Mnogo je datuma za ponos koji su uklesani u milenijumsko trajanje naše države, ali samo jedan odlikuje dvostruko istorijsko znamenje – 13. jul 1878. i 13.jul  1941.  Dvije sudbonosne prekretnice Crne Gore u dva različita vijeka.

Na današnji dan prije 145 godina završen je Berlinski kongres na kojem su velike sile krojile sudbine i granice  malih balkanskih zemalja i znatno oslabljenog Osmanskog carstva. Diplomate iz šest evropskih država postigle su nakon jednomjesečnog rada sporazum o reviziji Sanstefanskog ugovora, zaključenog po okončanju dvogodišnjeg rata protiv Carstva na Bosforu u kojem su učestvovale Rusija, Crna Gora i Srbija.

Iako je ovim ugovorom bilo utvrđeno trostruko teritorijalno proširenje Crne Gore, predstavnici velikih sila okupljeni u berlinskom zdanju Rathaus priznali su crnogorskoj Knjaževini pravo na dvostruko uvećanje teritorije, sa pređašnjih 4.400 na 8.665 kilometara kvadratnih. Prema članu 28. Berlinskog ugovora Crna Gora je dobila Bar sa širom okolinom, oblasti Pive, Drobnjaka, Banjana, Jezera, Šaranaca, dio Vasojevića i manji dio Kuča i Uskoka, te gradove Podgoricu, Nikšić, Spuž, Žabljak Crnojevića, Kolašin, Plav i Gusinje sa područjima koja im gravitiraju.  Zbog pobune u plavsko-gusinjskoj oblasti ovaj dio odluke je dvije godine kasnije korigovan, pa je u sastav Crne Gore ušao Ulcinj, a Plav i Gusinje su ostali u Turskoj.

Najvažnija tekovina Berlinskog kongresa bila je potvrda  državne nezavisnosti Crne Gore i priznanje njenog međunarodnog subjektiviteta. U članu 26. Berlinskog ugovora  navodi se: „Visoka Porta, kao i sve one Visoke strane ugovornice koje to do sada nisu učinile, priznaju nezavisnost Crne Gore”. Tako je Knjaževina Crna Gora koju su i do tada priznavale skoro sve Velike sile 13. jula 1878. postala 27. međunarodno priznata država.

Istoga dana, nekoliko sati kasnije u spisak nezavisnih država, prema članu 34 Berlinskog ugovora, uslovno je upisana  i Kneževina Srbija.

Knjaz Nikola Petrović Njegoš nije bio zadovoljan novim crnogorskim granicama koje su u Berlinskom ugovoru zacrtale Velike sile, nastojeći da ostvare prvenstveno svoje interese i trajnu prekompoziciju moći na Balkanu. Kako bi rusko širenje i uticaj bili zaustavljeni i Crna  Gora je morala platiti cijenu savezništva s Petrogradom, a velika zaštitnica, pri tom,  nije skoro ništa učinila da zaštiti svoju odanu saveznicu.

Berlinski kongres donio je privremeni mir na Balkanu, ali ne i trajna rješenja za brojna otvorena pitanja koja će uzrokovati nove ratove početkom druge decenije  20. vijeka.  Nakon dva Balkanska rata 1912-1913. uslijediće i sukobi globalnih razmjera –  Prvi, a zatim i Drugi svjetski rat, koji će krenuti baš iz Berlina.

Ustanak, 13. jul 1941.

Trinaestojulski ustanak 1941. zadivio je svijet i natjerao ga da oda počast maloj, siromašnoj i slobodarskoj Crnoj Gori, koja se digla na prvi oružani ustanak u porobljenoj Evropi.

U godinama kad je prestao život i sve je bilo rat, jedna za drugom padale slobodne zemlje, pod kacigu  i čizmu Osovine i padale bez otpora u ropstvo iz kojeg će izaći tek nakon 50 miliona položenih života na bojištima, dvorištima, ognjištima, logorima, tamnicama, podmornicama, morima i umorima, u gradovima i selima, šumama i plažama, ulicama, školama, na dokovima sa puškom ili u okovima, pod vatrom ili bombama, tenkovima ili izdajama.

U vremenu bez dana potomci slobodnih ljudi odazvali su se bez čekanja, bez odlaganja, bez pitanja i gotovo na juriš oslobodili Crnu Goru.

Odluka o podizanju ustanka donijeta je na sjednici Politbiroa KPJ 04. jula 1941.

Po dolasku u Crnu Goru u Stijeni Piperskoj, Milovan Đilas, opunomoćen posebnim partijskim ovlašćenjima, okupio je grupu koju su sačinjavali  politički, te organizacioni sekretar PK Božo Ljumović i Blažo Jovanović i članovi – Radoje Dakić, Savo Brković, Budo Tomović, Vido Uskoković, Krsto Popivoda i Periša Vujošević. Jednoglasno je prihvaćena odluka Centralog komiteta o organizaciji i podizanju ustanka.

Počelo je u zoru 13 jula, sa Virpazara, Čeva i Mišića. Napadnute su italijanske i žandarmerijske stanice. Pucalo se iz sakrivenih pušaka, oduzetih mitraljeza, sačuvanih kubura, trofejnih levora, tek pod oružjem se našlo 32 hiljade ljudi, odnosno 66 procenata vojno sposobnog stanovništva. 

Ustanici su oslobodili Virpazar, Čevo i Rijeku Crnojevića, potom Spuž, Mojkovac, Andrijevicu, Bjelo Polje, Žabljak, Danilovgrad… Italijanske snage pretrpjele su velike gubitke – preko 700 stradalih i preko hiljadu povrijeđenih vojnika,  dvije hiljade zarobljenih, oduzeta i uništena materijalna sredstva…

To nije moglo proći nekažnjeno, pa je italijanska vojna komanda uputila u Crnu Goru značajne trupe –  pet divizija, koje su uz pješadijsku “Mesinu” trebale, zavesti red i kazniti pobunjenike.

Uništiti žarišta ustanka, komandovao je general italijanske Armije Biroli,  kako u odnosu na pojedince tako  i u odnosu na naseljena mjesta. Uzeti taoce iz naselja … i često ih mijenjati, tako da  stanovništvo bude izloženo opasnostima eventualnih represalija.

Borbe su se, međutim, vodile na cestama, golim kosinama utvrdama i bunkerima. Snaga gerilaca koje će prerasti u partizanske jedinice, bila je u partijskoj organizaciji, poznavanju terena, junačkoj tradiciji i ličnom heroizmu.

Imidž neustrašivih koji će ih pratiti do kraja rata, opravdali su sa 40 hiljada stradalih Crnogorki i Crnogoraca, 250 narodnih heroja, koji su natjerali Njujork Tajms da piše o njima, filozofa slobode Žan Pol Sartra da sa divljenjem kaže da Trinaestojulski ustanak spada u najveće domete slobodarske tradicije 20. vijeka, a Fransoa Miterana da je to najznačajniji događaj u Drugom svjetskom ratu!

(Antena M)