Juče se na Cetinju desilo najveće masovno ubistvo u istoriji Crne Gore. Aleksandar Aco Martinović je na pet različitih lokacija u gradu ubio 12, a teško ranio četvoro ljudi, da bi na kraju sebi oduzeo život. Među ubijenim se nalazi i dvoje djece što ovu ogromnu tragediju čini još težom.

Ono što ćemo gledati i slušati narednih dana se već sada da naslutiti. Govoriće se o nedovoljnoj prevenciji, o tome da li ima propusta u sistemu bezbjednosti, političari će govoriti nikada više ništa slično se ne smije dogoditi i izražavati duboku zabrinutost. A onda će se nakon određenog vremena sve, po starom dobrom običaju, utišati.

Ili će prosto izbiti neka nova afera kojih u Crnoj Gori ima na pretek pa će se fokus medija i javnosti prosto pomjeriti sa masakra na Cetinju i sve će, kao i u prethodnim sličnim događajima, brzo pasti u zaborav. Tako će, na sreću političara, u zaborav pasti i obećanja o hitnim mjerama.

Tradicija i bezobzirna tranzicija

Ono što nam, bojim se, promiče jeste da uzroci ovakvih tragičnih događaja imaju korijene i u našoj tradiciji, ali i u brzoj i bezobzirnoj tranziciji crnogorskog društva iz socijalizma u neoliberalni kapitalizam, a koja se odigrala u svega par decenija i kojom smo stvorili malobrojnu kastu enormno bogatih, ali i mase osiromašenih bez ikakve nade da mogu popraviti svoj položaj u ovako uređenim ekonomskim odnosima.

Kada je riječ o tradiciji koja nažalost doprinosi da se ovakvi i slični događaji dese, na prvom mjestu bih stavio kult oružja. Posjedovati oružje je prosto u Crnoj Gori dio mačističke kulture koja je i dalje dominanta u zemlji. Iako su naši propisi kojima su regulišu dozvole za nabavku oružja u najmanju ruku labavi, svako upućen u prilike u zemlji će vam potvrditi da barem koliko imaju legalnog oružja, toliko građani Crne Gore najmanje posjeduju ilegalno. Takođe će vam potvrditi i da je oružje veoma lako nabaviti.

Poslije kulta oružja dolazi i tolerancija prema masovnom konzumiranju alkohola koje se posebno pojača tokom praznika. Po informacijama koje dolaze iz medija i ubica je cijeli dan konzumirao alkohol prije nego što je krenuo u ubilački pohod.

Sa druge strane, društvo ima ukorijenjeni otpor odlasku kod psihologa i psihijatra. Imati mentalne tegobe u ovoj zemlji je još uvijek za većinu građana sramota i donosi ličnu i porodičnu stigmu. Upravo zbog ovakvih stavova i shvatanja najveći broj građana ostaje bez adekvatne brige o mentalnom zdravlju.

Jablanica, Novi Sad, Zagreb, Cetinje

Na sve ovo, kao odličan materijal za potpaljivanje vatre, dolazi složena ekonomska i socijalna situacija u zemlji koja je cijele dijelova stanovništva ostavila na milost i nemilost tržištu. Pod teretom toga da se svaki dan moraju “snalaziti” za preživljavanje, mnogi “pucaju” jer su izloženi stalnom stresu.

Ako na sve ovo na kraju dodate izostanak ili neadekvatnu reakciju države, dobijete ambijent u kojem je masakr na Cetinju moguć.

Bojim se da, ako ne preduzmemo sistemske mjere, a njih nema na vidiku, ovo neće biti posljednji ovakav događaj u Crnoj Gori i samo će nas isti ili neki drugi ministar unutrašnjih poslova obavještavati o broju stradalih u nekom novom masakru.

Nažalost, društva na prostoru bivše Jugoslavije su zapuštena, razorena korupcijom i nepravdom. Događaji u Jablanici, Novom Sadu, Zagrebu i sada Cetinju, najbolje svjedoče o tome koliko je to nažalost tačno. Očigledno da nam je potrebna jasna strategija kada je u pitanju prevencija ovakvih i sličnih događaja u budućnosti. Ali problem svake vlasti i u Crnoj Gori i u regiji jeste taj što ako želite da uradite nešto za dobrobit zajednice, morate izaći iz zone komfora i umjesto svojih interesa raditi u korist cijele zajednice.

Za sada, takva svijest nije na vidiku nigdje u regiji. Zato ćemo i u budućnosti imati samo reakciju post festum, snoseći svaki put posljedice. U međuvremenu, građani će tugovati i gomilati bijes, a nagomilani bijes uvijek na kraju eksplodira, najčešće nekontrolisano. Bojim se da tek tada niko, ma ko bio na vlasti, neće znati šta da radi.

Zato je Cetinje posljednja opomena, očajnički vapaj u pomoć, da nešto konačno uradimo po ovom pitanju. Već od juče je kasno za najmanje 12 ljudi. Ne dozvolimo da bude kasno za još neke ljude, jer među tim ljudima lako može biti svako od nas. I na kraju, ne dozvolimo, jer je između civilizacije i divljaštva, samo još jedan korak.

(Al Jazeera/foto: RTCG)