Koji istorijski, sociološki, politički razlozi determinišu postojanje i opstajanje jednog malog naroda i jedne male države kroz vjekove, na razmeđi civilizacija, uprkos silama silnih? Kako je to Crna Gora uopšte sačuvala svoje ime kada je brisano u pepelu ognjišta i kućišta, pa ponovo krvlju generacija ispisivano, opet zatirano, da bi ponovo zasjalo lučom borbe protiv fašizma…

Udar nađe, kaže pjesnik, iskru u kamenu. Ali: zašto i kada; ima li ta posljedica samo jedan uzrok ili više njih, koji je presudan da na kraju zaiskri, država, narod, da ne dogorijeva luča slobode?

Eto zašto morate pročitati knjigu ,,Najveći zločin u istoriji“ Jovana Čubranovića. Eto zbog čega – baš 13. jula, na crnogorski Dan državnosti, baš na dan kada je buknuo, prvi u porobljenoj Evropi, svenarodni ustanak protiv fašizma – Pobjeda poklanja ovo vrijedno, davno zaboravljeno, ispovjedno istorijsko štivo.

Svjedočanstvo o zločinima prema Crnoj Gori, o nepravdi prema jednom narodu koji, uprkos svemu, nikada nije zaboravio ko je, što je i od čega je napravljen.

,,Slavna istorija crnogorskog naroda i nepravda koja mu je učinjena kršenjem njegovih najsvetijih prava, pozvaće sve slobodne duše da podignu glas protesta protiv uzurpatora njihove slobode, protiv onih koji prikrivaju zločin i protiv saučesnika u ovom zločinu bez presedana. Dok ne dođu bolji dani, saosjećamo s tim junačkim narodom, s njim patimo i s njim zapomažemo: Sloboda i pravda!“.

Tako je, januara daleke 1934. godine, u predgovoru Čubranovićeve knjige ,,Najveći zločin u istoriji“, zapisao Kasimiro E. Almeida, član Zakonodavnog tijela Sjedinjenih Meksičkih Država.

U to doba ovamo, iza mora i okeana, hiljadama milja od Meksika, više ne postoji ni ime Crne Gore. Postala je samo oblast Zetske banovine. Grobove skoro pet hiljada crnogorskih komita obilaze u nijemom jauku samo najbliži, a na komitskim imanjima srpske trupe, odnosno vojnici Kraljevine SHS, ne dozvoljavaju ni sjetvu. Neki od preživjelih komita koji su bili zarobljeni, još čame u kaznionici u Zenici. Crnogorska vojska u Gaeti je rasformirana još prije dvanaest godina, iste 1922. kada je u Rimu snimljen onaj čuveni film ,,Voskrsenja ne biva bez smrti“, čiji je scenarist bio ministar u egzilu Vladimir Popović, a statisti, crnogorski oficiri i vojnici izbjegli u Italiju.

Mnogima je tada, te 1934. godine, djelovalo da je smrt imena i države Crne Gore izvjesna.

Izgledali su uzaludni napori onih koji se nijesu htjeli pomiriti sa sudbinom koju su skrojile velike sile, ,,od francuskog do aravijskog mora“. Osim onim izbjegnicima koji su uporno vjerovali – poput novinara, publiciste i komite Jovana Čubranovića – da vrijedi, da se mora pominjati nepravda i okupacija. Čubranovića koji je, kao još mnogo izbjeglih komita, godinama pokušavao, od Londona, preko Dablina, Vašingtona, sve do Meksiko Sitija, da istinu proširi, kako je govorio, na sve četiri strane svijeta.

Djelovalo je kao Sizifov posao: koliko god gurao istinu uz brdo, velike sile su ćutale, žrtvovale pravdu radi ,,viših interesa“. Francuska, među prvima. I, naravno, srpska braća koja su zauzela crnogorsku teritoriju i poništila crnogorsku državu.

,,Zahvaljujući meni, kralj Nikola i crnogorska vojska nijesu uspjeli da se pojave na Solunskom frontu, što bi imalo za posljedicu činjenicu da se ta država ne smatra dijelom naše države“ – citira Čubranović u svojoj knjizi riječi generala Petra Pešića, kojeg je Beograd Nikole Pašića poslao u misiju da obavi uništenje i crnogorske vojske i crnogorske države.

Da, djelovalo je da je crni pokrov postavljen na Crnu Goru.

Ali, kako kaže naslov onog filma iz Italije u doba golgote, voskrsenja nema bez smrti. Samo dvije godine od kako je u Meksiku objavljena Čubranovićeva knjiga, na Cetinju, na Belvederu – đe bi drugo – vaskrsla je ideja slobode.

Belvederske demonstracije 1936. godine, u doba kada je već marširao fašizam u Italiji i nacizam u Njemačkoj, bile su reakcija crnogorskog naroda na obespravljeni položaj u Kraljevini Jugoslaviji. I nastavak one nikad prekinute borbe ,,za pravo, čast i slobodu Crne Gore“.

Podiglo se u demonstracijama više hiljada građana, u borbi protiv velikosrpskog zuluma: poginulo je šestoro, šesnaest povrijeđeno, mnogi su završili u zatvoru u Bogdanovom kraju. Komunisti i federalisti zajedno, Crnogorci na okup. Mislili su žandarmi da je pobuna ugašena.

Ali, zalud i teror i bajoneti i tadašnji srpski mediji, tamo đe je zrno klicu zametnulo, nikao je koju godinu kasnije plod. Baš kada su mnogi u Evropi pognuli glavu i ćutali pred fašističkim naletom.

Ne i Crna Gora. Od Trinaestog jula, ,,najveličanstvenijeg događaja dvadesetog vijeka“, kako reče Sartr, preko prve puške na Virpazaru, pobjede na Košćelama, teških i smrtnih Pljevalja 1941. godine, odlaska za Bosnu, pa Neretve i Ljubinog groba ,,nikad umrlih proletera“, Sutjeske i heroja Save, sve do pobjede ideje slobode.

I ponovnog rađanja Crne Gore. Našao je udar iskru u kamenu crnogorskom. Komite i partizani, dvije priče iz dva vremena, slile su se u jednu – slobodarsku, u genima kroz vjekove zapisanu.

Kažu da je tamo neđe iz krvavog kamena Rokoča, pored stratišta porodične kuće Petra Zvicera, procvjetala jedna ruža, ne u proljeće, već baš onog oktobra kada je partizan Peko Dapčević na bijelom konju ujahao u oslobođeni Beograd, u novu Jugoslaviju.

Novo doba, ,,stvaranje novog čovjeka socijalizma“ i čekanje komunizma, kako su obećavali sljedbenici Marksa, ,,da živimo, svako prema svojim potrebama“.

I ta vjera u bolje sjutra kao da je bila ona ruka koja je bacila koprenu na zlo vrijeme kada je Crna Gora postala žrtva. I nekako je ostala zaboravljena ova knjiga Čubranovića, kao i još neke koje su opominjale i podsjećale na vrijeme zla, na doba nepravde i na ,,bratsku okupaciju“. Ne samo u doba socijalizma, nego i poslije u doba krvavog raspada Jugoslavije, čak i poslije 21. maja 2006. i Dana nezavisnosti.

Zaboravile su se i riječi slavnog Lompara, pjesnika-proroka, koji je opominjao – ,,nema ovđe posljednjeg boja, mi smo vječita meta“.

Ko zaboravlja prošlost, osuđen je da je ponavlja. Eto zašto morate pročitati knjigu ,,Najveći zločin u istoriji“ Jovana Čubranovića, da bi nešto naučili iz prošlosti, da bi imali budućnost. I zato je, slave vrijedan poduhvat naših ljudi Crnogorsko-američke asocijacije: oni izdaleka bolje znaju što nam treba – svijest o sebi i svojoj borbi.

Sinoć su je na Cetinju ispred Plavog dvorca dijelili stranim diplomatama koje su došle na prijem povodom Dana državnosti, na poziv Jakova Milatovića, nekadašnjeg Krivokapićevog apostola, danas predsjednika Crne Gore. I dobro je što je dijeljena.

Mada, stranci sve znaju. Bolje bi bilo da je sadašnji predsjednik Crne Gore dobio jednu na poklon. Ili da je sam tražio. Tada bi tek, vjerujem, mogao da shvati da predsjednički prijesto nije samo počast, nego teret i obaveza.

I da nauči, ako misli dobro državi čiji je predsjednik – crnogorski udar slobode uvijek nađe iskru u kamenu. Tako je vazda bilo i tako će biti.

(tekst i foto: Pobjeda)