Za mene je lično zastrašujući trenutak bio kada je SPC direktno ušla u politiku i počela da mijenja političku scenu u Crnoj Gori. Crkva mora biti odvojena od države i ne smije biti politički faktor, a sadašnje stanje predstavlja znak ozbiljnog upozorenja. Situacija se u Crnu Goru prelila iz Srbije, a sada se vraća u Srbiju: to su spojeni sudovi i nikako nije dobro, ali držimo pesnice za Crnu Goru da će uspjeti da nađe svoj evropski put – kaže u intervjuu Pobjedi dr Dubravka Stojanović, profesorica na Odjeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta. Ističe da je u Srbiji napetost stalno u vazduhu.

O izuzetno naelektrisanom i raspadnutom društvu, koje je pogubilo osnovne etičke kriterijume, govori ono što se desilo sa dječakom od 13 godina koji je pucao, ali i sa svakodnevnim ubistvima, femicidom (ove godine je 18 žena ubijeno) – kaže ugledna profesorica i pita se da li je povratak u normalnost uopšte moguć.

POBJEDA: Građani u Srbiji zanijemili su nakon tragičnih događaja 3. i 4. maja. Zbog uništenog sistema vrijednosti pukao je prenaduvani balon u kojem su nenormalne stvari godinama predstavljane kao normalne – podaništvo, laž, korupcija, kriminal… Ko nije razumio što se desilo pa govori da su pomenuti događaji neočekivani?

STOJANOVIĆ: Ovi strašni događaji su pokazali da je pukao čir, odnosno gnojno tkivo koje se taloži već 40 godina. U društvu se slavi nasilje i oni koji sve rješavaju nasilnim putem, kao i sve što proizlazi iz ideologije nacionalizma: jugoslovenski ratovi, počinjeni zločini, nikad sprovedeno suočavanje sa prošlošću. Ovi tragični događaji su otvorili Pandorinu kutiju i sva ta pitanja su sada na stolu. Dužnost društva je da tu tragediju, na neki način, iskoristi za nešto dobro, da bi se spriječili ovakvi događaji u budućnosti, da se društvo pozove da razmisli o svemu i da se shvati da nasilje nije put.

Vlast se pravi iznenađena i govori da ne zna odakle to proističe. To proističe direktno iz ponašanja vlasti i termina koje koriste predsjednik i premijerka. Zatim programi sa nacionalnih televizija Pink i Hepi i tekstova u tabloidima. Oni proizvode i podržavaju nasilni govor i brutalni način obračuna sa političkim protivnicima.

POBJEDA: Što je okidač za početak ozdravljenja društva, osim promjene vlasti?

STOJANOVIĆ: Promjena vlasti je neophodna da se bilo šta uradi, iako je sam čin promjene kozmetički. Društvu su potrebni vrlo duboki rezovi koji nažalost nijesu ozbiljno urađeni poslije 2000. godine ili barem poslije ubistva Zorana Đinđića. Zato su odgovorne sve vlasti koje nijesu imale snage i sposobnosti da prođu proces suočavanja i sa sopstvenom odgovornošću, to društvo je biralo Miloševića, i prije 12 godina Vučića.

POBJEDA: Koliko je vremena potrebno za duboke rezove?

STOJANOVIĆ: Koliko nam vremena treba ne smije biti nikakvo opravdanje da se to ne počinje. Mi od XIX vijeka, kojim se ja bavim, govorimo da nemamo vremena da preduzmemo potrebne reforme. Da smo počeli barem 2000. godine do sada bismo već imali ozbiljne rezultate. To su duboka i izuzetno složena generacijska pitanja. Samo je njemačko društvo uspjelo da sprovede preispitivanje na najbolji mogući način, ali ne smije se zaboraviti da su oni to radili prinudno, pod okupacijom.

POBJEDA: Poštovanje prema žrtvama i onom što se dogodilo izrazili su ljudi u jezivoj tišini na ulicama Beograda. Sa druge strane, predsjednik Srbije organizuje kontramiting – da bi mu ljudi iskazali poštovanje. Sa kojim periodom u novijom istoriji možemo uporediti takav Vučićev potez i bunt ljudi?

STOJANOVIĆ: Ovakvo ponašanje vlasti je nezabilježeno bez obzira na njen oblik i kulturu, jer različite kulture doživljavaju smrt na različite načine. Potpuni nedostatak saučešća, empatije sa roditeljima žrtava i čitavim društvom koje pati je nešto nezabilježeno i najcrnja slika ove vlasti. Sve to je izvelo ove desetine hiljada ljudi na ulicu već treći ili četvrti put.

POBJEDA: Predsjednik je otišao u Mladenovac i okolinu, tri sedmice poslije tragedije. Što nam to govori?

STOJANOVIĆ: To nam govori o jednoj teško oboljeloj i narcisoidnoj vlasti. Predsjednik u svemu vidi sebe, sopstvenu vlast i očigledno nije sposoban da osjeti bol najbližih i svih građana Beograda koji su došli ispred škole da odaju poštu, kao i svih građana Mladenovca i okolnih sela.

POBJEDA: Posljednjih dana vidjeli smo potresna svjedočenja roditelja čija su djeca žrtve tragedije, ali i onih koji treba sa tim događajem u sjećanju da nastave dalje. Kome je u interesu da se cio slučaj zataška, stvari postave kao da je sve u toj školi normalno i djeca u nju krenu dalje? Zašto se to radi?

STOJANOVIĆ: Sigurno vlasti imaju interes da se čitav ovaj slučaj zataška prije svega da bi se umanjili protesti građana. Ali situacija je suviše teška, ozbiljna i izuzetno kompleksna: pitanje je kako nastaviti školsku godinu i šta raditi sa đacima i tom školom. Pokušaje da se školska godina nastavi ne vidim kao pokušaj zataškavanja. To je jedna od najvećih škola u Beogradu sa preko hiljadu đaka: imamo osmake koji treba da maturiraju, niže razrede, djecu kojoj je u ovoj situaciji potrebna zajednica i angažman da ne bi sjedjeli sami kod kuće i neprestano se vraćali na te događaje – potrebna im je neka vrsta katarze da iz svega toga izađu. To je neophodno raditi sa vrhunskim stručnjacima. Nedopustivo je i neoprostivo da je Ministarstvo prosvjete poslalo nadri-ljekarku da đake liječi narodnom muzikom. Primjenjuju se pogrešni potezi koji dodatno otežavaju situaciju. Moje kolege sa fakulteta, psiholozi, stalno upozoravaju da se mora naći nekoliko različitih rješenja jer postoje različite potrebe, a svima treba dati mogućnost da pokušaju da izađu iz ove tragedije. Pri tom vlast čini najgore što može.

POBJEDA: Tri dana nakon tragedije patrijarh SPC očitao je ženama lekciju riječima da su jadnice, bijednice… Kasnije je SPC u dva saopštenja objašnjavala da nijesmo čuli ono što smo čuli. Zašto SPC od žena pravi građanke drugog reda?

STOJANOVIĆ: SPC je najuže vezana za srpsku državu od njenog početka i to je slučaj sa svim pravoslavnim kanonskim crkvama koje su uvijek državne crkve – za razliku od katoličkih i protestantskih koje su drugačije organizovane. Ali ovakvu otvorenu podršku vlasti i politizaciju crkve nije dao nijedan patrijarh, čak ni German u vrijeme socijalističke vlasti.

Zastrašujući snimak patrijarha koji pije, jede, čak djeluje da je u alkoholisanom stanju i ženama se obraća kao jadnicama, bijednicama, vrijeđa Brankicu Janković, povjerenicu za ravnopravnost, nikada do sada nijesmo vidjeli. Ali sve je to razumljivo iz ideologije SPC koja je izuzetno tradicionalna, da ne kažem retrogradna i koja, uz rusku i još poneku crkvu, nije prihvatila čak ni tačan kalendar. Što onda očekivati? Kako bi se ta crkva odnosila prema pitanju ravnopravnosti polova i rodno senzitivnog jezika? SPC je izrazito konzervativna crkva koja podržava nacionalizam, podržavala je one koji su odlazili u rat i blagosiljala one koji su počinili zločine.

To jeste politički opasan trenutak za Srbiju i nijesam sigurna da Srbija ima snage i ljudi da je stave na pravi na put poslije ponašanja patrijarha i ovih tragedija.

POBJEDA: SPC je u politiku ušla 90-ih godina, kada su blagosiljali paravojne formacije koje su odlazile iz Srbije na područje drugih jugoslovenskih republika. Danas SPC otvoreno vodi politiku u Crnoj Gori (nakon izbora 2020. godine postavila premijera, ministre). Kako vidite procese u kojima SPC upravlja političkim životom? Da li je društvo nezrelo da samo donosi odluke ili se radi o totalnom nepovjerenju u političare?

STOJANOVIĆ: SPC je nastavila da vodi nacionalističku politiku u onome što se danas zove ,,srpski svet“ i ona je nažalost u Crnoj Gori uspjela da tu kartu odigra uspješnije nego što su to uspjele nacionalističke stranke bliske srpskim nacionalistima. Od vremena litija SPC se pretvorila u političku stranku koja vodi politički program u Crnoj Gori i vidjećemo kako će to sve izgledati sa novim predsjednikom i novim vlastima poslije parlamentarnih izbora.

Decenijama se radi na izluđivanju društva

POBJEDA: Dosta ljudi, koji su bili ravnodušni prema crkvi, odjednom se preobratilo u velike vjernike. Što se desilo?

STOJANOVIĆ: To se desilo od Miloševićevog dolaska na vlast. ,,Suve šljive i orasi – komesari pa monasi“ je stih Predraga Čudića koji govori o društvu koje nema jasne kompase i sisteme vrijednosti i koje u ideologijama i vjerama traži vrstu orijentira pošto mu društvo to nije dalo. Tu nema ničeg iznenađujućeg posebno poslije ratova koje su društvo dodatno pomeli: ne zna se da li ide na istok ili zapad, u modernost ili retrogradnost zahvaljujući vlastima, uključujući i one poslije ubistva Đinđića koje su vodili vrlo sličnu politiku. Sve je to rezultat politike u kojoj istovremeno idemo i u Evropu i Rusiju, možda i u Kinu, izjednačeni su partizani i četnici, jednaka nam je i kolaboracija i otpor. Decenijama se radi na izluđivanju društva, što nije slučajno jer u sluđenom društvu pobjeđuju autoritarni sistemi.

(Pobjeda, foto: Medija centar Beograd)