Istorija napretka je istorija ideja za koje su skeptici, kao i oni koji u napretku vide opasnost za svoje monopole, proglašavali “nemogućim”. Nekada je bilo “nemoguće” iskorijeniti kugu, liječiti bolesti koje u dva dana uklanja penicilin. Bilo je “nemoguće” da robovi budu slobodni i da žene imaju pravo glasa. Sve ono najprogresivnije i najbolje u našem svijetu nekoć je bilo “nemoguće”.

Svaka velika ideja prolazi kroz tri faze. U prvoj, biva izložena podsmijehu i olakom odbacivanju. U drugoj, nailazi na nasilni otpor. U trećoj, biva prihvaćena kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Univerzalni Bazični Dohodak je takva, progresivna ideja današnjice. Upravo to predlažemo.

Stanje stvari

Velika većina društva je prisiljena da preživljava od prvog do prvog. Mladi su stjerani u marginalne, rutinske poslove. Oni balansiraju između nisko plaćenog stažiranja i otplate dugova – ukoliko uopšte imaju privilegiju da studiraju. Žene nose ogroman teret patrijarhalnog društva. One su prisiljene da žongliraju između neplaćenih kućnih poslova (što je ekvivalent robovskom radu) i emotivnog rada s jedne strane, te niže plaćenih korporativnih pozicija sa druge. Ili, u gorem slučaju, bivaju finansijski zavisne od supruga – dakle neslobodne. Isto tako, LGBTQ+ ljudi često bivaju izbačeni na ulice od strane svojih roditelja, kada otkriju lični rodni identitet ili seksualnu orijentaciju, sa izrazitom smanjenom mogućnošću da nađu posao. Rasne manjine, poput Roma, teško izlaze iz zamke siromaštva (poverty trap).

Radnici i radnice svakog dana odlaze na bezlične poslove koje preziru, koji im otupljuju dušu i otuđuju ih od svog rada, sebe i drugih ljudi.

Generalno, ljudi u Crnoj Gori jedva krpe kraj s krajem, dok oni koji se odluče za neki vid kreativnog djelovanja – umjetnici, muzičari, radnici u kulturnom sektoru – žive u kontinuiranom stanju nesigurnosti i tjeskobe. Kreativna nezavisnost, kao izvor zadovoljstva, ponosa i dostojanstva, žrtvuje se zbog visokih troškova života i korporativno-sponzorisanih projekata. Penzioneri nastavljaju da pate u siromaštvu, uprkos decenijama rada i uplaćivanja doprinosa za socijalno osiguranje.

Čvrsto vjerujemo da će veća finansijska nezavisnost i sloboda od stresa zbog preživljavanja poboljšati društvenu stabilnost i inkluziju, osloboditi ranjive grupe, unaprijediti rodnu ravnopravnost i ublažiti monetarno siromaštvo. Samo kroz pravedniju raspodjelu bogatstva i resursa, možemo ostvariti društvo u kojem će svi imati jednaku priliku za dostojanstven život i kreativni izraz, oslobođeni stega ekonomskog pritiska i korporativnog uticaja.

Predlažemo da se projekat Univerzalnog bazičnog dohotka sprovede kroz kanale Centralne banke Crne Gore, koja bi obezbijedila transakcioni račun za svakog stanovnika i stanovnicu Crne Gore, na koji bi sredstva bila uplaćivana.

Stoga, u ovom tekstu, stavićemo po strani dekomodifikaciju, ukidanje novca i besklasno društvo komunizma. Govorimo o nečemu što se može dogoditi sjutra, samo ako za to ima političke volje. Dakako, volje nema. Stoga one koji odlučuju na to treba prisiliti građanskim pritiskom.

Jedna od najvećih laži kapitalizma je bajka o self-made bogatašima (da je sam zaslužan za svoj uspjeh, kako se kod nas kaže). U globalizovanom svijetu, u kojem je čovjek hiper-socijalno biće, nešto što se može nazvati self-made-om ne postoji. Višak vrijednosti, koji kapitalisti ubiru, nije drugo do podatak koji označava da neko nije plaćen dovoljno za svoj posao. Kako reče mladi Marks: vi to zovete „profitom“, a mi krađom.

Dodatna dimenzija je to što se kapital socijalno proizvodi. Sve, od proizvodnje, rada do prodaje i kupovine, ne bi moglo postojati bez socijalnih interakcija i određene zaostavštine. Čak i kad pravite proizvode, oni su već oslonjeni na nešto što je neko drugi napravio, na neke ideje koje je neko drugi napisao, prenose se putevima koje je neko drugi izradio, a i prodaju se – nekom drugom. Da nema konzumenata, ne bi bilo ni proizvođača.

Ovo nas vodi do poente, koju možemo navesti i u neoliberalnim terminima. Dakle: čovjek, samim tim što je rođen, učestvuje u ekonomskim transakcijama i proizvodi, stvara i multiplikuje kapital. Čak i ako formalno nije zaposlen. Samim tim, iz osnovne kurtoazije što je rođen – svaki čovjek mora primati Univerzalni Bazični Dohodak kojim će moći priuštiti osnovne ljudske potrepštine i život sa manje okova.

Univerzalni bazični dohodak bi omogućio svakoj pojedinki i pojedincu da razvija svoje talente, otkriva svoje strasti i bavi se kreativnim djelatnostima. Time bi bio oslobođen ogromni kreativni potencijal, koji značajno može doprinijeti oslobođenju i razvoju društva.

Univerzalni bazični dohodak (Universal Basic Income – UBI) je akademski duboko istražen fenomen. Istraživanja pokazuju da ljudi koji prođu kroz eksperiment primanja UBI-ja, osjete ogroman pomak zadovoljstva životom, te osjećaju manje anksioznosti i tjeskobe.

Interesantno je da se kod mnogih dešava i pomak u nalaženju zaposljenja, pad nezaposlenosti i porast motivacije za rad. Ispitanici prijavljuju i da im je prisustvo UBI-ja omogućilo dalji razvoj i školovanje. Oni koji su prošli kroz UBI projekte generalno prijavljuju i viši stepen povjerenja ka drugim ljudima i društvenim institucijama.

Odakle pare za Univerzalni bazični dohodak?

Post-ratni period Crne Gore oblikovan je kroz prizmu pljačkaških privatizacija: rudnik se proda za marku, a ostatak se podijeli između samog kapitaliste i političara. Tako je stvorena nova klasa oligarha koji svoje bogatstvo i dan danas generiše na osnovu prvobitnog grijeha – prvobitne akumulacije kapitala.

Iako su se zakoni već tada simultano mijenjali da bi se udovoljilo kapitalistima u ovoj kapitalističkoj orgiji između kriminalaca i političara, ogroman posjed je zapravo ilegalno stečen. Samo na osnovu toga, ta imovina (kompanije, zemljišta, rudnici, fabrike i slično) mogu biti ponovo nacionalizovani bez mnogo pravnih muka.

Nije istina da bi to predstavljalo smetnju takozvanim Evropskim integracijama Crne Gore. Takva praksa postoji u najmoćnijim evropskim zemljama.

U avgustu 2019. objavljeno da Njemačka država planira preuzeti vlasničke udjele u kompanijama kako bi spriječila inostrano preuzimanje u ključnim tehnološkim oblastima.

Peter Almaier, tadašnji njemački ministar privrede, rekao je kako to ne znači nacionalizaciju. Znači baš to. Država, kaže Altmaier, nema namjeru da (ne)nacionalizovanim kompanijama upravlja na dugi rok, nego da „spriječi da ključne tehnologije budu rasprodate i da napuste zemlju“. Među firmama koje država ne da on je nabrojio proizvođače automobila, Siemens i Deutsche Banku.

Ali, čekajte: nije li ta odluka suprotna principima slobodnog tržišta? Zašto bi njemačke kompanije mogle kupovati tuđu tehnologiju, dok tuđe ne mogu njemačku? Zašto Nijemci ne bi prodali Deutsche banku? Evo, mi smo prodali sve svoje banke, pa šta nam fali, nije li tako?

Isto tako je i Vlada Španije, shvatajući da se kovid kriza ne može riješiti tržištem, nacionalizovala privatne klinike. Najavljena je nacionalizacija željezničkog sistema u UK.

A šta tek reći za ovo: https://6yka.com/kolumne/svih-52-miliona-gradana-norveske-postali-milioneri

Dakle, može. Da opet ne bi stvorili neku novu vrstu direktorske opresije, u tim nacionalizovanim kompanijama mogu biti zapošljeni radnici i radnice po principu kooperativa i radničkog samoupravljanja, a određen dio novca će se oporezivati ili kroz direktni porez na dohodak ili kroz dividende, koje će se slivati na račune građana/ki bi u formi univerzalnog bazičnog dohotka.

Svaka korporacija, uključujući i crkvu i sve vjerske zajednice, porez bi plaćala u skladu sa veličinom ostvarenog prihoda i broja nekretnina. Crkva ne može biti pošteđena plaćanja poreza na bezbrojne nekretnine, a još manje poreza na enormne količine gotovine kojom  upravlja apsolutno netransparentno i, budući da su neoporezovane, ilegalno.

Dodatno, mala preduzeća i firme koje bi se odlučile da rade po principu radničkog samoupravljanja (kooperative) u kojoj su sami radnice/ci  vlasnice/ci koji bi funkcionisali po principu jedan zaposleni – jedan glas; imali bi poreske olakšice.

Do sada je u Crnoj Gori vladao princip da oni koji imaju najviše plaćaju najmanje poreza; te da oni koji treba da plaćaju najviše porezne stope u stvari dobijaju oprost poreskih dugova. Ovo mora biti praksa prošlosti. Upravo velike kompanije, bilo nacionalne ili multinacionalne, moraju biti oporezivane po najstrožim mjerama.

Mi nismo protiv korporativnog uspjeha ako on u procesu ne eksploatiše ili zagađuje. Naprotiv. Što više njihove zarade znači više novca od progresivnog oporezivanja – novca koji mora biti usmjeren onima koji su u najvećoj potrebi.

Pored toga, moramo se sjetiti i toga koliko tajkuna u Crnoj Gori postoji. Podaci govore da u našoj državi živi 23 milionera. To je, naravno, laž. Jer je i sama metodologija u službi krupnog kapitala. Samo ako zagrebete površinu tog spina i pročitate kako se “broje” milioneri – shvatićete da je u pitanju nonsens. Oni se za milionere računaju jedino ako imaju oročen depozit preko milion eura. Šta je sa gotovinom, novcem na računima stranih banaka, kućama, zgradama, firmama i ćerkama firmama, avionima, kamionima i milionima u poreskim rajevima?

Zato je evidentno da se porez mora naplaćivati, ne samo na dohodak firme, već i na abnormalne količine stečene imovine. Je li normalno da neko unutar svoje mega-jahte ima gliser, a na krovu nje helikopter; dok neko nema krov nad glavom? Mi smatramo da nije.

Je li normalno da one koji su opljačkani, oni koji su ih opljačkali, preko korporativnih medija i takozvanih intelektualaca, ubjeđuju da su za svoje siromaštvo sami krivi. Jer se “nisu snašli”; jer su negdašnji muljatori bez obrazovanja, a koji su postali milioneri, navodno inteligentniji i sposobniji od doktora nauka koji žive ispod linije siromaštva. Mi smatramo da nije.

Njihove imperije podignute su na krvi radničke klase od čijeg je rada ukraden višak – u najboljem slučaju. U gorem slučaju, taj je kapital podignut bukvalno na krvi i mrtvim tijelima – što je makar jednako često.

Pogledajte i poreske rajeve i podatke koji svako malo izniču po medijima. Istraživanja pokazuju da kada bi u Evropi bio riješen problem izbjegavanja poreza – to bi generisalo iznos od 180 milijardi eura godišnje. Crna Gora u tom novcu zasigurno ima udjela. Što od bivših i sadašnjih političara, biznismena, diplomata pa do kriminalaca u užem smislu riječi. Jedna kategorija ne isključuje drugu.

Ogromne količine novca bile bi oslobođene ukidanjem parazitske političke klase navodnih “narodnih predstavnika”, njihovih enormnih plata, putnih i troškova za ždranje, njihovih limuzina i nebrojenih privilegija. Mi se zalažemo za vraćanje političke klase antičkim, atinskim osnovama sa nadogradnjom moderne inkluzije. Politika nije za one koje su željni moći i vladanja. Smatramo da je želja da se vlada drugim bićem u najmanju ruku patološka. Direktna demokratija je princip u kojem će ljudi glasati za odluke koje se tiču njih sami, potpuno volonterski i neplaćeno. Bez gospodara i bez vladara. Jer trenutno stanje je takvo da nama vladaju najgori. Na vlasti imamo političku klasu bootlickera (ulizica kapitalista) koje, paradoksalno, niti jedna uspješna firma ne bi zaposlila za bilo kakav odgovoran posao. Naši državnici su ontološki portiri. Našu državu vode ljudi koji nisu u stanju voditi piljaru.

Što se tiče globalnog konteksta, pored diplomatskih napora da budu ukinuti poreski rajevi, trebale bi biti podržane inicijative za uvođenje licenci velikim multinacionalnim kompanijama u Evropi (za početak). Da bi se dobila licenca, potrebno je da kompanija alocira određeni postotak dionica nazad ka društvu.

Dozvolite da približimo ovo što predlažemo. Uzmite za primjer Google. Svaki put kad uđete na Google Maps ili samo ukucate nešto kroz pretraživač – kapitalne akcije Google-a rastu, a vlasnici akcija dobijaju novac putem dividendi upravo zbog toga. Na taj način vi besplatno radite za Google. Dakle, korišćenje Google-a i njihovih aplikacija nije samo konzumentska, nego i proizvođačka djelatnost. Bez korišćenja, bez vas – Google ne bi bio ništa. Isto važi i za druge slične kompanije.

Na kraju, Crna Gora bije bitku sa velikim zagađivačima. I u toj borbi gubi. Kida se drveće, čitave se rijeke usmjeravaju u cijevi, rudnici i zagađenje vazduha čine život nemogućim. To se ne radi tek iz puke zlobe. Ne, u pitanju je kapitalistička žeđ za profitom. Ona se može ukinuti tako što ćete im sav taj profit biti oduzet i vraćen društvu. Zagađivači moraju plaćati porez na osnovu toga koliko CO2 proizvode ili na osnovu stope efekta staklene bašte. Ovaj model bi preokrenuo trenutni mainstream pristup, gdje najsiromašniji plaćaju najviše za klimatsku tranziciju. Poenta je, ipak, da oni koji su za klimatske promjene najodgovorniji – najviše i plate.

Svi ovi primjeri su navedeni da bi pokazali da novca itekako ima – samo ga treba ravnomjernije raspodijeliti. Ako bi svi navedeni koraci bili sprovedeni, ne samo da bi bilo dovoljno para za pozamašne bazične dohotke za sve, već i za kvalitetno i, za krajnjeg korisnika, besplatno javno zdravstvo i školstvo, javni prevoz, kao i za pristupačno stanovanje.

Sistem se održava lažima, ali mu nema spasa

Za razliku od Evrope Sad, naš plan vam daje vaš novac koji je kolektivno zarađen. Ako radite, ali čak i ako ste nezaposleni,  besplatno i kvalitetno javno zdravstvo, školstvo i krov nad glavom su vaša osnovna ljudska prava. Ko vam kaže da je ovo nemoguće, taj nije nikakav „ekspert“, već samo još jedan sluga krupnog kapitala.

Što se tiče onih koje bi ove mjere pogodile… Vi ne brinite: nakon što budete oporezovani svečano će vam biti uručena plaketa da ste prešli igricu kapitalizma. A „najuspješniji“ pobjednici kapitalizma (čitajte „tranzicije“) dobiće ploče sa svojim imenom u parku gdje ljudi šetaju pse. Do vlasnika je da vode računa gdje i po čemu njihovi ljubimci pišaju.

Vladajućoj klasi su sve više usta puna demokratije. Oni drže da je demokratija vladavina bogate manjine nad većinom kroz parlamente i zakulisne radnje sa velikim biznisima. Trenutni sistem svu vlast daje bogatima, dok smo mi ostali puki posmatrači. Smatramo da univerzalni bazični dohodak donosi ličnu nezavisnost, koja nužno donosi onu političku. Univerzalni bazični dohodak znači kraj izbornih zloupotreba siromaštva i kupovine glasova – što nije drugo nego kupovina ljudskih duša.

Univerzalni bazični dohodak vraća malo moći građanima i građankama, čime oni konačno postaju i donosioci odluka. Time počinje da puca sistem koji favorizuje dominaciju bogate manjine nad obespravljenom većinom.

(CdM, foto: Pixabay)