Obojica su govorili o istoj stvari, svaki u svoj vakat: Danilo Kiš i Dževad Karahasan, o važnosti artikulisanja bića na maternjem jeziku. Prvi nije pisao na svom savršenom francuskom, drugi na perfektnom njemačkom, nego su izabrali naš jezik pošto im je jedino taj mogao dati glas. Njihov instinkt ostaje suštinski isti: esencija bića se može istinski izraziti samo na jeziku na kojem si prvi put oslovio majku, na kojem znaš psovati, tepati, šaliti se, na kojem pamtiš djetinje strahove i prve slike svijeta – vodu, vjetar, jabuku. To je jezik u kojem je sadržano naše racionalno biće, jezik u kojem čovjek ponajbolje umije ovaplotiti misao – i u kojem se jedino do kraja mogu izgovoriti i najdublje emocije.

Postoji razlika između praznog prostačenja i preciznog verbalnog udarca. Kao što postoji razlika između buke i muzike, između galame i rečenice koja pogađa pravo u metu; kada jedna rečenica kaže više o stanju društva nego desetine analiza, panela i političkih debata. Nije to zato što je ta rečenica posebno mudra, niti zato što je rečenica dotjerana, nego zato što je ogoljena, sirova i iskrena. Takva je i ona koja distribuirana iz Srbije, ovih dana odjekuje regionom: šta te boli kurac kako se ja zovem.

Na prvo slušanje, vulgarno, neprimjereno, nedostojno javnog prostora. Ali samo na prvo slušanje. No kada se oguli sloj moraliziranja i kada se čuje šta se htjelo kazati, ostaje pitanje koje je mnogo važnije: šta je dovelo do toga da jedna mlada osoba tako reaguje na novinarsko pitanje. Znate odgovor, ali da vam pamet razvučem: bijes, sistem, bijes na sistem, bijes zbog sistema, bijes, bijes, bijes i još bijesa.

Zanimljivo kako se javnost često brže uznemiri zbog jedne (svakodnevne) psovke, nego zbog sistema koji ju je proizveo. Odjednom se svi pretvore u čuvare kulture dijaloga. Analizira se ton, bira se strana, drže se lekcije o pristojnosti. Kao da je problem u riječi, a ne u kontekstu. I upravo tu dolazimo do poente: ta rečenica nije izraz nekulture. To je izraz instinkta, i upotreba jezika kao posljednje linije odbrane.

Ovaj refkles nije bio haotičan. Bio je odmjeren, gotovo elegantan u svojoj brutalnosti. Nije ostavio prostor za dodatno pitanje, za manipulaciju, za spin. U jednoj sekundi komunikacija je završena, i to je na neki način vrhunska retorika: reći minimum riječi, a zatvoriti maksimum prostora.

U društvima gdje institucije funkcionišu, ljudi imaju mehanizme zaštite, gdje postoje zakoni, nezavisni mediji, profesionalni standardi, postoji i povjerenje – krhko, ali dovoljno da komunikacija ne mora eskalirati. Ali šta se dešava kada toga nema? Kada društva znaju da medij koji ih pita zapravo ne traži istinu nego povod. Kada društva znaju da sistem neće stati u njihovu zaštitu.

Tada se komunikacija radikalno mijenja. Tada se granice ne postavljaju ljubazno. Tada se ne kaže ne bih željela da odgovorim nego šta te boli kurac. Ne zato što je lijepo, nego zato što je efikasno. To je jezik koji ne ostavlja prostor za manipulaciju, jezik koji ruši ogradu, ali i jezik koji jasno kaže ovdje je granica.

Da se razumijemo: to nije bila nepristojnost niti jeftin izraz. To je bila preciznost. U svijetu u kojem novinarstvo, u određenim redakcijama, više liči na kombinaciju policijskog zapisnika i partijskog biltena, insistiranje na pristojnom tonu postaje groteskno. Kao da od čovjeka tražiš da ti se uljudno zahvali dok mu preturaš po džepovima. Studentkinja nije opsovala zato što ne zna bolje. Opsovala je zato što tačno zna s kim razgovara. Ne nedostaje njoj kulturni ideal, nego je to jedini jezik koji zaustavlja nasilje upakovano u pitanje. U normalnim okolnostima novinar pita, sagovornik odgovara ili odbija odgovor, i tu se priča završava, Postoji okvir – profesionalni, etički, društveni – koji štiti obje strane. Međutim, u trenutku kada novinarstvo prestane biti javno dobro, a počne funkcionisati kao produžena ruka političke moći, sama priroda pitanja se mijenja.

Naravno, uslijedilo je kolektivno zgražavanje. Dežurni čuvari javnog morala izašli su iz svojih jazbina da objasne kako to nije način, kako se mora njegovati dijalog, kako mladi danas nemaju poštovanja. I tako nastaje društvo u kojem niko ne psuje, ali svi gutaju. Ovaj, njen glas dolazi iz Srbije – prostora gdje je kontrola brutalnija, ali razotkriva mehanizam koji je sofisticiraniji nego naš bosanski javašluk. Zato je ova rečenica važna svima nama.

To je jezik silnog inata što se manifestira kao luksuz slobodnih. Paradoksalno, sposobnost da nekome kažes šta te boli kurac, možda je jedan od ostataka slobode. Ne one institucionalne, zapisane u ustavu, nego one stvarne – unutrašnje. Slobode da podvučeš liniju i kažes dosta. U društvima koja su potpuno slomljena, tog jezika nema, tamo se šapuće i odgovara unaprijed pripremljenim frazama. I zato jezik treba osim čuti, i razumjeti – ne kao ideal, nego kao simptom života.

Ovo je generacija koja ne traži dozvolu. Ono što dodatno uznemirava čuvare poretka jeste činjenica da ova vrsta odgovora dolazi od mladih. Od onih koji nisu prošli škole poslušnosti, koji nemaju refleks da spuste pogled i ne prave problem. Za njih mikrofon nije autoritet, kamera nije svetinja, novinar nije automatski neko kome duguješ odgovor. Poštovanje se ne podrazumijeva, poštovanje se zaslužuje. A kada ga nema – dobiješ ono što jesi zaslužio. To je borba koja ne izgleda lijepo, borba za prava nikada nije bila estetski ugodna. Nije počinjala u savršeno formulisanim rečenicama, nego u pukotinama sistema. A sistem u kojem šta te boli kurac funkcionira kao saopštenje za javnost, demoliran je puno prije i ovo mu je feedback. U tom saopštenju više nema pitanja kako se neko zove, već je pitanje ko zapravo koga ovdje pokušava disciplinovati. I zašto mu to više ne uspijeva.

Uostalom, kako nam je uspjelo da ne čujemo, da nam ne zagrmi ono s početka obraćanja studentkinje: „Ja osuđujem vas.“

(Tačno.net/foto: printscreen/FB/samozezanjevm)