Cijeli život su me učili da ne lažem, da govorim istinu, da za nju koristim argumente; u novinarstvu su me učili da svaka činjenica mora biti potkrijepljena dokazima; neki pojedinci iz međunarodne zajednice pitali su me na jednoj nezvaničnoj večeri u Bruxellesu kako mislim da mogu biti objektivna kad govorim o ratu u BiH i opsadi Sarajeva, jer sam ja, Bošnjakinja iz Foče, rat provela u Sarajevu, na šta sam im uzvratila: da li bi ikad takvo pitanje postavili jednoj Jevrejki? (na šta su zažutali), natjeravši me da čitam i čitam, da znam hiljade činjenica iz haških presuda, da čitam čak i fus note i dokazni materijal, i da kad pišem i javno govorim o ratnim zločinima i zločincima koristim isključivo dokazane činjenice iz haških presuda, pažljivo birajući riječi i pravne termine, da ne bih slučajno pogriješila, ili, ne daj Bože, povrijedila nekoga, ili dala povoda da me optuže da sam radikalna, da ne uvažavam druge žrtve, da negiram nešto, branim ratne zločince…

Istovremeno (valjda bih trebala ćutiti i slušati jer se radi o prvom čovjeku u državi, legalno izabranom), Milorad Dodik nas sve žešće, sve intenzivnije i sve češće zasipa bezočnim lažima, vrijeđajući mrtve žrtve i ponižavajući žive i žrtve i ostale – one koji pamte i znaju šta se dešavalo tokom rata u Bosni i Hercegovini. Žestoka “ofanziva” Milorada Dodika koju provodi nad svima nama koji nismo i ne podražavamo ideju Velike Srbije, koji nismo za etnički podijeljenu Bosnu i Hercegovinu, ali koji jesmo za građansku Bosnu i Hercegovinu, za suverenu i sekularnu državu, i njen teritorijalni integritet, ostaje bez reakcija. Jer, svako ko se usudi javno reagirati bude svučen u blato komunikacije koju su nam Dodik i slični nametnuli, proglašen radikalnim Bošnjakom, a poznato nam je da Dodik redovno izvjštava UN, i druge, o opasnostima islamskog radikalizma u BiH, dok se potpuno legitimno u Republici Srpskoj podižu spomenici četničkim komandantima iz Drugog svjetskog rata.
Dodik divlja, podržan od Beograda, Moskve, ali, nažalost, i nekih evropskih centara koji su zarad politike mira i sigurnosti na Balkanu žrtvovali i pravo i pravdu – i sad im se to obija o glavu, jer upravo zbog tema o prošlosti, pravde za žrtve i presuda protiv ratnih zločinaca međunardonih sudova koje danas niko ne priznaje u RS-u (i Srbiji), ozbiljno su narušeni mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini. A Dodik ne da ne prestaje, već ide dalje, i dalje, i više nema nikakvih granica za ono što govori, koristeći se otvoreno gebelsovskom propagandom, jer nema adekvatnih reakcija i sankcija. I tako sad već skoro svaki vikend slušamo bezočne laži “povodom obilježavanja…” nekog “historijskog” događaja bitnog za Republiku Srpsku.

Tako je, primjera radi, to nedavno bila godišnjica operacije Koridor ’92. koja se bestijalnim lažima prikazuje kao “humanitarna” i “najveća vojna pobjeda srpskih snaga”, “istorijska operacija”, a potpuno se ignorira da je to bila akcija kojoj je cilj bio spajanje srpskih teritorija – Srbije, Republike Srpske u BiH i Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj, sve s ciljem stvaranja Velike Srbije o čemu postoji bezbroj dokaza u haškim presudama, među kojima i da je to bio jedan od strateških ciljeva Skupštine bosanskih Srba. I s tim ciljem su počinjeni brojni zločini nad Hrvatima i Bošnjacima Posavine, sve zabilježeno i dokumentovano u haškim presudama.

To je sud koji je sudio samo Srbima – mantra je koju ponavlja Dodik i drugi političari RS-a i Srbije? Pa neka odgovore i na pitanje: zašto? Zašto je cijeli svijet protiv srpskog naroda i zašto su sudije Haškog tribunala koji su bili iz cijelog svijeta imali potrebu da sude “samo Srbima”? Možda zbog onoga što su učinili ili zbog toga što je, možda, haškim presudama potpuno raskrinkana srpska politika tokom rata u BiH, ali i u Hrvatskoj i na Kosovu?!

Nakon Posavine, ovaj vikend je na red došlo Podrinje. I očito to nije ni najmanje slučajno, kao što nije prvi put da Dodik gura prst u oko Bošnjacima i nož u njihove rane, negirajući sve pa i genocid u Srebrenici. Za one koji ne znaju neka pročitaju šta se dešavalo u Bratuncu, Zvorniku i Srebrenici početkom rata u BiH, kakvi su stravični zločini počinjeni, utvrđeni i presuđeni u haškim presudama, zbog trećeg strateškog cilja bosanskih Srba, usvojenih na Skupštini Srpske Republike, ovaj put radilo se o uspostavi koridora duž rijeke Drine. Neka pročitaju objašnjenje presude Momčilu Krajišniku, predsjedniku te Skupštine. Neka pročitaju šta je Bratunačka brigada Vojske Republike Srpske radila u Srebrenici i za šta je sve presuđena, kao uostalom i kompletno civilno, vojno i policijsko rukovodstvo Republike Srpske. Za stravične zločine među kojima su i oni počinjeni u Foči i Višegradu. Neka pročitaju presudu Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku te Republike Srpske, u kojoj je detaljno objašnjena uloga civilnih vlasti i šta su po njihovim naređenjima i zašto radile vojska i policija. Ničim se to više ne može izbrisati, pa ni presudama izrečenim u BiH pod pritiscima i uz lobiranja dijela pravosuđa predvođenim Milanom Tegeltijom, ali Dodik misli da se može promjeniti i to gdje – upravo tamo gdje su ti zločini i počinjeni, na teritoriji zaokruženoj Republikom Srpskom nakon stravičnih zločina i progona Bošnjaka i Hrvata s “vjekovne srspke zemlje”.

Dodik je u Bratuncu danas pričao o zločinima nad Srbima Podrinja i kako, naglasio je, svi znaju šta se tu dešavalo i da su te zločine počinile muslimanske snage, ali eto “danas ovdje nema predstavnika međunarodne zajednice”, prisutan je “samo ruski ambasador”. Govorio je Dodik i o “kvazi lažnim činjenicama”, te mogućnosti da se jednog dana promijeni slika o Podrinju (što očito on i njemu slični svim snagama pokušavaju), te kako postoji zavjera prema Srbima: “Prvo su nas pobili, onda su nas optužili za zločin koji nismo učinili. Od nas Srba očekuju da sami sebe krivimo, da sami sebe satanizujemo. To oni žele, ali to tako ne ide i tako neće moći.” Govorio je Dodik i o tome da su “Srbi naučili kroz istoriju da nemaju slobodu ako nemaju svoju državu, te ukazao na važnost postojanja Republike Srpske”.

Kako se protiv ovakvih laži, podmetanja, interpretacija, neistina, propagande… boriti činjenicama?! Kako racionalno prihvatiti da to Dodik i radi upravo jer su presuđene činjenice drugačije, ostaju zabilježene u historiji, da one govore o krvi na srpskim rukama koje ništa ne može oprati, o odgovornosti za zločine i genocid koju će Srbi nositi u budućnosti jer su čak dva međunaroda suda presudila da je u Srebrenici počinjen genocid, da su za to odgovorne vojska i policija RS-a kao i njen politički vrh. Kako ne uzvratiti, dok u tebi sve vrišti od nepravde: da, Republika Srpska je entitet nastao na krvi bošnjačkog i hrvatskog naroda, otimanjem teritorije na silu, ubijanjem, silovanjima, progonima, etničkim čišćenjem, genocidom…
Da li se iko normalan može time ponositi?! I da, ta genocidna tvorevina, nastala u Daytonu, kad nije bilo haških presuda i nisu se znale činjenice o zločinima počinjenim u BiH, zahtjeva ozbiljno pravno preispitivanje. I ukidanje. Ne može u 21. vijeku u Evropi, koja usvaja rezolucije i zakone o priznavanju počinjenog genocida, odavanju pijeteta žrtvama i zabrani negiranja genocida u BiH, tolerirati postojanje genocidne tvorevine jer je to protiv svih civilizacijskih vrijednosti na kojima počiva Evropa, među kojima je i vladavina prava koja podrazumijeva prihvatanje presuda međunarodnih sudova.

I zato Milorade Dodiku ostavi već jednom Podrinje na miru, pusti bar mrtve u njihovom spokoju. Ono što ste uradili – sam preuzimaš te “zasluge” – ostaje zabilježeno u presudama, za historiju, u rezolucijama Evropskog parlamenta, SAD-a, Kanade, Australije… Ne možeš to promijeniti, za to nisu dovoljne ni podrška Beograda (koji time sebe pere za odgovornost) ni podrška Moskve. Opet ste sami. Protiv cijelog svijeta.

(Facebook, Foto: N1)