Talijanski pisac Italo Calvino (1923.-1985.) smatrao je da pisci puno gube ako ih ljudi viđaju uživo i da je za njih bolje da se ne pojavljuju u javnosti. Za Calvina je idealni pisac – „pisac bez lica, bez prisutnosti“. Takav stav ne dijele mnogi pisci, štoviše, rado se i često pojavljuju u javnosti, a neki su i politički angažirani. Mnogi od njih funkcioniraju više kao stranački i politički aktivisti, sluge režima i destruktivnih politika, a manje kao književnici i intelektualci. Takav je slučaj i s austrijskim piscem i nobelovcem Peterom Handkeom.
Nakon što su mu početkom svibnja republičko-srpske vlasti u centru Banja Luke podigle spomenik, dodijelile Orden Republike Srpske i nakon što mu je u Višegradu dodijeljena „Velika nagrada Ivo Andrić“, otužna i perverzna farsa s austrijskim nobelovcem Peterom Handkeom se nastavlja. Udruženje građana „Istočna alternativa“ Republike Srpske podnijelo je zahtjev da se glavna ulica Srebrenice koja nosi ime Josipa Broza Tita preimenuje u ulicu književnika i nobelovca Petera Handkea. Taj prijedlog je izazvao ogorčenje pripadnika bošnjačkog naroda u Srebrenici. Velikosrpska ideologija i u miru nastavlja terorizirati svoje žrtve, ovaj put koristeći se imenom poznatog svjetskog pisca.
Članovi udruženja svoju inicijativu opravdavaju time „što je Peter Handke veliki prijatelj srpskog naroda i borac za istinu“. Da je Handke prijatelj srpskog naroda, onda bi svojim prijateljima savjetovao da se moraju suočiti s mračnom kolektivnom prošlošću kao što je to, iako nevoljko, nakon duge šutnje i s velikim otporom, učinila i Handkeova Austrija u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Da je u srpskom narodu omiljeni Handke doista borac za istinu, ne bi podržavao velikosrpske mitove i ljude koji su posve ogrezli u laži, kao što su Emir Kusturica i sadašnje republičko-srpsko političko vodstvo.
Peter Handke je cijenjen pisac. Mnogi ga smatraju jednim od književnih autoriteta u njemačkom govornom području posljednjih desetljeća. Postoje i drugačija mišljenja prema kojima Handkeova književnost nije tako vrijedna i značajna da bi zaslužila Nobelovu nagradu. Kad je 2004. godine austrijska književnica Elfriede Jelinek dobila Nobelovu nagradu, dio austrijskih književnika, intelektualaca i medija, riječ je uglavnom o konzervativnom dijelu javnosti nesklonom Elfridi Jelinek koja je ismijavala austrijsku malograđanštinu i loše strane toga društva, smatrao je da je ta nagrada trebala pripasti Peteru Handkeu, ali bilo je i onih koji su se tome protivili jer se znalo za njegovo simpatiziranje Miloševića i velikosrpskog režima. Prije dvije godine, Nobelovu nagradu je konačno dobio Peter Handke, što je izazvalo negodovanja u Bosni i Hercegovini, ali i u široj regionalnoj i europskoj književnoj, intelektualnoj, medijskoj i političkoj javnosti. Unatoč tome, Handke nije odustao od svojih stavova i ostao je vjeran svojim političkim zabludama.
Početkom svibnja, za vrijeme posjeta Višegradu gdje ga je ugostio propali redatelj i velikosrpski mitoman Emir Kusturica, Handke je, između ostalog, kazao, „da literatura ima jako mnogo veze s inatom i bijesom, ali nikada s mržnjom i to je ta velika razlika“. Možemo se složiti s Handkeom, jer književnost može biti shvaćena i na taj način. Dobra književnost treba biti subverzivna, izazivati društvenu nelagodu, propitivati konvencionalne svetinje i društveno poželjne obrasce ponašanja. Takvoj književnosti se nužno nanosi šteta ako njezin autor u javnosti djeluje posve suprotno, ako svoj inat i bijes ne usmjerava prema nehumanim društveno-političkim sistemima, već ih iskaljuje nad nevinim i nezaštićenim žrtvama takvih režima.
Handke nije glup i neinformiran pa da ne zna da negiranje genocida u Srebrenici i podržavanje velikosrpske ideologije nanosi puno bola žrtvama te ideologije i istodobno raspiruje međuetničku mržnju između bošnjačkog i srpskog naroda, pogotovo u mjestima u kojima su se dogodili stravični zločini. Handkeov inat i bijes nisu u službi literature, nego se pretvaraju u brutalno iživljavanje nad žrtvama zločinačkog režima. Takvim postupcima Handke postaje najglasniji i najpoznatiji međunarodni glasnogovornik kulture zla i pretvara se u čudovišnog monstruma neosjetljivog za stradanja ljudi.
Zna Peter Handke da su kreatori velikosrpskog režima i počinitelji zločina presuđeni na Međunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu i da je taj isti sud utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid. Zna i to da za svoje stavove neće krivično odgovarati jer Bosna i Hercegovina nema zakona o zabrani negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca. Zna također i to da u svojoj rodnoj Austriji ne smije nijekati ili dovesti u pitanje presude domaćih ili međunarodnih sudova koji se tiču nacističke prošlosti te zemlje u Drugom svjetskom ratu. Mogao bi to jedanput učiniti i nikad više, jer ga ni Nobelova nagrada ni ugled koji ima ne bi sačuvali od sankcija.
Obijesni nobelovac na taj način pokazuje i svoju licemjernost. Ono što ne smije raditi u svojoj rodnoj Austriji i u drugim europskim zemljama, radi u Bosni i Hercegovini. Dodjeljujući nagradu Peteru Handkeu svoju licemjernost pokazao je i Nobelov komitet i ljudi koji odlučuju o toj planetarno najpoznatijoj književnoj nagradi. Da u svojim javnim nastupima Handke dovodi u pitanje zločine i stradanja ljudi u nekim politički utjecajnijim i demokratski uređenijim zemljama, ne bi dobio ni Nobelovu niti ikakvu drugu nagradu.
Veliki prijatelj srpskog naroda, kako Petera Handkea časte u Srbiji i Republici Srpskoj, nije ni prvi ni posljednji među piscima koji se ponaša kao moralna ništarija. Činjenica da je pristao na to da mu se za života podigne spomenik i da dobije i ulicu nije samo pokazatelj neobuzdanog častohleplja i nezajažljive taštine, nego i znak da je Handke izgubio kontakt sa stvarnošću i da djeluje u stanju pomračenog uma. Austrijski nobelovac se predstavlja kao nerazuman, obijestan i samoživ čovjek. U racionalnom smislu, Handke je pisac bez pameti, a u moralnom – pisac bez lica (obraza).
STUPS: Bestijarijum