Niko od onih nekoliko hiljada građanki i građana na Belvederu prohladne noći između 4. i 5. septembra, dok su se u grupama grijali oko vatre i držali stražu na Kruševom ždrijelu, nije mogao – ma sigurno niko – da nasluti što znači, što će značiti i što će poroditi građanski otpor, borba protiv nasilne, primitivne klerikalizacije crnogorskog društva. Jedina ideja koja je vodila okupljanju, iskazana u jednoj rečenici koja je svima bila u mislima tih dana, s pouzdanim uvjerenjem kakvo može da ima samo onaj koji bez rezerve voli svoju državu, bila je da – Belveder neće pasti. I nije pao.

Malo je ko od građana tog jutra, dok su se gušili u onom dimu državnog suzavca, dok su u čudu gledali našu policiju – ej, ,,naše“ policajce – kako razgone na buljuke momke i đevojke, čak i đecu, babe i đedove, bio svjestan da ono što liči na poraz, bilo je zametanje iskre nove crnogorske pobjede. Prvi korak ka građanskoj pobjedi.

Da, dok su tog jutra svetosavski popovi, voljom Vlade i njene parlamentarne većine, uz silu crnogorske policije i asistiranje vojske ustoličavali svetosavsku kamarilu, narednu samo za urušavanje Crne Gore po naredbi vođa ,,srpskog sveta“, malo je ko od poniženih i uvrijeđenih građana znao da je to početak kraja, da će, baš zbog Belvedera, uslijediti rascjep u vlasti. I pad one marionetske vlade skrpljene u Manastiru Ostrog i zaustavljanje politike sluganstva ovdašnjih prosrpskih anonimusa koje su, voljom Crkve Srbije, uz nevoljno saučesništvo nekih zapadnih zemalja, instalirali kao namjesničku vlast u Podgorici.

Ipak, na kraju dana, čak i kada su slavili svetosavci onu bruku od pancir ustoličenja, postojalo je, negdje duboko u dušama svih, čvrsto uvjerenje da ovaj model svetosavske okupacije – ne može proći. Zato što Belveder nije pao; zato što je srce Cetinja bilo, i uvijek je, srce one sojske Crne Gore.

Nema dana osim onoga koji će doći: pet mjeseci od onog belvederskog 4. i 5. septembra, juče, 4. februara, pala je Vlada Zdravka Krivokapića i njegovih lažnih apostola. Ništa se ne dešava slučajno, sve ima svoj uzrok i posljedicu, pa i pad ,,crnih jastrebova“ Crkve Srbije. Jednostavno je: stigao ih je onaj noćni belvederski poklič – no pasaran!

Da izokrenemo riječi velikog nobelovca sa ovih balkanskih prostora. Krivokapić i apostoli će tek dubinom svog sjutrašnjeg pada, mjeriti visinu jučerašnjeg leta. Možda će tek kad dobrano mine ovo vrijeme shvatiti na kojim su pozicijama bili i što su mogli sa tih mjesta dobroga da urade.

Ali, što se grbo rodi… Od početka su bili samo lutke na koncu kojim se upravljalo van Crne Gore. Krivokapić nije zasjeo u fotelju vlasti jer je to bio izraz volje naroda, već zato što su on i njegovi ministri i ministrice postavljeni da budu puki izvršioci svetosavske okupacije Crne Gore u izvedbi Crkve Srbije i Beograda. Trebalo je da posluže, predvođeni ženom-četnikom, kao politički bager za rušenje temelja državnog i društvenog sistema Crne Gore, za poništavanje crnogorskog identiteta, kulture i lomljenje crnogorske najveće vrijednosti – suživota različitih vjera i nacija.

Zato je tragikomično zazvečala ona nedavna premijerova jadikovka nad vlastitom zlehudom sudbinom. I patetična Krivokapićeva poruka ,,ispunio sam svoj jedini cilj, ispunio sam Amfilohijev zavjet“. Sad već bivši premijer nema svijest da je ,,đedovo“ nasljeđe, baš u vrijeme dok je Krivokapić bio na vlasti, uništeno od onih istih sveštenika Crkve Srbije čije je ruke Zdravko ponizno cjelivao i cjeliva.

Tužno je, ali istinito: kao jedan od ,,legata“ odlazeće vlade ostaće da se crvene, oni natpisi ,,general Ratko Mladić“ po ulicama Pljevalja, ali i drugih crnogorskih gradova. Možda će sada biti prekrečeni, ali bruka ostaje. Uzdizanje ratnih zločinaca i relativizovanje ratnih zločina, najveći su ,,dometi“ ove vlasti što odlazi.

Nakon jučerašnjeg dana jedna mračna stranica crnogorske istorije je zatvorena. Nova tek treba da se otvori. Zato je važno da Crna Gora rastumači blisku prošlost, kako je ne bi ponavljala, kao mnogo puta do sada. Tu neće pomoći patriotske parole, mitinzi, busanje u prsa junačka, parole tipa ,,Nikad više 1918!“ ili ponavljanje mantre sa Belvedera da ,,Crna Gora neće pasti“.

Za novi početak, bilo to manjiska ili neka druga vlada nakon izbora, potrebno je hitno ispraviti, poništiti, baciti u istorijski otpad štetočinske odluke sad već stare izvršne vlasti, poput one o prepisivanju Cetinjskog manastira ili ideje o uvođenju vjeronauke u školama.

Neće to biti dovoljno. Za crnogorsku bolju budućnost najvažnije je stvoriti mogućnost da nova vlast ne bude plod tajnih stranačkih, grupnih ili interesnih dogovora. Potrebno je stvaranje saveza oko građanskih vrijednosti i slobode. Zato, nova vlada niti smije, niti će imati jedan dan poštede. Ukoliko ponovo budu narušene temeljne vrijednosti moderne Crne Gore ili stvoren kartel interesa na vlasti, građanska pobuna će biti opet i glasna i moćna.

Jer, ne zaboravite: Belveder nikada nije pao. Uvijek je bio simbol i vjesnik slobodne Crne Gore, još od 1936. godine.

(Pobjeda)