Sve ono što se ovih dana odvilo u Velenju, slovenskom gradu u kojem je izvjesni Miroslav Pačnik dekapitirao Augustinčićev spomenik Titu, identičan onom u Kumrovcu, a pod tim „sve“ mislim na sam čin, njegovo objašnjenje i kasniju političku raspravu, govori nam samo jedno. A to je da je, suprotno uvriježenim narativima o tome kako je jedan od razloga nemogućnosti opstanka Jugoslavije bila nepremostiva civilizacijska razlika između njenih zemalja i krajeva, pa se tu često navodio najradikalniji kontrast između Slovenije i Kosova ili Makedonije, ona bitno manja od identičnosti ovdašnjih nacionalizama. Štoviše, kad bi pokušao zamisliti neku novu Jugoslaviju, kojom ovdašnji nacionalisti plaše građane, nju bi se prije dalo zamisliti kao desničarsku klerikalno-konzervativnu utvrdu ekstremnih nacionalizama, čiji predstavnici fantastično surađuju i u potpunosti dijele sva uvjerenja i pogled na prošlost. Zapravo je jedini razlog što se takva zemlja, na svu sreću, nije stvorila, vječna opsesija svih desničara, a to su teritorij i granice.

Ne postoji, naime, nikakva niti suštinska, niti konceptualna razlika između svojevremenog Šešeljevog nastojanja da otvori grobnicu u Kući cvijeća i glogovim kolcem probode vampirsko srce pokojnika, između političke akcije Zlatka Hasanbegovića koji je uz pomoć Milana Bandića uklonio ime trga maršala Tita iz središta Zagreba i ovoga što je sada napravio Pačnik u Velenju. To je uvijek ista argumentacija o zlotvoru koji je uništio njihov narod, o nepoželjnom simbolu totalitarizma i sličnim stvarima. Razlika je tek u promjeni konkretnih riječi s kojima se ti činovi objašnjavaju, iako je sadržaj isti, odnosno Šešelj se tada jednostavno nije mogao pozivati na, sad već famoznu rezoluciju Europskog parlamenta o dva europska totalitarizma, na koju se pozivaju današnji mrzitelji Tita.

Pri čemu je Tito sam po sebi u čitavoj priči nebitan. S te strane je i na ovoj temi uništavanja memorije jednog grada, nacije ili društva, potpuno promašeno analizirati njegove dobre i loše strane. Tita desničari ruše ne kao Tita, nego kao simbola jednog vremena, koje im zapravo ne smeta zato što nije bilo demokratsko ili što je bilo totalitarno, kao što tvrde, tim prije što bi ti isti rado uveli desni totalitarizam kad bi mogli. Njih taj simbol smeta upravo zbog toga što je pobijedio kolaboracionističke vojske i njihovu ideologiju, a onda pokazao da je zajednička zemlja koju je na partizanskoj pobjedi i ideji internacionalizma i socijalizma stvorena, mogla napraviti nevjerovatan modernizacijski iskorak. Koji im također, u duhovnom smislu smeta. Jer, osim što socijalistička Jugoslavija u cjelini među takvim svijetom funkcionira kao strašilo, dodatni njen problem je suštinska modernost njenog društva. Ovdašnja nacionalistička društva su odmah nakon prvih višestranačkih izbora napravila sve da se klerikaliziraju i postanu dubinski konzervativna, u čemu su u različitim omjerima zapravo uspjela.

Međutim, na stranu sve ovo što je primarni ključ za razumijevanje upornog atakiranja na Tita kao simbola. Drugi, tek nešto manji bitniji jeste onaj koji govori o potpunoj nezrelosti ovdašnjih nacionalista i njihovom nepovjerenju u vlastitu priču.

Nedavno je Marko Perković Thompson, ikonično lice revivala proustaške revolucije u Hrvatskoj, na onom prvom zagrebačkom koncertu poručio „drugovima“ da je Jugoslavija mrtva, ponosan kao da je otkrio perpetuum mobile. Međutim sva njihova nastojanja i obračun sa simbolima te zemlje govore da oni sami prvi u tu očiglednu činjenicu ne vjeruju. Da, Jugoslavija jeste već odavno mrtva i nema nikakvih naznaka da će se obnavljati, ali zajednički jugoslavenski kulturni prostor je itekako živ. Jednako kao što je bio živ prije bilo kakve Jugoslavije. To se, uostalom neće nikad promijeniti, a i oni sami svjedoče u prilog tome na izokrenut način, obračunavajući se na isti način s odavno mrtvim Titom.

Zrelost društava se mjeri po tome koliko se neopterećeno pa i s razumijevanjem odnose prema vlastitoj prošlosti, o čemu najbolje govore njihove politike sjećanja. I bez obzira što bi Janez Janša, očiti politički uzor vandala koji je dekapitirao spomenik, potpuno nesvjestan da radi točno ono što su u starom Rimu imali kao službenu politiku pod nazivom damnatio memoriae, ili što je Enver Hodža prakticirao tako što je stalno brisao partizanske suborce sa zajedničkih fotografija, kako bi padali u njegovu nemilost, kompletno nasljeđe Jugoslavije stavio u muzeje i uklonio iz javnog prostora, takva ideja je u startu suluda. Jer otprilike izgleda kao reakcija djeteta koje pokrije ili zatvori oči da ne bi vidjelo nekoga ili nešto što ne želi gledati, misleći da će onda prizor zapravo nestati.

To je tim smješnije u gradu Velenju koji je nosio prefiks Titovo Velenje. Međutim, problem je što je kod takvih davno nestao i smisao za ironiju.

(Peščanik, foto – Titov spomenik u Skoplju/Autonomija)