“Trijumf je postignut uz pomoć desetina hiljada Srba iz regiona – to je taj ‘srpski narod u celini’ – koji su dovoženi autobusima da glasaju na republičkim, pokrajinskim i lokalnim izborima, kako bi se prekrojila izborna volja građana Srbije“, piše Vladimir Veljković o rezultatima izbora u Srbiji, odnosno suverenoj pobjedi liste “Srbija ne sme da stane“ predvođenoj Aleksandrom Vučićem i naprednjacima, pridružujući se široj listi onih koji smatraju da su za pobjedu Aleksandra Vučića “krivi“, ne Srbi iz Srbije, nego Srbi iz regiona.

Ove tvrdnje sve da imaju mjesta, a nemaju, jer nije Vučić “pomeo“ nekom malom razlikom i postocima na koje su mogli utjecati Srbi iz Republike Srpske, Crne Gore i s Kosova, nego glasovima Srba iz Srbije – ostavljaju otvorenim pitanje: ko je SNS i Vučića doveo na vlast na prethodnim izborima, i onim prije, i prije… – sve do onih koji su “mudrom“ kampanjom “belih listića“, a koje su tada najvatrenije zagovarali neki iz tzv. “druge Srbije“, pomogli da Tomislav Nikolić i SNS dođu na vlast daleke 2012. godine, iako su odlično znali radikalnu i ratnu prošlost i naprednjaka i Nikolića i Vučića kojima je politički otac i mentor Vojislav Šešelj. Uslijedila je dominantna vladavina naprednjaka koja od dolaska Vučića na čelo niže sve same “uspjehe“ za Srbiju i Srbe među kojima je svakako jedan od najznačajnijih – uništavanje “druge Srbije“, koju danas više niko i ne spominje a kojoj čak ni Slobodan Milošević nije mogao ništa, ali i stvaranje “srpskog sveta“ što velika većina u Srbiji podržava.

Tri jahača srpske radikalske apokalipse

Krug je zatvoren na zadnjim izborima – “tri jahača srpske radikalske apokalipse ponovno jašu zajedno u susret novim izborima. Ponovno su u istom sedlu osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj i njegova dva ‘politička sina’, Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Srbije i aktualni autoritarni šef, i najmlađi i najtoksičniji među njima, Aleksandar Vučić“ – kako piše zagrebački Jutarnji list.

Dolazak Srba iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i s Kosova samo je bilo “ovjeravanje“ pobjede Vučića i naprednjaka, odnosno pokazivanja snage i moći svima onima koji bi i pomislili nakon ovih izbora Srbiju označiti ikako drugačije osim regionalnom silom, a Vučića liderom koji će i dalje diktirati “rješenja za Balkan“ – u svom “bliskom susjedstvu“ na koje polaže pravo, po istoj matrici po kojoj Putin polaže pravo na Ukrajinu, Moldaviju, Čečeniju…

Amnestiranje Srbije zbog njene jasne uloge u ratovima devedesetih i zatvaranje očiju Zapada pred svim onim što je Srbija radila zadnjih godina – od jačanja ruskog uticaja koji je kao kancer iz Beograda proširen na cijeli region, do etničke politike koju Srbija provodi na Balkanu stavljajući se iznad svih normi međunarodnog prava, međunarodnih odnosa i vrijednosti na kojima su izgrađene Ujedinjene nacije – Sjedinjene države i Evropska unija same sebi su stvorile problem “u stomaku“ koji podržavaju Rusija, Kina, Mađarska, Turska. Danas je Srbija nesumnjivo drugi najveći problem u Evropi, odmah poslije Ukrajine, bez obzira da li to Zapad želio (javno) priznati ili ne.

Svi oni “analitičari“ koji nakon izbora u Srbiji prebacuju lopticu na bosanskohercegovački entitet i Milorada Dodika, samo prave dodatnu uslugu Vučiću i jačaju Dodika, kao što su to radili oni koji su devedesetih za rat u BiH krivili Radovana Karadžića i pristajali na laži da Srbija ne učestvuje u tom ratu. Uz sve one Srbe u Srbiji koji su ili zatvarali oči ili aplaudirali jedinicama koje su Vojska Jugoslavije, Državna bezbednost i MUP Srbije sve godine rata slali u BiH (Bijeljinu, Bosanski Šamac, Doboj, Zvornik, Bihać, Sarajevo, Srebrenicu)…da brani “srpstvo“. I sve one Srbe u Republici Srpskoj koji su pristajali, čak i oni na najvišim pozicijama, da ih ti beogradski “prijatelji“ postrojavaju, šamaraju, maltretiraju i zatvaraju, a sve kako bi se riješili “mrskih neprijatelja“, svojih najbližih komšija, Bošnjaka i Hrvata. Milošević je za to dobijao glasove u Srbiji, kao što ih danas dobija Vučić.

Vučić je produkt društva

“Trebalo je sve te civilne žrtve pobiti, snajperima, jednu po jednu, trebalo je sve te kuće zapaliti i opljačkati, trebalo je sve te stotine hiljada ljudi istjerati iz njihovih domova, sela i gradova, trebalo je ispaliti dva miliona granata na Sarajevo (čak i kada bismo oprostili onu jednu ispaljenu na Markale). Posao je to! I najzad, kako da deetnifikujemo – etničko čišćenje? Možda da ga vojničkim jezikom pretvorimo u čišćenje terena. Ili asanaciju? Nemogući zahtev da se ovaj zločin deetnifikuje izraz je nelagode zato što je država (i režim koji je predstavljao) imala sve to vreme podršku, ne samo lumpen-proleterijata nego i znatnog dela biračkog tela i važnih nacionalnih institucija, pre svega Vojske, ali i mnogih drugih. (…) Kako da živimo normalno u društvu koje teške zločine previđa, zabašuruje, opravdava, relativizuje, ponekad čaki slavi.“

Ovako je pisao Srđa Popović 2002. godine, više od deset godina prije dolaska na vlast i Nikolića i Vučića. Nije današnja Srbija produkt Vućića i Nikolića, nego su Vućić i Nikolić produkt Srbije i društva kome su trebali lideri koji će negirati prošlost i nastaviti Miloševićev projekat velike Srbije od koga većina Srbije očito nikad nije ni odustala. Bez podrške biračkog tijela Vučić ne bi bio gdje je danas. “Zašto je ovde politički nekorektno reći prostu istinu – nije problem u Tomislavu Nikoliću, pun je svet tomislava nikolića, već je problem u onom milionu birača koji bi da ga vide kao predsednika Srbije.“ Pitao je Popović još 2004.

Tu i takvu Srbiju predvođenu već više od deset godina Vučićem ne podržava samo Rusija, nego i Evropska unija i Sjedinjene Države, a sve s ciljem očuvanja “mira i sigurnosti“ na Balkanu. Dok istovremeno Vučićevi nosioci tog sigurnosnog sistema primaju priznanja u Rusiji, a Dodikovi organiziraju spektakularnu proslavu 9. januara. Isti oni od kojih ekspeditivni visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt očekuje da “poduzmu odgovarajuće zakonom propisane korake“.

No, šta drugo očekivati od nedoraslog političara Schmidta koji tvrdi da Vučić ne podržava “srpski svet“, jer mu je to vjerojatno rekao Vučić, i koji je zatvorio oči pred vrećama glasačkih listića koje su ukazivale na (Dodikovu) izbornu krađu i prećutno podržao Dodikov ulazak u vlast, procjenjujući zajedno s američkim, britanskim i ambasadorom evropske delegacije u BiH da će to nivelisati (kako će se pokazati slabom) trojkom iz Sarajeva, uz otvorenu podršku politici HDZ-a i Čovića koji je, je li, u otvorenoj koaliciji s Dodikom. Strategija koja im se vrlo brzo obila o glavu jer je dovela do nikad jačeg i bezobraznijeg Dodika koji stvara “državu“ Republiku Srpsku u koju se osim njega niko ne smije miješati dok ruši sve državno, i nikad zahtjevnijeg Čovića kome su apetiti narasli s trećeg entiteta (koji više niko i ne spominje) na – Federaciju BiH. Slaba trojka bez istinske podrške tih ambasada, kojima je prioritet interes njihovih zemalja u novim geopolitičkim promjenama, svedena je na stranu koja pravi ustupke.

Još jedna loša procjena

Zbog “mira i sigurnosti“, i sve dok prijeti mirnim ali ne i nasilnim odcjepljenjem, Dodik je mogao raditi šta i kako hoće dok, čini se, nije naletio na (sujetu) Christina Schmidta koji je izložen neviđeni uvredama i ponižavanjima Dodika i njegovih satelita. I u ovom dokazivanju ko je jači Schmidt nije posegnuo za bonskim ovlastima zbog Dodikovog kontinuiranog urušavanja državnih institucija, političkih kriza i blokada, i kršenja Dejtonskog sporazuma, nego je, po pisanju, brojnih medija izvršen pritisak na Tužiteljstvo koji je rezultirao optužnicom iza koje nije stao glavni tužitelj Milanko Kajganić. Formiran je, po pisanju istrage, predmet protiv Dodika zbog krivičnog djela “neizvršavanje odluka visokog predstavnika”, a ne za “napad na ustavni poredak BiH“ za šta je Dodik već odavno trebao biti i optužen i presuđen. No, za prvo djelo predviđena je znatno manja kazna koja može biti pretvorena i u uslovnu bez pravnih posljedica kao što je obavljanje službene dužnosti.

Što će se vrlo brzo pokazati kao još jedna loša procjena, jer Dodik je već odavno pokazao da on razumije samo jezik sile i autoriteta, a tužitelji su, nažalost, godinama zatvarajući oči pred svim što Dodik radi umjesto da grade kredibilitet i sebi i instituciji koju predstavljaju, sami sebe stavili u podanički položaj u odnosu na Dodika, pokazujući svoju snagu tek nad pojedincima iz Sarajeva.

Pokretanje ovakvog postupka protiv Dodika, kako vrijeme više odmiče i uz performanse koje za javnost izvode najviši srpski državni funkcioneri praveći od sebe Dodikove cirkusante, pokazuje se kao još jedna loša procjena i pogrešan korak odigran prema Dodiku: na svakom ročištu Dodika podržava kompletan srpski politički vrh, od Željke Cvijanović do ministra sigurnosti BiH Nenada Nešića, koji trčanjem pred Sud i Tužiteljstvo BiH ne štite Dodika i srpski narod, nego svoje fotelje jer znaju da će njegovim padom pasti i svi oni, no nema nikakve sumnje da će upravo svi oni iskoristiti svoje pozicije ukoliko Dodik bude presuđen da dignu Republiku Srpsku na noge po bilo koju cijenu. Ako Dodik bude oslobođen bit će to dokaz da je progonjen bez dokaza i dokaz protiv države!

Svaka odluka Suda, čini se da će dovesti do dodatnog narušavanja mira i sigurnosti u BiH jer ne samo Dodik, nego niti jedan od njegovih političara ne poštuju ni ustavni poredak, ni zakone, ni državne institucije. I tako će biti sve dok im neko u tome ne stane na put, a jedino visoki predstavnik i zapadne ambasade imaju tu snagu ako hoće. Dodik neće stati, a naivno je čak i od njih očekivati da će Bošnjaci i Bosanci sageti glavu i gutati sve što im se servira dok svojim očima gledaju šta se dešava. S jedne strane raste bahatost, arogantnost i zahtjevi Dodika i njegovih satelita, s druge strane se skupljaju frustracije, poniženja i nepravda, a opasno je i jedno i drugo.

Suština problema

Koliko je loša politika koju je Schmidt od dolaska u BiH, u ime Zapada (i uz njihovu podršku) vodio prema Dodiku, dok je vježbao strogoću nad Bošnjacima i Bosancima zarad Čovića, po svemu sudeći kulminira oko najavljene proslave 9. januara. Nakon što je prošle godine ta parada održana u istočnom Sarajevu, što je uznemirilo sve građane, a bez ikakvih konkretnijih reakcija visokog predstavnika, Schmidt se oglasio nakon proslave najavljujući kako to više neće biti tako. U međuvremenu je napravio sebi imidž nekog potpuno nebitnog koga Dodik može ponižavati kako hoće, a time i cijeli Zapad koji Schmidt predstavlja na poziciji koju ima u BiH, što se onda proširilo na sve političare u RS, tako smo nedavno od Pandurevićke, potpredsjednice SDS-a, čuli da Schmidtu poručuje: “More, marš“.

Na Schmidtove molbe Evropskoj uniji, iako on u BiH ima ovlasti da zabrani cijeli događaj, da spriječi političare Srbije i Crne Gore da dođu na proslavu 9. januara, ministar sigurnosti Nešić mu je drsko odgovorio da se ponaša “kao ljubomorno dijete koje nije pozvano na rođendansku proslavu i ubjeđuje druge po školi da ne idu na nju”, ali i da “RS i Srbija nikada neće okrenuti leđa jedna drugoj. Drina nije granica, nego kičma srpskog naroda“.

I tu ponovo dolazimo do suštine problema: amnestiranje Srbije i nagrađivanje Srba Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini, nakon svih stravičnih zločina koje su snage RS-a i Srbije počinile razarajući kompletnu BiH, sada dolazi na naplatu zapadnim političarima i politikama. Kad oprostite nekome etničko čišćenje i genocid uz sve najteže zločine koje poznaje međunarodno pravo, i još nagradite takvu politiku, a onda se potrudite da zaboravite sve što su te politike radile, gurnete pod tepih prošlost i ignorirate međunarodne presude, onda dobijete Vučića i naprednjake koji suvereno vladaju Srbijom i Dodika koji ruši Ustav, zakone i državu. I Putina koji se poziva na primjer Srbije.

Tekst je izrađen uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške

(Slobodna Bosna, Foto: N1)