Na unutarstranačkim izborima koji su se prošlog vikenda održali u HDZ-u, aktualni premijer Republike Hrvatske, ujedno i aktualni predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković, bio je jedini kandidat za predsjednika stranke. Ishod glasanja je pak bio takav da je tog jedinog kandidata podržalo 88.889 članova, dok ih je 254 glasalo protiv. Dakle, Andrej Plenković je kontinuirani premijer još od jeseni 2016. godine, a kontinuirani je predsjednik HDZ-a od ljeta te iste godine, što znači, imajući u vidu da su se tek održani i parlamentarni izbori, kao i oni za predsjednika HDZ-a, da su svi izgledi da Plenković odradi minimalno dvanaest godina na čelu Vlade i HDZ-a. S premijerskim mandatima je svakako već postao rekorder, dok će uskoro nadmašiti i dužinu Tuđmanovog predsjednikovanja u HDZ-u.

Naravno, kod ovakvih brojki i trendova ključno pitanje koje se postavlja je kako je to moguće, no ovdje ću, s obzirom da tekst izlazi na Peščaniku, pokušati ponuditi odgovor kroz pitanje što Aleksandar Vučić, ali i opozicija u Srbiji mogu naučiti na primjeru Andreja Plenkovića?

Jer da, istina je da mu je arogancija vidno rasla sa svakom novom godinom na čelu Vlade, a pogotovo sa svakim dobijenim izborima. Istina je i to da sve teže skriva koliko ga nerviraju slobodni mediji, kao što je istina i to da je pokušao kriminalizacijom otkrivanja detalja iz istraga, zapravo ubiti kritičko novinarstvo. Jednako kao što je istina da je u prošlom sazivu Sabora bilo više od deset preletača koji su na kraju podržavali njegovu Vladu i prigodno bili nazivani žetončićima, kao što je istina da i dalje imamo posla s korumpiranom strankom koja državu shvaća kao prirodno nasljedno pravo i koja brani svoje članove do zadnjega.

Sve to definitivno jeste slično sa situacijom u Srbiji, međutim uvidom u druge činjenice postavlja se ozbiljno pitanje zbog čega se Aleksandar Vučić, ali i srpska opozicija ponašaju kako se ponašaju.

Jer da, birački spiskovi realno u Hrvatskoj nisu sređeni i izborni sistem ide na ruku HDZ-u, ali ne postoji već desetljećima nikakva stvarno utemeljena sumnja da su bilo koji izbori ukradeni. Dodatno, opozicija je premoćno pobijedila u tri od četiri najveća grada u zemlji, Zagrebu, Splitu i Rijeci, pri čemu HDZ jedino u Splitu ima kakve-takve šanse doći na vlast, dok u Zagrebu i Rijeci o tome može samo sanjati. Pored toga, postoji nekolicina županija, poput Riječke i Istarske u kojima je na razini znanstvene fantastike da HDZ ikada može igrati bitniju ulogu.

Dodatno, da, vladajuća stranka doista kontrolira HRT-a, ali na tom istom, očito kontroliranom HRT-u, opozicijski političari su redovno u programu, jednako kao što je najveći dio gostiju jedne od gledanijih emisija, Nedjeljom u 2, onaj koji neskriveno ne podnosi HDZ. Isto tako, jasno je da zahvaljujući raznim financijskim aranžmanima Vlada u globalu ima podršku dviju najvećih medijskih kuća, Hanza Medije i Styrije, ali isto tako brojni kolumnisti i jedne i druge kuće pišu tekstove otvoreno protiv premijera i HDZ-a. Nova TV ima nacionalnu koncesiju, N1 je prisutan na svakoj kabelskoj televiziji, RTL koji je također dobrim dijelom s opozicijskom uređivačkom politikom isto ima nacionalnu koncesiju. Uvjerljivo najčitaniji portal Index je apsolutno protiv HDZ-a, to isto je i dosta čitani Telegram.

Na kraju krajeva i ništa manje bitno, HDZ ne radi aktivno na razbijanju opozicije, SDP je zadržao snagu i stabilno biračko tijelo od 15-ak posto glasova, što, npr. Demokratska stranka u Srbiji nije, opozicija je zaista opozicija i na izborima nema fantomskih i zavaravajućih lista, s izuzetkom Domovinskog pokreta, za kojeg su manje-više svi znali da će ići s HDZ-om nakon izbora. U Saboru i u javnosti vlada relativno pristojan ton rasprava i rijetko kad se nešto doista pretvori u cirkus.

Poanta je, razumijeli ste, u tome da u Hrvatskoj već postoji doslovno sve ono što opozicija u Srbiji traži, pa i snažna opozicijska infrastruktura i bitne lokalne sredine u kojima se HDZ ne može ni približiti vlasti, sam Plenković bez obzira na sve autokratske tendencije koje iskazuje, jednostavno nije autokrat, ni populist Vučićevog tipa, postoji u čitavoj priči i Zoran Milanović kao predsjednik zemlje koji upravo na valu kritike Andreja Plenkovića i HDZ-a bilda svoju popularnost, pa HDZ opet relativno bezbolno dobija izbore i ima skoro pa apsolutnu vlast nad državnim aparatom.

Što bi sasvim sigurno bio slučaj i u Srbiji kad bi Aleksandar Vučić dopustio sve ovo. On bi i dalje dobijao izbore, s nešto manjom razlikom sigurno, ali ga to ne bi bitnije omelo. Zbog čega se postavlja pitanje zašto to ne dopušta? A sama opozicija bi, čak i da dobije sve ovo što uporno traži, pa i zaista nezavisne institucije, opet došla pred zid i pitanje alternativnog sadržaja.

Drugim riječima, ključna pouka slučaja Plenković je u tome da je potrebna drugačija suština i sadržaj, a ne samo ispoštovana demokratska procedura, postojanje slobodne rasprave u javnosti i infrastruktura opozicije. U Hrvatskoj sve to postoji, pa evo Plenkovića još malo dvanaest godina na vlasti.

(Peščanik, karikatura: STUPS)