mogu da javno priznaju šta su činili ljudi koji su djelovali prije njih. Rizik s kojim se suočavaju je manji nego rizik koji je konfrontirao Hruščov (koji je sedam godina kasnije uklonjen s vlasti), a uglavnom kratkog roka: mogli bi izgubiti dio izborne podrške. Zauzvrat bi bitno poboljšali reputaciju svojih zemalja, doprinijeli zastalom pomirenju, i afirmirali svoju važnost u istoriji.

Vjerovatnoća da će mediokriteti i ponavljači postati velikani jeste, naravno, mala. Zato treba podržavati napore svih onih koji, mimo izostanka zvanične potpore i udaljenosti pravnih institucija, rade na rasvijetljavanju prošlosti, priznavanju tuđe žrtve, promociji dijaloga, i utvrđivanju činjenica.

Inače, eto nam Tribunala u malom: jedan zločinac je pokušao oživiti svoju pozorišnu karijeru time što je popio otrov na javnom mjestu, a to bude udarna vijest po cijelom svetu. Gomila ljudi nastavlja piti otrov koji im se servira tri decenije, a to nikog ne zanima.

(Avangarda)