Za mene je dom, domovina, tamo gdje me puštaju da budem stranac, napisao je Italo Calvino. Uvijek sam se s tim zdušno slagao. Puštite me da prođem, da prošetam bez osmijeha, zagledan kroz ljude u glečere, izgubljen u svoje misli. Utopljen u sebe, umjesto u masu. Vjerujem da je Calvino mislio na to. Jer vapaj za statusom stranca nije stavio na papir u periodu rastuće mržnje prema stranom, drugom i drugačijem, niti u vremenu desničarskih histerija prema svakom ko je bilo kakva vrsta migranta. Biti „stranac“ je sad već, nažalost, redefinisano.

I dok mi ranije to nije bilo dopuštano; sada, kada je stranac sinonim za „ubij-zakolji“ – sam dobio ono što (ni)sam tražio. Isto kao što posljednjih dana engleski neonacisti dopuštaju svojim sugrađanima Muslimanima da budu stranci dok ih ganjaju po ulicama zajedničke domovine.

Tako su me, i u mojoj domovini, prije par dana presreli neki likovi u parku jer sam nosio antifa majicu. Običnu bijelu, na kojoj je crveno-crna antifašistička zastava, oko koje piše Antifaschistische Aktion.

Iskreno, dvije stvari su me kod ovih mladih nacoša fascinirale: to što su uopšte prepoznali simbol i to što su otvoreno nacisti. Obično se to maskira u glupe priče o tome da su i četnici antifašistički pokret, da oni kao pošteni domaćini samo mrze komuniste i slično. Ali ne, ova đeca mutanti, su sa ponosom bili fašisti kojima smeta ovo anti. Busali su mi se da oni ne nose kukasti krst, tako da ne smijem ni ja da nosim antifa zastavu na majici.

Poslije dugog vrijeđanja i prijetnja batinama da skinem majicu, te mog odbijanja da to uradim, prošli su neki drugi likovi, njihovi prijatelji, i makli ih. Tako da sam kući uspio doć i sa čitavom glavom i sa majicom. Sa sobom sam nažalost donio i malo mizantropije po džepovima. I pojačan osjećaj da niko, ni u kojoj zemlji, ne smije da bude ovakav stranac zbog ljudskog šljama.

A šljamu je tog dana pobjeda Đokovića uz Veseli se srpski rode i „Bog je veliki!“ pala kao budali šamar. Puko ih je agresivni nacionalni zanos kakav mogu da evociraju samo „Nolo“, Kosovo i Danica Crnogorčević.

Reče Šopenhauer da nacionalni ponos, kao posljednje sredstvo, usvaja svaka bijedna budala, kada nema ama baš ničega na šta se može ponositi. Tada nisi više klinac koji još živi kod roditelja koji su kičmu odrali na minimalac, koji čuči ispod kuhinjskog stola dok tata bije mamu, niti lik koji ne može da nađe đevojku jer su mu „sve kurve“ pa ih tako i tretira.

Ako usvojiš nacionalni ponos, pritom srBski, onda si osvajač olimpijske medalje, izumitelj struje, nacionalni ratnik koji je bockao viljuškom, dok su Švabe na dvoru jele rukama. Istovremeno si vječita žrtva i vječiti pobjednik.

Možeš da sanjaš da se vojska na Kosovo vrati, iako tamo nisi nikad ni bio, i da se Srbija osveti Americi na bombardovanje, za koje ne znaš zbog čega se dogodilo. I sve je okej: dijeliš i simboliku nebeskog naroda sa milionom drugih ljudi. Više nisi pojedinac, pobjegao si od slobode, a zauzvrat dobio osjećaj sigurnosti. One iste sigurnosti koju sada, zajedno sa svojim čoporom, možeš da ugrožavaš drugima.

Prilikom studija, profesor antropologije nam je na predavanju uporedio huligane sa jednom vrstom majmuna. Muški pripadnici ove vrste, kada majmunice nisu u periodu tjeranja, tj. ne žele da se pare, iznervirani idu u grupama po džungli i maltretiraju ostale životinje.

Ovakvo ponašanje pomenutih nacoša je čist dokaz toga da majmuni i ljudi imaju zajedničke pretke. To je naša evolucija nama dala… Da – evolucija, žao mi je. Ne Bog, ni Sveti Sava, pa ni Novak Đoković, vrhovnik powerslavlja. Demantovala ih je stvarnost. U tome je razlika između vjere i nauke. Jedno je tek iracionalnost bazirana na želji, a drugo uvid koja slijedi iz propitivanja i posmatranja stvarnosti… Kroz nauku smo došli do realizacije je da pripadnici ove skupine nisu nikakvi „mladi Obilići“, već samo seksualno isfrustrirani majmuni koji iz ličnih frustracija maltretiraju druge oko sebe. Da izvine majmuni na poređenju, jer oni svoje seksualne frustracije makar ne kanališu u swastiku.

I tako, napravili smo pun krug. Uprkos Gramšijevom mišljenju: novi svijet je taj koji umire, a stari se bori da se ponovo rodi. Sada je vrijeme čudovišta.

(tekst i foto: CDM)