Ruska agresija na Ukrajinu već se stigla reflektovati na regiju zapadnog Balkana, najočitije na rezultate netom okončanih predsjedničkih, parlamentarnih i izbora za skupštinu grada Beograda. Kako se i pretpostavljalo, ruska agresija gurnula je u stranu sve bitnije teme savremenog srpskog političkog trenutka a mnoge partije, posebno one desničarske profilacije, obilno su koristile sentiment koji u Srbiji postoji i koji je usmjeren prema Rusiji.

S druge strane, ruska angažiranost na zapadnom Balkanu, mogla bi u svjetlu posljednjih dešavanja, izgubiti na intenzitetu i jačini, posebno jer se ruski vojni i geostrateški planovi u Ukrajini ne odvijaju onako kako je Vladimir Putin planirao. Pored toga, očigledno je da je ruska invazija ujedinila zapadni svijet oko ideje da se suprotstavi Putinovim imperijalnim planovima, a jedan od frontova gdje bi se ta novoprobuđena budnost mogla osjetiti jeste upravo regija zapadnog Balkana.

Historičar, publicista i intelektualac Dragan Markovina u razgovoru za Al Jazeera Balkans, tumačeći rezultat izbora u Srbiji, kaže da „su ipak, bez obzira na uvjerljivu pobjedu, načeli monopol Vučićeve partije, koja je dobila značajno manji broj glasova nego u prethodna dva ciklusa“.

Srpska desnica je ojačala, postala je parlamentarno vidljiva i politički relevantnija nego prije, a istovjetna konstatacija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića za Markovinu je „jedna od rijetkih smislenih koju je izrekao tu večer, samo je problem što je zakasnila jedno trideset i pet godina“.

Novonastale prilike, ne samo u političkom životu Srbije, nego i one svjetske, a koje se direktno reflektuju na političke prilike u regionu, sada su drugačije nego što su bile početkom godine, tačnije prije početka ruske agresije na Ukrajinu.

Stoga treba da se vidi kako će se politička situacija u zemljama zapadnog Balkana razvijati jer dva faktora sada dolaze u drugačiju međusobnu korelaciju. Ruski utjecaj će slabiti, a upliv politike zapadnih zamlja će rasti i samim tim euroatlanski put jedina je svijetla budućnost zemalja regije, pojašnjava Markovina.

Netom su završeni predsjednički, parlamentarni i izbori za skupštinu grada Beograda. Vučić je, njegova je interpretacija, trijumfalno pobijedio ali njegov SNS je prošao gore nego je predsjednik Srbije očekivao. Da li je ostanak Aleksandra Vučića na vlasti, nominalno još sljedećih pet godina, dobra stvar za srbijanske i regionalne političke prilike?

–Ovdje treba razdvojiti te dvije stvari. Vučićev poraz bi dobro došao za situaciju Srbiji, demokratizaciju i detabloidizaciju tamošnjeg društva, a što se odnosa u regiji tiče žalosno je da se ništa suštinski ne bi promijenilo sve i da je pao s vlasti. S izuzetkom nemogućeg ishoda, da je npr. zeleno-lijeva koalicija ‘Moramo’ osvojila vlast. Sve druge opcije i partije, zajedno s uvjerljivom većinom društva, nažalost i dalje se nisu suočili s ratnim zločinima iz devedesetih godina, niti su posljedično odustali od nacionalizma kao podrazumijevajuće ideologije, a na koncu ih nervira da se o tome uopće razgovara. To posebno važi za Srpsku pravoslavnu crkvu.

Što se tiče ishoda izbora, oni su ipak, bez obzira na uvjerljivu pobjedu, načeli monopol Vučićeve partije, koja je dobila značajno manji broj glasova nego u prethodna dva ciklusa. Što je lako vidljivo i iz Vučićevog nezadovoljstva na presici kada je objavljivao rezultate. No, čak i s tom spoznajom, Srbija je daleko od suštinskih promjena, što je jasno svima. Uostalom, rezultati su ovakvi uz visoku izlaznost, koja je realno puno veća od ovih službenih 60 posto, jer je puno ljudi emigriralo, a još su na spiskovima.

Kuriozitet srbijanskih izbora je i jačanje krajnje desnice, a dvije partije ultranacionalističkog profila postale su parlamentarne; Dveri – POKS i Zavetnici. I Vučić je u izbornoj noći, u obraćanju medijima, apostrofirao kako „Srbija skreće udesno“. Da li je ta konstatacija na mjestu i da li se srpsko društvo dodatno radikalizira?

–Ta Vučićeva izjava je jedna od rijetkih smislenih koju je izrekao tu večer, samo je problem što je zakasnila jedno trideset i pet godina. Srbija je, naime, još u drugoj polovici osamdesetih skrenula udesno i otišla svojevoljno na put izvan Evrope i suvremenosti. Uostalom, jedino je u Srbiji sljednica Saveza komunista, nekad Miloševićev, a danas Dačićev SPS, okupljala nacionalističke birače, dok su u ostalim jugoslavenskim republikama te partije okupljale one nezadovoljne nacionalističkom stvarnošću.

E, sad mi možemo govoriti o tome da je Vučićev SNS populistička partija koja se donekle upristojila, što ne vrijedi za spomenute stranke, ali je ona i dalje nacionalistička, a što se ovih malih partija tiče, sad imamo u parlamentu njih, ali nemamo Šešelja. I sve je to skupa isključivo personalna, a ne sadržajna promjena. Ako smo nekad imali Vesnu Pešić, Žarka Koraća i Čedu Jovanovića te dijelove Demokratske stranke, danas imamo Moramo, listu Borisa Tadića, ostatke Lige socijaldemokrata te manji udio glasova u najvećoj opozicijskoj listi ‘Ujedinjeni za Srbiju’ koji nisu nacionalistički. A ishod je pokazao, kad se sve to skupa zbroji, da je to na razini Srbije 12-13 posto glasova koji nisu desni, a na razini Beograda nekih 20-ak posto.

Mnogi misle da je jedan od razloga ovakvog izbornog rezultata i rat u Ukrajini koji se u Srbiji posmatra iz samo jednog rakursa, onoga koji nekritički podržava Rusiju u agresiji na Ukrajinu. Koliko je rat u Ukrajini mobilizirao nacionalistička osjećanja i pripomogao da desničari postanu respektabilna parlamentarna i javna sila?

–Rat u Ukrajini se jeste umiješao u izbore i to je rezultiralo s dvije stvari, koje imaju malo veze s ovim prelaskom praga od strane manjih desnih partija. Prvo, pomogao je Vučiću na način da su sve one osjetljive teme, od Rio Tinta, nadalje, nestale iz kampanje i da se opozicija potpuno pogubila na ovoj temi, ne želeći se zamjeriti većinskom raspoloženju ili pak iskreno podržavajući Rusiju. Čak su i iz ‘Moramo’ sročili nekakvo priopćenje u kojem su osudili Rusiju, ali uz čitav niz općih pacifističkih rečenica koje su bile tu da ublaže taj stav. Tako da je ispalo kako je jedino Boris Tadić jasno imenovao stvari.

Druga posljedica rata jeste odličan rezultat SPS-a i Ivice Dačića, koji su dobili oko 100 tisuća glasova više nego na zadnjim izborima i vratili su se u igru kao faktor bez kojeg Vučić realno ne može. Tu je pomoglo što su svi znali da je Dačić proruske orijentacije. Zanimljivo će stoga biti pratiti kako će se ubuduće razvijati odnos Vučića i Dačića, jer sam Vučić, na koga Europa očito još uvijek računa, u izbornoj večeri nije nijednom spomenuo SPS konkretno, posebno ne kao buduće partnere, što je zanimljiv detalj.

Ruski utjecaj je na zapadnom Balkanu nedvojbeno bio izuzetno snažan u posljednoj deceniji, periodu savremene historije u kojoj se, simbolički, preklapa predsjednikovanje Vladimira Putina Rusijom i Aleksandra Vučića Srbijom. Hoće li ruska agresija na Ukrajinu poremetiti teženje Rusije da na Balkanu ostvaruje svoje globalne interese?

–To je jedna od rijetkih dobrih vijesti vezanih uz brutalnu agresiju na Ukrajinu. Rusija će sada dugi niz godina ostati potpuno izolirana od strane zapadnog svijeta i Europe, što će se itekako odraziti i već se počelo odražavati na sve one s ovih prostora koji su bili nakačeni na Rusiju.

Uostalom, zapadna diplomacija je konačno shvatila s kakvom politikom ima posla i koliko je opasno bilo pustiti da stvari idu po nekoj inerciji i bez ozbiljnog angažmana. Hoće li to pak biti dovoljno da se ubrza tzv. europski put, barem BiH, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije, još uvijek nije izvjesno, ali bilo bi lijepo da se to dogodi.

Prostor tri zemlje Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore koji je dominantno pod kontrolom srpske politike svojevrsni je balkanski Bermudski trougao. Da li je stvaranje „srpskog sveta“ na tom području – Republika Srpska, Srbija i veliki dio Crne Gore, da preciziramo – doveden u pitanje ruskim neuspjehom da u Ukrajini provede blitzkrieg i uspostavi svoju marionetsku vladu, što mnogi misli da je bio prvobitni ruski plan?

–Pa kao što sam rekao u prethodnom odgovoru, da, definitivno je doveden u pitanje. Što, naravno, ne znači da će se od te ideje odustati ili da je ona bila provediva i uz svu pomoć Rusije, ali da je uz tu suspenziju te pomoći koja sada ni blizu više neće biti takva kakva je bila dosad, oslabio destruktivni potencijal tog nacionalizma, to je činjenica.

Mobilizacija zapada u suprotstavljanju ruskoj agresiji na Ukrajinu pretpostavlja se da će ostaviti posljedice i na regionalnu politiku. Hoće li zapad biti u nekom budućem vremenu više angažovan u regiji zapadnog Balkana?

–Očito je da hoće, to se uostalom već sada pokazalo, nakon što je počeo rat. Međutim, kao što sam već rekao, jedini angažman koji ima smisla bio bi u tome da se sve zemlje regije, uključujući i Srbiju, primi u Europsku uniju, kako god. Ako sve ostane na snažnijem angažmanu, a te zemlje ostanu plutati nigdje, onda taj angažman neće biti od kakve koristi.

Bosna i Hercegovina se nalazi u izuzetno teškoj političkoj situaciji o čemu najbolje govori činjenica da famozni pregovori o novom Izbornom zakonu nisu donijeli nikakav rezultat. S druge strane, mnogi upozoravaju da je u BiH moguć i „ukrajinski scenarij“, neki, opet, pozivaju na pojačani oprez i pripremu za rat. Koliko takva vrsta psihoze može dodatno narušiti političke prilike u zemlji?

–U Bosni i Hercegovini, nažalost, ta psihoza koju spominjete nikad nije nestala. Štoviše, gotovo je nemoguće raspravljati o bilo kojoj životno bitnoj temi, jer je svaki put zasjene iste teme kojima se bavimo već više od trideset godina. Današnjoj Bosni i Hercegovini se ukrajinizacija već desila, uostalom taj Daytonski sporazum je legalizirao i nagradio etničko čišćenje, genocid i ideju krvi i tla.

No, to što mi to znamo, neće promijeniti činjenicu da je to tako, niti će se suspendirati ovakvo uređenje zemlje. Jednako kao što neće nestati činjenica da su sve politike s kojima se ušlo u rat i dalje tu i da imaju ogromnu podršku birača. I da se jednostavno, koliko god to bilo teško prihvatiti, mora pronaći nekakav kompromis koji će omogućiti da se ta psihoza ukloni i da država bude barem donekle funkcionalna.

To znači da će svi morati popustiti i doživjeti simboličke poraze u pregovorima, ali drugog puta jednostavno nema. Sve drugo je agonija i pat-pozicija bez kraja.

Ovih dana se obilježava tri desetljeća od početka opsade Sarajeva, a danas gotovo identične prizore vidimo na istoku Ukrajine: Harkov, pa Mariupolj, Kijev, Irpinj, mjesta su koja ruska vojska nemilice uništava. Koliko „bosansko iskustvo“ i istina o opsadi Sarajeva mogu biti primjer svijetu da izbjegava nasilje i vojnu agresiju?

–Nažalost, kao što vidimo, nimalo. Sve ono što sada ruska vojska radi, a ruska propaganda govori, od rušenja i opsade gradova, preko držanja civila de facto u logorima u koje su pretvoreni gradovi, preko mitomanskog tumačenja povijesti i negiranja čitavih naroda, pa sve do tvrdnji da Ukrajinci sami pucaju po sebi i rade masakre da bi za to optužili Rusiju, mi smo preživjeli. I to nije imalo nikakvog efekta da se ovo sada ne dogodi, jednako kao što nitko u europskoj diplomaciji nije došao da razgovara s ljudima koji su sve to skupa prošli i pita ih za neka iskustva i mogućnosti izlaska iz ovog užasa.

Vjeruješ li da će Vladimir Putin ikada odgovarati za zločine koje je počinila ruska vojska u Ukrajini, a koji se svakoga dana otkrivaju kao sve brutalniji, ili će, nakon svega, biti sprovedena neka vrsta „međunarodne pravde“ u kojoj se svjetski moćnici amnestiraju od odgovornosti, a običan svijet nastavlja živjeti u svome „porušenom“ svijetu?

–Ne vidim načina da on odgovara za zločine i da ga se privede bilo kakvom međunarodnom sudu pravde, sve i kad bi se dogodilo neko čudo pa ga sami Rusi oborili s vlasti. Međunarodni kazneni sud vrijedi za nemoćne države. Uostalom, svima je poznato da SAD nisu prihvatile nadležnost haaškog suda i to sve govori. Kako onda očekivati da ga prihvati Rusija.

No, s druge strane, imamo iskustvo naših ratova i rad međunarodnog suda koji je, koliko god često bio ciničan i donosio političke presude, iscrpno dokumentirao što se ovdje događalo. I otvorio sve arhive online i besplatno, svima koji su zainteresirani. I što smo dobili, katarzu? Kao što vidimo, nismo. Ljudi i dalje podržavaju svoje zločince i te politike, i to ne zato što nemaju informacije ili im ne vjeruju, nego upravo zato jer znaju što su radili. Samo što je nepristojno da to tako otvoreno kažu pa se prave neinformirani.

(Jasmin Agić, Al Jazeera / Foto: N1)