Kada aplaudirate političaru, to je kao da aplaudirate bankomatu što vam izbacuje vaš novac, rekao je Nikola Kojo. Političari ne bi trebali da su išta drugo do službenici, tj. sluge, koje rade u korist naroda… U praksi to nije tako. Ovi bankomati sebe vide kao mesije, iako su često van službe, a kada rade uzimaju preveliku „proviziju“.

Apsurdno je čekati da dođu neki dobri, sposobni ljudi, koji će sve da urade umjesto nas, dok ubiru privilegije svoje „natprosječnosti“. Pogledajte vladajuće strukture. Djeluju li vam natprosječno? Izgledaju li vam i zvuče li vam kao elita, ili kao starci koji drže slovo na slavama i koji opštim mjestima i kič-poređenjima ostavljaju utisak sa govornice na čelu stola? Jasno je da treba slabiti moć parlamenta i Vlade, jer moć kvari i najbolje, a ne tek ove „naše“.

Mi ćemo se već nekako snaći, samo nek’ nas pušte. Velike gazde i oligarsi poluge moći mogu prepusti nama, valjda je došao red? Od silnih karijernih poltičara, tajkuna, kapitalista, crkvenih poglavara i obučenih demagoga ne možemo disati. Ukinimo opresivne institucije, poslije decenija ovakvog upravljanja, da se i mi oprobamo. Pomirićemo se, nismo se ni svađali, dok oni nisu upleli svoje prste.

Odluke bi donosili na građanskim skupštinama, kao nekada u Staroj Grčkoj. Eksperti, akademici i ostali strukovnici bi nas upućivali u problematiku putem javnih rasprava, nakon čega bi svako imao mogućnost da podigne ili ne podigne ruku. To je demokratija. Nije demokratija biranje tzv. predstavnika, putem principa „zapušenog nosa“ i manjeg zla, koji će onda sljedeće četiri godine raditi sve što oni žele i što je u skladu sa njihovim ličnim interesima.

Isto važi i za poslove. Tehnologija je napredovala, pa će nas automatizacija vrlo brzo „osloboditi“ nekih rutinskih poslova. Nedavno se otvorio prvi supermarket bez ijednog radnika, koji skenira kupljene artikle kada izađete iz prodavnice, a novac naplaćuje putem vašeg telefona. To je bliska budućnost, ali će funkcionisati samo ako se oslobodimo okova i usmjerimo na viziju društvenog sistema u kojem se radnici ne bi bojali smrti ukoliko ostanu bez posla.

Ne samo to, tehnologija omogućuje da putem programa npr. možemo glasati kolika će kome biti plata, koliko će trajati radno vrijeme i slično. Ako cijenite rad svojih kolega, nećete dopustiti da pređu negdje drugo zbog loših uslova. Zamislite na tren kako bi izgledalo da se svi možemo pitati i raspravljati o stvarima koje nas se tiču.

Znam šta sada prosječan čitatelj misli – „možda bi ovo ‘radilo’ u Norveškoj, ali u Crnoj Gori…“ No ako vjerujemo da građani/ke konsenzusom ne mogu upravljati društvom, zašto bi vjerovali da su pojedinci koji dolaze iz istog tog naroda, a imaju neuporedivo više političke moći, bolja alternativa?

Organizovali bi se, kao nekada Antifašistički Front Žena (AFŽ), da idemo po gradovima i selima i funkcionalno opismenjavamo i obrazujemo ljude. Razmjenjivali bi hranu koju uzgajamo, te konačno pokrenuli, sada nepostojeću, privredu u ovoj zemlji sa izuzetno plodnim tlom. Sredstava ima dovoljno, samo ih treba ravnomjernije rasporediti.

U jednom periodu vremena su, u sličnome, uspjele Katalonija i Ukrajina, pa zašto ne bi i mi? Taman imamo nekih podudarnosti. Nije sve ovo tako daleko ni od jugoslovenskog modela. Vrijedno je mlađima reći, a starije podsjetiti, da smo ne tako davno bili socijalistička velesila…

Ovo gore napisano je neki vid anarhije; a ne ono što parlamentarci pokušavaju da prilijepe prilikom opisa političke krize. Trenutna situacija je despotija nesposobnih, koji sebe nazivaju predstavnicima društva, koji vladaju u ovoj nakaradnoj polimerizacija teokratije i kapitalizma. Anarhizam je sve suprotno. On podrazumijeva nepostojanost hijerarhija i nametnutih autoriteta. Postojanje društvenih pravila je neupitno, ali su ona slobodno konstruisana i prihvaćena od strane zajednica kojih se to tiče, a ne nametnuta odozgo. Dakle, poslanici/ce koriste anarhiju kao politički termin, a ni ne znaju šta znači. Ili znaju, ali ga namjerno blate jer ga se plaše, jer se plaše ultimativne forme demokratije, vas – samog građanskog bića?

”Gospoda vam izgledaju velika jer klečite. Ustanite da vidite koliko su zapravo mali“, rekao je Matija Gubec. I vrijeme je, potonja ura, da se preduzmu neki koraci koji bi nas vodili ka svemu tome.

Ako mislite da sam mladi idealista, koji priča koješta i zagovara nerealnu utopiju, sjetite se da ste vi prvi počeli. Kako? Jer ste, makar na tren, povjerovali ovim i ovakvim partijskim činovnicima da će uraditi nešto dobro za Crnu Goru prije nego mi sami.

(CdM)