„Hrvatska se igra vatrom, a OHR BiH kao da mjesečari, ugrožavajući demokraciju ove krhke države“

Ovako je na svom Twitter nalogu Tobias Butow, generalni sekretar Francusko-njemačkog ureda za mlade prokomentirao odličnu analizu Adelheide Wolft iz Der Standarda o prijedlogu izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koji je prije nekoliko dana procurio u medije. Komentar je refleksija brojnih, opravdano oštrih reakcija liberalnih evropskih stručnjaka i diplomatske javnosti.

Nakon propalih pregovora za Izborni zakon i racionalne odluke da se ta tema ponovno otvori tek nakon izbora, u opciji za bonske ovlasti bio je još samo paket integriteta kojim bi se osigurali slobodni i pošteni izbori.

Logično je da se postavlja pitanje – zbog čega baš sada ova inicijativa kojom bi se država faktički podijelila, osigurala vječna vladavina HDZ-a, a Bošnjacima i Ostalima nametnuo geto i obesmislio angažman građanskih partija na teritoriji cijele države?

To da se Hrvatska igra vatrom jasno je, ali da li Visoki predstavnik freelancira i „mjesečari“, ili je iza svega neki ozbiljniji projekat?

Inicijativa SAD-a i Velike Britanije

Iza dokumenta o izmjenama Izbornog zakona koji je „procurio“ iz OHR-a stoji inicijativa SAD-a i Velike Britanije, a očekivano ih prate Kanada i Japan, potvrđeno je iz nekoliko diplomatskih izvora. Zbog intenzivnog lobiranja i (neočekivanih!) reakcija bosanskohercegovačke javnosti, ali i važnih adresa iz Evrope, Velika Britanija je sada navodno neodlučna.

Ostale članice Evropske unije su protiv, neke iz principijelnih razloga – jer je prijedlog protivan evropskim vrijednostima – a neke druge, kao Mađarska, naprimjer, zbog toga što su protiv korištenja bonskih ovlasti čak i ako protiv suštine dokumenta nemaju ništa protiv. SAD i dalje stoji iza inicijative, a visoki predstavnik je zbunjen i iznenađen i nije se nadao ovakvim reakcijama.

Nakon ruske invazije na Ukrajinu očekivalo se da će EU i SAD izgraditi zajedničku strategiju za Zapadni Balkan zasnovanu na principima liberalne demokracije. I po prvim reakcijama koje su stizale iz euroatlantske zajednice činilo se da je ruska invazija na Ukrajinu osvijestila političke centre u Evropi i Americi, te da je poraslo razumijevanje o opasnosti desnih etno-politika koje pod patronatom Rusije region sve više udaljavaju od EU.

Često se mogao čuti i komentar kako je rat u Ukrajini od rata spasio Bosnu i Hercegovinu. S namjerom da zaustave daljnje djelovanje Rusije na destabilizaciji regiona, ali prije svega Bosne i Hercegovine, euroatlantski saveznici preduzeli su i konkretne mjere. Mogućnost rata, koja je zbog secesionističke avanture Milorada Dodika bila realna, brzo je otklonjena.

Podcijenjeni Bosanci

Međutim, usprkos zabrinutosti zbog ruskog utjecaja i nekih konkretnih koraka napravljenih da bi se spriječio rat, liberalna međunarodna zajednica je nastavila da „mjesečari“ u usaglašavanju strategije za Zapadni Balkan. U Bosni i Hercegovini ta se neprincipijelnost vidjela na rješenjima koja su nudili američko-evropski pregovarači u nedavno propalim izbornim pregovorima, a koja su vođena samo da bi zadovoljila maksimalističke zahtjeve Dragana Čovića.

To što je Dragan Čović u koaliciji sa Miloradom Dodikom godinama radio na razgradnji države Bosne i Hercegovine pod patronatom Rusije, Hrvatske i Srbije, zaboravljeno je preko noći. To što je Hrvatska, pored Srbije, potvrđeni agresor na Bosnu i Hercegovinu, što je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju potvrdio karakterizirajući rat u Bosni i Hercegovini kao međunarodni oružani sukob, ni to nije važno.

Slavljenje ratnih zločinaca i UZP-ovaca u Hrvatskoj je ustaljena praksa, a liberalnim principima se bahato i izazivački narugao hrvatski predsjednik Zoran Milanović odlikujući optuženika kojem se pred Sudom u Bosni i Hercegovini sudi za ratne zločine samo dva dana nakon što je procurio OHR-ov dokument.

Međutim, oni koji su ovo zamislili podcijenili su koliko daleko su spremne ići probosanske i građanske snage u Bosni i Hercegovini za odbranu države.

Čini se, ipak, da je ta prijetnja mnogo ozbiljnija od one o “vrućoj jeseni” koju su u navodnim prisluškivanim razgovorima najavljivali zagovarači tzv. Herceg-Bosne ukoliko ne budu zadovoljni izbornim rezultatima.

A, podcijenili su i prijatelje Bosne i Hercegovine iz istinski liberalnog dijela međunarodne zajednice koji preziru politiku sile i diplomaciju zakulisnih igara koja se odvija iza zatvorenih vrata.

Onima koji stoje iza ove inicijative bilo bi korisno i da se prisjete pregovora u Dejtonu i uloge koju je imao Richard Holbrooke. On je imao dovoljno poštenja priznati da je žalio što se američka delegacija nije više potrudila da prisili “Miloševića da zaboravi na ime RS” i da su podcijenili “koliki je značaj za bosanske Srbe na Palama bilo da zadrže njihovo krvlju natopljeno ime”.

Holbrooke, koji je kao pregovarač imao dar za ubjeđivanje, manipulaciju i nametanje svojih argumenata žalio je i zbog drugih rješenja koja su nametnuta Dejtonskim mirovnim sporazumom. Često je koristio citat Jeana Monneta, kojeg se naziva velikim arhitektom eurointegracija: „Ništa nije moguće bez ljudi, ali ništa nije trajno bez institucija.“

Bilo bi dobro da se ovog citata pridržavao u Dejtonu. Isti citat je primjenjiv i sada. Ono što je Dayton dao RS-u, paket visokog predstavnika dao bi tzv. Herceg-Bosni – legitimizacija genocida i etničkog čišćenja bila bi zaokružena. I to bi bilo to. Karađorđevo. Samo neće proći. Ovo, ipak, nije 1995.

(radiosarajevo.ba, screenshot RSE)