Monolog Aleksandra Vučića na državnoj televiziji Srbije, ne samo da je sramota za novinarsku profesiju, već i potvrda je da je Vučić definitivno ovladao skoro svim značajnijim medijima u Srbiji.

Nesumnjivo da je povod za ovaj maratonski intervju bio nedavni napad Amfilohija Radovića, mitropolita srpske pravoslavne crkve iz Crne Gore koji je izjavio kako “strahuje da Vučić vodi politiku izdaje Srbije i Kosova”. Bilo je to prvi put da neko iz SPC napadne Vučića, ali je rezultiralo i ekspresnim istupom patrijarha Irineja koji se zahvalio Vučiču jer se “lavovski bori za Kosovo”. Zahvaljujući Vučiću tako je u javnost isplivao sukob u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer upućeni tvrde da Amfilohije u svom mišljenju nije usamljen u SPC, te da je njegov nastup direktno povezan sa predstojećim izborima u Beogradu u kojima će se Amfilohije angažirati – protiv Vučića.

Zasigurno da se Vučiću nimalo ne dopada da za protivnika ima makar i dio Srpske pravoslavne crkve,posebno ne Amifilohija Radovića koji se sa dijelom vladika suprostavlja aktuelnom Patrijarhu. Isto tako poznate su veze Amfilohija sa mnogim važnim dešavanjima u regionu –od povezanosti sa srpskim strankama u Crnoj Gori i stavu prema državnom udaru u koji je bio uključen i ruski faktor, do veza sa Miloradom Dodikom. Sve ovo je bio više no ozbiljan motiv da se Vučić pojavi na državnoj televiziji i u svom patetičnom stilu (kako bi rekao profesor Žarko Korać ­– pučko kazalište) počeo da se pravda kako on ništa nije kriv (drugi su), i objašnjava “svoj doprinos” za Kosovo,svjestan da možda dobija i do sad najtežeg političkog protivnika personificiranog u “snagama” koje su povezane sa Amfilohijem i ne samo unutar SPC-a.

No, “spašavajući Srbiju i Kosovo“ od svih neprijatelja (unutrašnjih i vanjskih) Vučić nije propustio da spomene i Bosnu i Hercegovinu. Svoje ismijavanje “političkog Sarajeva”, koje je pokazao na press konferenciji prilikom zadnje posjete članova Predsjedništva BiH, nastavio je i u monologu na RTS-u. Naime, odgovarajući na pitanje u vezi sa reakcijom zvaničnog Sarajeva,Vučic je podsmješljivo rekao kako “nije mogao spavati tri dana” zbog toga, jasno stavljajući do znanja svim gledateljima koliko ga mišljenje političkog Sarajeva uopće zanima.

Svojim nastupom Vučic je još jednom pokazao svu beskrupuloznost politike koju vodi u regionu,ali i u samoj Srbiji, a koja se svela na dnevnu politiku stalnog straha od svega što nije pod njegovom direktnom kontrolom. Najviši nivo odnosa sa BiH je floskula da javno priznaje postojanje države Bosne i Hercegovine,sve drugo je njegovo puko preživljavanje između struja i uticaja SPC-a, obavještajno-bezbjednosnih i ratnih struktura,ražalovanih generala i Miloševićevih tajkuna, i njegove stalne borbe za vlast.

Što se tiče odnosa prema Republici Srpskoj, Vučić jeu intervjuu ostao dosljedan politici toplo-hladno koju zvanično vodi prema ovom bh. entitetu. Pritisnut predstavnicima međunarodne zajednice ne ode, na primjer, na proslavu 9. januara u RS, ali u svom monogu za državnu televiziju jasno kaže kako razumije to što Dodik i Čović tvrde da su i Srbi i Hrvati u BiH ugroženi, jasnu podržavajući koaliciju ovog dvojca koji već mjesecima sve radi na cijepanju BiH, što je direktna izjava i protiv suvereniteta države BiH.

Naravno, niti jednim primjerom Vučić nije objasnio kako su to Srbi i Hrvati ugroženi u BiH, ili ko ih ugrožava, namećući gledateljima da “sami” zaključe kako su to, naravno, Bošnjaci, opet bez ikakvog argumenta. Nije, naravno, spomenuo ni kako bi se ta ugroženost mogla rješiti, niti je ponudio ikakav prijedlog, osim onoga što se, opet, čitalo između redova, otcjepljenjem Srba i Hrvata iz BiH, a što je direktna podrška politikama etničke teritorijalizacije u BiH. Uostalom, nije li upravo Patrijarh, koji sad štiti Vučića od Amfilohija, 9. januara u Banja Luci izjavio da je Republika Srpska najnovija država srpskog naroda.

Sasvim je jasno da bez Aleksandra Vučića ne bi postojala ni politika Milorada Dodika,kao što bez Slobodana Miloševića ne bi bilo ni Karadžića ni Mladića.Nažalost, kao da se povijest ponavlja – uz činjenicu da danas neki iz međunarodne zajednice misle,kao što su to neki mislili u vrijeme Miloševića,da bosanski Srbi mogu bilo šta uraditi u i prema BiH, a da za to nemaju odobrenje i podršku zvaničnog Beograda.

Bit će da su Bošnjaci napali Srbiju iz Bosne i Hercegovine, počinili planski i organizirano, uz podršku političkog, policijskog, obavještajnog i vojnog vrha, zločine i genocid, da su zbog toga presuđeni od međunarodnih sudova,pa se zbog toga danas u nekim međunarodnim krugovima na Zapadu vjeruje Vučiću kad kaže da podržava međunarodni subjektivitet BiH, čak i onda kad u svom monologu na RTS hladno saopći da ne može javno reći šta je satima pričao sa Putinom u “četiri oka”.

(Vijesti.ba)