Samo nekoliko dana nakon što su oni rijetki ljudi koji znaju tko je bio Milan Milišić i kakva je ljudska tragedija bila njegova smrt, pa i koliko je nemoguće ne primijetiti simboliku da je baš on sa svim svojim zajedničkim srpsko-hrvatskim porijeklom i s tolikom ljubavlju koju je imao prema vlastitom gradu o kojem je zapravo pisao čitavog života, bio jedna od prvih, ako ne i prva civilna žrtva napada na Dubrovnik, obilježili trideset i treću godišnjicu njegove smrti, počelo se događati ovo beščašće u javnom prostoru na temu opsade i uništavanja tog prelijepog grada.

A kad se čovjek nađe pred tolikom količinom primitivizma, bahatosti i bešćutnosti, doista ima izbor da sve navedeno ignorira i čak može reći da nema nikakvog smisla reagirati, do momenta dok se ne upita: Kako smo se i zašto zatekli u svijetu u kojem tri i po desetljeća nakon rata imamo situaciju da su nam Vučić, Glišić, Bulj, Franković i ostali, sa svim svojim gestama i izjavama presudni politički faktori u svakodnevnim životima.

Brutalni napad na Dubrovnik, grad-spomenik i grad koji je dio svjetske baštine, kojeg čak ni Kapor nije mogao otpisati kao lažni barok, kako je to pred preneraženim Vladimirom Arsenijevićem izgovorio za Vukovar, desio se odmah na početku rata i pokazao je na što su sve spremni oni koji su to uradili. Jer tko je spreman razarati Dubrovnik, taj je spreman i za Sarajevo i za Srebrenicu. I da, sam napad jesu vodili barbari sami po sebi, ali su ti barbari bili dio nekog političkog projekta koji i do danas bez imalo srama relativizira sve što je u njegovo ime napravljeno, pa čak i u samom tom gradu. Mislim ovdje na Vučića, naravno. Da čovjek ništa o tome ne zna, osim npr. uvida u fotografije granatiranog grada i njegovih ljudi koje je snimio Pavo Urban, mladić koji je poginuo od granate s fotoaparatom u ruci i na čijoj se jednoj od fotografija istovremenog i poraza i pobjede ljudskosti, vide prestravljeni skriveni ljudi i jedan pas koji se uz gospodara od straha skupio, iz elementarne pristojnosti bi u tom gradu barem o prošlosti šutio. Ili bi rekao nešto općenito, tipa „ne ponovilo se“ i krenuo dalje.

Ovako smo dobili okidač za prepucavanja koja gledamo ovih dana, zahvaljujući kojem ćemo još godinama u Hrvatskoj morati kao relevantne faktore slušati aktualnog gradonačelnika Dubrovnika Matu Frankovića, koji se uporno hvali ustaškim pozdravom, gradonačelnika Sinja Mira Bulja, koji zabranjuje izložbe samo zato što ih organiziraju Srbi i koji svoje objave na društvenim mrežama ukrašava traktorima ili korčulanske branitelje koji zabranjuju ljudima iz Crne Gore da pjevaju u Korčuli, samo zato što su iz Crne Gore. Ukratko, gledamo paradu onoga što je Enzo Traverso ispravno nazvao postfašizmom koji parazitira na žrtvi Dubrovnika i ne dopušta ratu da postane prošlost.

Stoga je nevjerovatan uspjeh kada netko, a sad mislim na ministra Glišića, uspije postići da takav Miro Bulj zvuči suvislo.

Što je taj nesretni grad kojeg njegovi stanovnici opravdano vole pisati s velikim slovom G, skrivio tim suštinski beznačajnim ljudima da se iživljavaju nad njim?

Jer više vrijedi jedna knjiga Milana Milišića, a savjetujem „Mrtvo zvono“ u izdanju splitskog Feral Tribunea ili „Oficirovu kći“ u izdanju beogradske Geopoetike, nego išta što će pobrojani ostaviti iza sebe u javnom prostoru.

I poražavajuće je za svih nas što su nam ti ljudi ogledalo koje sami biramo, a ne neki nametnuti kolonijalni namjesnici.

Stoga ovaj tekst mogu zaključiti samo Milišićevim riječima iz teksta „Pogledaj, Dubrovnik!“, kojeg je napisao 1982. godine: „Nasuprot ograničenom broju načina da se Dubrovnik ne vidi, postoji bezbroj načina da se Dubrovnik vidi. U takvim prilikama svaki put sam zapanjen, kao putnik došao izdaleka i slučajno tu zatečen jasnošću iskaza. Takav je primjerice pogled iz jutarnjeg aviona na Grad što leži kao hladna kamena računalica na zategnutoj plohi modrog damasta. Ovu plohu para nečujeno jedan motorin, netko tko je rano pošao skupiti mreže i ne pomišljajući da je živi element slike koju netko iz visine promatra. Tek kad zvuk avionskog motora prospe na njega sjeme svojih decibela, kad nadjača zvuk njegovog ’Albina’ ili ’Tomosa’, on podiže glavu i zaklanja dlanom oči od niskog jutarnjeg sunca. Misli onih u brodu aviona i onih u barci zatrepere načas u istom prostoru, u prividnoj konfrontaciji razmjene se iz svoji različitih brzina i nakana, a onda pažnju skrene nešto drugo, san Grada opet nadjača jutro, avion sklizne iz ovog svjeta lakim trzajem kao da je poslednji kojim se zmija izvlači iz košuljice.“

(Peščanik, foto: N1)