Sjećate se kada je, prije nepune dvije godine u noći 12. na 13. jun, onaj sramni Nikšićanin urinirao nasred nikšićkog Trga slobode po spomeniku Ljuba Čupića, heroja slobode koji se osmijehivao gledaći smrti u oči dok su u njega bile uperene fašističke cijevi? E Mirku Iliću, tako se zvao taj Nikšićanin, nije smetalo da se ritualno popiša nad simbolom crnogorskog slobodarstva.

I? Nikom ništa: govorili su da je izolovani incident, pričali su kako je alkohol pomutio razum; tvrdilo se da nema veze što je bio učesnik litija od prvog dana; sam Ilić se tobože stidio i javno tražio oprost… I onda su svi zaboravili to odvratno ponižavanje crnogorske herojske prošlosti.

Zlo sjeme rađa plodove zla. Nije to bilo dosezanje crnogorskog dna, već samo uvod u budućnost na koju se moramo naviknuti. Neka nova Crna Gora, potpune klerikalizacije društva i programskog zatiranja istorijskih istina. I sve pred očima međunarodne zajednice koja nije viđela, ili nije željela, pa je uporno pozdravljala promjene, nakon ,,narodne pobjede“ 30. avgusta

I to kakve promjene! Godinu poslije, opet u Nikšiću za 13. jul 2022, policija „oslobođenog“ Nikšića, kojim vlada Marko „Šubara“ Kovačević, otvorila je sve prolaze kleronacionalističkim grupama, bratstvima Crkve Srbije, lokalnim orijašima i sitnim kriminalcima da iz sve svetosavske sile napadnu one koji su slavili Dan nezavisnosti. Sljedbenicima SPC, koja slavi ratne zločince kao svece, zadat je zadatak koji su oni oduševljeno prihvatili: da potru sjećanje, ne samo na dan kada je Crna Gora ustala protiv fašizma, već i da opogane onaj 13. jul 1878, kada je Crna Gora postala nezavisna, međunarodno priznata država.

Seirila je nova vlast koja je „oslobodila“ – ne samo Nikšić, već i vascijelu Crnu Goru – i viđela samo ono što je htjela da vidi: kako su antifašisti provocirali sukobe pjevajući crnogorske pjesme i mašući crvenim zastavama. Baš kao i njihovi uslužni mediji, koncern Vijesti i svi drugi srpski koncerni, što su građane koji su slavili Trinaesti jul nazvali – pećinskim nacionalistima.

Jedva je nešto kroz zube procijedila crnogorska građanska opozicija. Šutao je nevladin sektor, ćutali su i Crnogorska akademija nauka i Univerzitet Crne Gore…

Pad šapatom, je li to dno dna?

Nažalost još nije, ali ako ćutnje bude – biće i dno dna.

Jer, „oslobodioci“ su budućnost ove države nastavili programski da grade na drugačijim temeljima od onih kada je stvarana moderna Crna Gora. „Šubara“ i njegovi poklisari iz Nikšića su, jednako uporno koliko i drsko, nastavili da nameću simbole drugačije Crne Gore.

Uporno i temeljno. Kako drugačije tumačiti naum brisanja imena ulica Narodnih heroja ili Partizanskog puta i postavljanje table beznačajnom četničkom emigrantu, Blagoju Jovoviću, osim kao ciljanu reviziju prošlosti, djelić programskog zadatka koji se, iz vrha vlasti, sprovodi skoro tri godine. Jer, ko bi pri zdravoj pameti povjerovao u četničku savremenu legendu, koju je ostarjeli Jovović povjerio na uho đedu Amfilohiju, da je baš on – Jovović, beznačajni četnički emigrant – usmrtno ranio poglavnika Pavelića 1957. godine, iako je čelnik fašističke NDH umro dvije godine kasnije?

E, nikšićka vlast zna što treba da bude istina: lažni atentator Blagoje Jovović će dobiti ulicu, a samo je jedan glas falio da Nikšić dobije i ulicu još jednog lažnog heroja – Marka Dakovića, poznatog izvršitelja velikosrpskog nauma okupacije Crne Gore 1918. godine.

Tri opisana događaja samo su dio mučne, crne, koprene kojom se prekriva Crna Gora. Nikšić nije „izolovani incident“, već samo jedan od pokazatelja kako se, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec – uz moć politike, stranih interesa i silesiju propagandnih instrumenata – briše ili revidira istorija i usmjerava preoblikovanje svijesti građana.

I dok građanska Crna Gora šutke gleda, tek uz koji glas pobune, udarnički se radi – od Belvedera i sramne akcije vlasti, potpisivanja Temeljnog ugovora, progona „neposlušnih“ medija, pravljenja narativa o lažnim patriotama i pećinskim nacionalistima, zarobljavanja Univerziteta i porobljavanja ostrva progresivnog nevladinog sektora…

Sve su to latice jednog cvijeta – „srpskog sveta“ koji obuzima Crnu Goru. Sa krajnjim, ultimativnim ciljem: da se revizijom istorije preoblikuju temeljne vrijednosti slobodarske, antifašističke i građanske Crne Gore.

E, to bi mogao biti put ravno do dna, sve pod krinkom „pomirene“ Crne Gore. Pomirene – u laži.

(Pobjeda, Foto: CdM)