Puno je toga nedokučivog, vezanog uz propagandu Vučićevog režima i njegovih tabloida, makar i prosječno inteligentnom umu, ali moram priznati da je s korčulanskim vaterpolistima kao potencijalnim teroristima i organizatorima nereda na demonstracijama proteklog vikenda, tabloidno-obavještajni trust mozgova nadmašio čak i same sebe. I to taman kad se činilo da se ne može nadmašiti ideja da su studenti alternativci iz Zagreba agenti SOA-e.

Sve bi ovo, naravno, bilo isključivo i iznimno zabavno, možda bi čak moglo i konkurirati kultnoj „Top listi nadrealista“, da zapravo nije tragično ozbiljno. Ponajprije jer postoje ljudi koji su u stanju smišljati ovakve sulude konstrukcije, a na kraju možda i dovesti sebe u situaciju da i sami u njih povjeruju. A potom i zbog toga što očito postoji solidan broj ljudi sluđenih geopolitičkim kombinacijama, uvjerenih u vlastitu pronicljivost i analitički um te potpuno nesvjesnih do koje mjere im je režimska propaganda iskrivila percepciju stvarnosti, da su u stanju povjerovati u nešto ovakvo. I koliko god puta da se čovjek čudi nadrealno banalnim lažima i izmišljotinama od strane vlastodršca i njegovih medijskih mikrofona, kad se kompletan državni i medijski aparat upregne u njihovo dokazivanje, to ne može biti bez neke računice. Preciznije, oni moraju znati da stvarno postoji publika kojoj se s takvim glupostima obraćaju i koja u te priče vjeruje. I da ona nije na razini statističke greške. Ako je tome tako, a očito jeste, onda je činjenica da je ovoliki dio društva u Srbiji uspio pobijediti apatiju, strah i rezignaciju te ustati protiv daljnjeg maltretiranja, na razini osmog svjetskog čuda. I zbog toga mi je žao što nailaze na toliko puno kritika od ljudi koji valjda očekuju da će s nekoliko prosvjednih šetnji srušiti s vlasti režim koji sasvim ozbiljno poklanja baksu šljivovice zagrebačkim studentima, uz poruku da pozdrave svoje tajne službe i koji novinare iz Hrvatske ili Severinu prepoznaje kao ljude koji ugrožavaju državu.

Jedina sreća u nesreći čitave ove priče jeste u tome da su hrvatske vlasti, svom vlastitom nacionalizmu unatoč, ali i protiv normalne diplomatske prakse koja u ovakvim situacijama zahtijeva neki odgovor, shvatile, ne samo besmisao, nego i kontraproduktivnost ulaska u takvu vrstu sukoba. Budući da bi on samo dao novu snagu režimu u Srbiji i pothranio paranoju kod publike koja u ovo vjeruje.

No, da se vratim na korčulanske vaterpoliste. S obzirom da je Korčula jedna od moje tri adrese i da mi je savršeno poznat kontekst KPK, odnosno Korčulanskog plivačkog kluba što ta skraćenica predstavlja, kao što su mi poznati ljudi koje vode taj klub, moram priznati da je s jedne strane konstrukcija o njima kao ljudima koji planiraju destabilizirati Srbiju toliko sumanuta, koliko bi bilo tragično da su se ukrcali na taj avion iz Podgorice i onda bili uhapšeni i maltretirani u Beogradu. Ne postoje suštinski benigniji i dobronamjerniji ljudi od te ekipe, koji se usput iskreno dječački raduju svakom gostovanju i prilici da igraju izvan otoka, a pogotovo u Balaševićevom Novom Sadu. Jednako kao što ne postoji klub iz Hrvatske koji je više isprepleten s beogradskim Partizanom, od KPK, a isto vrijedi i za odnos Korčule kao grada i otoka te Beograda u cjelini. Odnos koji je ipak ostao intenzivan i preživio izazove rata i traume koju je rat donio.

Za poznavaoce vaterpola dovoljno je spomenuti tri velika imena koja čine bitan most između Partizana i KPK, pri čemu oni nisu bili jedini, a to su Uroš Marović, Duško Antunović i Vitomir Padovan, trojac koji je sudjelovao u brojnim trofejima Partizana, ali i KPK, poput prve dvojice koji su s Korčulanima osvojili europski Kup pobjednika kupova i Padovana koji je poniknuo u korčulanskom klubu.

Na kraju, sve na svijetu prođe, kao što će proći i Vučićeva vlast, sa svim paketom kojeg ona proizvodi. Štoviše, ona će proći vrlo brzo. Ali jedino što ostaju su prijateljski odnosi i pamćenje. Nasrtati na to bez ikakvog temelja, samo da bi se pojačala histerija, nije naravno iznenađujuće, imajući u vidu s kim imamo posla. Ali je baš ružno i besmisleno.

(Peščanik, foto: Autonomija)