Nakon televizijskih kadrova iz publike za vrijeme skijaških skokova na upravo otvorenoj Olimpijadi u Milanu i Cortini, na kojima se vidjelo kako „nestašni“ navijač podiže svečanu zastavu SFRJ u momentu kad bi Slovenci skakali, čovjek zažali što je Viktor tek napisao novog Robija K. pa teško možemo očekivati novoga na ovu temu. A potom još jednom zažali što više nema s nama Đorđa Balaševića, da kao na onog kultnom koncertu iz Sava centra, ironizira „Početak bune protiv dahija“, pa s onim stihom „Bože mili čuda velikoga“, ne opjeva konsternaciju komentatora na HRT-u i naslove s nacionalističkih portala.

Iako je, po svemu sudeći, riječ o nekom slovenskom ljevičaru, o motivacijama možemo samo nagađati. Ali što god da o tome izmaštamo, neće utjecati na to kako taj čin doživljavaju oni koje svako podsjećanje na Jugoslaviju nervira. Pa ni na one koji u njemu vide suborca. Ono što jeste sasvim sigurno, je to da nije riječ o nekome iz prvospomenute kategorije. Mogao je zastavu ponijeti zbog ironije i zabave, mogao je zbog evokacije na staro doba, pa i na Olimpijadu u Sarajevu 1984., kad se uz istu simboliku navijalo uglavnom za slovenske reprezentativce SFRJ, mogao je kao lijevi politički statement, mogao je i kao novu pop-kulturnu referencu, budući da je u Sloveniji ta zastava i čitava simbolika Jugoslavije skoro pa i došla do statusa Che Guevarinog lika, simbola lijeve buržoazije, više nego aktivne revolucije. Mogao je na kraju krajeva i zato jer je znao da će iznervirati sve desničare od Vardara pa do Triglava, a možda i zato jer mu se baš htjelo.

Svakako, što god da od navedenog bio razlog ili kombinacija razloga, scena je postala viralna, proširivši se virtualnim prostorom i društvenim mrežama diljem bivše zemlje i među njenim egzilantima, posluživši po tko zna koji put za dvije linije vrlo emotivnih komentara. S jedne strane izrazito pozitivnih, a s druge hejterski negativnih.

To pokazuje dvije stvari. Prvu, da je to vjerovatno jedina od upokojenih država čija simbolika toliko masovno uznemiruje duhove i tri i po desetljeća nakon što je nestala. I drugu da jednostavno ne stoji objašnjenje po kojem su neke od jugoslavenskih nacija kolektivno odbacile tu zemlju i njezino nasljeđe, dok su je druge kolektivno branile. Štoviše, budući da je definitivno na ovim prostorima sada živi jako veliki postotak ljudi koji nemaju nikakvo sjećanje na Jugoslaviju, evidentno je kako se odnos prema toj zemlji i njenoj simbolici masovno prenosi transgeneracijski i vrlo podijeljeno u svakoj od jugoslavenskih nacija.

Taj proces, koji postaje sve vidljiviji, a najvidljiviji je bio krajem prošle godine u Jajcu, na novopokrenutom „AVNOJ festu“, o kojem sam pisao na Velikim pričama, podrazumijeva biološki odlazak sa scene generacije koja je o važnim datumima i uglavnom uz suze mahala jugoslavenskim zastavama i nalazila razlog za izlete i besplodnu nostalgiju, ali i dolazak novih generacija, potpuno suživljenih s današnjim vremenom, koje imaju aktivan odnos prema tom nasljeđu.

Pri čemu je svakom iole razumnom jasno da nije riječ o nikakvom političkom oživljavanju iščezle države, ali jeste o poetici otpora koja doista povezuje ljude s ovih prostora, jer taj otpor temelje na geografskoj i jezičnoj bliskosti, na jedinstvenom kulturnom prostoru i na zajedničkom sjećanju.

Što nas opet vraća na Viktora i njegovu pionirsku, činilo se isključivo konceptualno-provocirajuću poetiku, precizno formuliranu kroz naslov jedne od njegovih knjiga kolumni, uzete kao parafrazu slogana Hajduka, „Jugoslavija živi vječno“. Izgleda da je Viktor zapravo anticipirao stvari, puno više nego što je donkihotovski provocirao reakciju.

Mimo pak svega toga, ako na nešto aktualna Olimpijada, koja je imala i političku poruku otvaranja, ali i pokušaj eskapizma u talijansku tradiciju mode, dizajna i lijepog života, može tužno podsjećati, to je opet na mentalni povratak u Sarajevo s početka teksta, kao na upozorenje.

Zimska Olimpijada koju su Sarajevo i čitava Jugoslavija čudesnim naporima 1984. pretvorili u najbolju do tada i koja je konačno u punom smislu riječi afirmirala taj grad i republiku čiji je Sarajevo bio glavni grad unutar jugoslavenskog konteksta, pa i napravilo ga prepoznatljivim u svijetu, samo osam godina nakon toga naslijeđena je opsadom i ratnom kataklizmom Sarajeva.

Onom kataklizmom koja kroz upravo otvoreni sudski proces protiv stranaca koji su plaćali da s položaja srpske paravojske snajperima ubijaju ljude u gradu, što je postalo poznato kao „Sarajevo safari“, na jedan sumoran način poveže Italiju u kojoj se upravo održava aktualna Olimpijada, i Sarajevo.

Ostaje nam samo da se, ne samo nadamo, nego i pokušamo izboriti, da i ova Olimpijada uskoro ne bude zamijenjena svjetskom ratnom kataklizmom, jer sva upozorenja su već tu.

(Peščanik, foto: Prinscreen)