Često razmišljam o tome kako ne znam skoro nikoga kome život nije u grču. Istina, nekada ga uspješno sediraju, ali formula je uvijek ista: beskrajna egzistencijalna anksioznost. Nije to više onaj veltšmerc, svjetska bol osamdesetih, nego isključiv nemir i nesigurnost.

Ljudi su evolucijom dobili taj mehanizam koji izaziva nelagodnost kada se, na primjer, nađu oči u oči sa lavom. Problem je, što se fight or flight sistem sada pali i kad smo oči u oči sami sa sobom. Jednostavno je nepodnošljivo. I tako je već makar deceniju što se tiče ljudi mojih godina. Nismo imali tu privilegiju da kao tinejdžeri “Zapada” igramo pokemone i odlažemo odrastanje. Prestali smo da mladimo već neđe od petnaeste.

Tenzije u skoro svim kućama naše nam preCrne Gore je bila sveprisutna, osim za one rijetke privilegovane. Svađe roditelja, iskaljivanje frustracija, plač i vriska… Kad već nisu mogli da dižu glas na vlast, mogli su na nas. Generacija jebana iza zida sankcija je nastavila da taj zid gradi između sebe i svoje đece. K’o da smo mi bili krivi za inflacije, prazne frižidere i ratove koji su tamo neki monstrumi započinjali “u njihovo i naše ime”. Tako smo osakaćeni… U svačije ime.

Vranjković je u svojoj priči koju je nazvao “Kastracija potencijala” opisao nešto što možemo nazvati balkanskim sindromom prodaje mladosti. On je govorio o svom drugu iz školskih dana, Saši, koji je napisao esej o Titu u kojem su svi uživali i zbog kojeg su plakali. No, Saša je dobio 3+. Učiteljica je objasnila da, iako je sastav bio fenomenalan, ipak je bilo previše gramatičkih grešaka, pisan je ružnim rukopisom, a i Saša je ispodprosječan učenik, te mu se ovaj sastav ‘omakao’.

“Saša nije postao pisac. Nikad više to nije ni pokušao. Sjebala ga neka učiteljica.” Učiteljica mu je kastrirala potencijal. A Balkan je pun takvih “učiteljica”.

I uvijek će te učiteljice doći da vam snishodljivo objašnjavaju lične priče isprepletane sa politikom. Jer, za razliku od razgovora, u objašnjavanju je narator taj koji je centralna figura, koja ima samo za cilj da izbifla svoje.

Baš mi je nedavno jedna osoba održala pridiku kako navodno ne želim da branim dom (Crnu Goru), pa se bavim prvenstveno internacionalnom politikom “u potrazi za karijerom i odlaskom vani”, umjesto da uđem u partiju.

Nisam imao potrebu da odgovorim. Znao sam da nije bitno šta kažem, za nju ću svakako biti klinac koji nešto ne razumije. To je unaprijed odredila i morala je da odigra tu predstavu. Naravno, nije znala da me mrak crnogorske politike drži budnim u stvarnosti paralize sna, da su mi živci debljine konca korištenog u lutkarskim predstavama, a da pored emotivnog izgaranja redovno povraćem i tekstove o turbo klero-kapitalističkom mraku. Sigurno ni sada ne zna da sam već odbijao tu famoznu “karijeru vani”. Vratio sam se da trunem sa njom.

No, nisam se “branio”. Ti iskazi bi zvučali kao posljednji govor pred unaprijed određenu smrtnu kaznu. Nije ni bilo važno.

Često je generacija bumera tu da izbaci kritiku radi kritike i time učini da se sami osjećaju bolje. Recimo, znate onog starca što vam je vazda bušio lopte jer mu je smetala buka? Da vam otkrijem: nikad nije bilo do ometanja kućnog reda. Samo je pao na bodlje kapitalizma i nacionalizma, a morao je nekog da krivi. Tu na scenu stupa “omladina”, kao ranjiva grupa koju on baš i ne kapira; što je čini savršenom žrtvom.

Gotovo vulgarna je činjenica je da su “mladi”, iako služe za kolektivno zgražavanje i izbjegavanje odgovornosti, pak izmišljena kategorija. U Crnoj Gori oni ne postoje. Ko god ima teret političke svijesti je svake godine u ovoj zemlji makar 10 godina stariji. Imamo godina makar koliko i gorepomenuti starac.

Tako da, “stariji” – ustanite “mlađima” u autobusu. Sjebali ste im državu, uništili zdravstvo i stanovanje, ćutali na ratove i spržili planetu. To je najmanje što im dugujete za prodanu mladost.

A svakom budućem đetetu, koje nesretnim spletom okolnosti prvi put zakmeči u ovoj zemlji, želim da poručim samo jedno: saučestvujem u žalosti.

Ako nešto u međuvremenu (i međuprostoru) uspijemo da promijenimo možda se, kao Benjamin Button, samo rodiš star, a umreš mlad. Nada posljednja umire… Mada se i ona rađa odveć stara.

(tekst i foto: CDM)