„Ova deklaracija je važna ne zato što će sama riješiti problem. Neće. Ne zato što je savršena. Nije. Ne zato što su svi potpisnici idealni glasnici. Nisu. Važna je zato što je konačno postavila stvari na pravo mjesto. Rekla je da islamofobija nije izmišljotina. Rekla je da lažni narativi o Bošnjacima nisu bezazlene interpretacije nego dio organizovane političke kampanje. Rekla je da Bosna i Hercegovina nije prostor civilizacijskog obračuna nego historijski prostor susreta i zajedničkog života. Ne suživota, nego baš života. Rekla je da Bošnjaci imaju pravo na puni politički subjektivitet kao evropski narod jer oni to JESU.“

U zemlji u kojoj se laž godinama prodaje kao politički program, a govor mržnje kao legitimna „zabrinutost”, dočekali smo da se jedna stvar konačno izgovori punim imenom. Potpisana je deklaracija, odnosno zajednička Izjava o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini. I baš zato što je izgovorena jasno, artikulisano, bez uvijanja i bez submisivnosti, izazvala je histeričnu reakciju onih koji od laži i satanizacije Bošnjaka jako dobro žive.

Prije no što se upustim u analizu, dabome da se samoj deklaraciji može zamjeriti prvo što je ograničena samo na Bošnjake, a drugo što mnoogo ranije nije postavljena kao uzus zajedničkog djelovanje za sve one kojima je Bosna i Hercegovina na srcu i duši. Zašto je to tako, u drugom dijelu teksta.

Kome smeta deklaracija i zašto?

A sad na stvar!

Po meni Deklaracija je toliko važna da joj ne treba u zube, da ne kažem u sastav ekipe i tajmnig, gledati. Prvo, bolje ikad nego nikad, a drugo tu su ljudi sa dijametralno različitog i političkog i ideološkog spektra da se može uvrijediti samo neko iz niske sujete što ga nema među potpisnicima i to tako treba gledati.

Deklaracija je važna i zato što dolazi u trenutku kada su lažni narativi o Bosni i Hercegovini prešli iz domaće političke kloake u međunarodne lobističke i propagandne tokove. Više se ne radi samo o kafanskim konstrukcijama i tabloidnim podmetanjima na relaciji Laktaši-Široki Brijeg. Sada se svjesno i planski, po zapadnim adresama, širi priča o navodnoj ugroženosti kršćana, o navodnom bošnjačkom antisemitizmu, o islamu kao stranom tijelu u Evropi, o Bosni kao zoni „sukoba civilizacija”. Drugim riječima, pokušava se proizvesti ideološka podloga za političko discipliniranje Bošnjaka i konačnu delegitimizaciju Bosne i Hercegovine kao države.

To nije ništa novo. To je odveć staro. Samo je jezik ponešto modernizovan, a publika internacionalizovana i multiplikovana.

Šta Deklaracija može prevenirati?

I zato je veoma važno što se u samoj izjavi precizno kaže da su slične konstrukcije prethodile agresiji na Bosnu i Hercegovinu i genocidu nad Bošnjacima. Ko to ne razumije, ili je politički nepismen ili je zlonamjeran. Genocid nikada ne počinje jamom i streljačkim strojem. Počinje riječima. Počinje definicijama. Počinje akademijama i akademicima. Počinje tezom da jedan narod nije „pravi narod“, da njegova vjera nije „prava vjera“, da njegova kultura nije kultura nego opasnost, da njegova politička prava nisu prava nego prijetnja drugima.

Prvo vas pretvore u problem. Onda u prijetnju. A onda se vaš nestanak predstavi kao (konačno) rješenje.

To je suština svega što je Emir Suljagić vrlo precizno imenovao. Zamjena mjesta žrtve i počinioca nije slučajna greška. To je politička metoda. Ako Bošnjake uspijete prikazati kao nekakve latentne ekstremiste, onda se genocid nad njima relativizira. Ako islam u Bosni uspijete predstaviti kao tuđe tijelo u Evropi, onda se i samo pravo Bošnjaka na politički subjektivitet preispituje i počinje tretirati kao uslovno, sumnjivo, privremeno. A kada je nešto uslovno, onda se sutra lakše ukida, suspenduje, preglasava, rastura.

Upravo zato deklaracija nije folklorni dokument dokonog identitetskog samozadovoljstva, kako bi to voljeli prikazati njeni kritičari. Ona je akt političke samoodbrane. I to legitimne samoodbrane.

Posebno je važna i simbolička činjenica da su za istim stolom sjedili ljudi koji, kažem, inače ne sjede zajedno. U Bosni i Hercegovini je to već vijest sama po sebi. Na jednom mjestu našli su se politički lideri, bivši i sadašnji državni zvaničnici, reisu-l-ulema, akademici, kulturni radnici, predstavnici humanitarnih i nacionalnih institucija. Naravno da među njima ima ideoloških razlika, sujeta, političkih računa i međusobnih animoziteta. Niko ozbiljan to ne poriče. Ali vrijednost ovog čina upravo i jeste u tome što je makar na jednom važnom pitanju uspostavljen minimum zajedničkog jezika.

A taj jezik glasi: Bošnjaci nisu meta za odstrel pod krinkom geopolitičkih previranja. Bosna i Hercegovina nije ničiji laboratorij za testiranje teorije o navodnom sudaru civilizacija. Islam u Bosni nije okupacioni element nego organski, povijesni dio historije ove zemlje. I niko nema pravo da političke projekte komadanja Bosne i Hercegovine pakuje u navodnu brigu za hrišćanstvo, Evropu, Jevreje ili sekularizam.

Nervoza kao refleks srpskog sveta

Tu dolazimo do nervoze Dodika i Stevandića.

Vidite, nije problem Miloradu Dodiku, Nenadu Stevandiću i njihovoj političkoj posluzi to što je neko napisao deklaraciju. Problem je što je tom deklaracijom razbijen jedan pažljivo građen mehanizam. A taj mehanizam godinama funkcioniše ovako: Bošnjake treba prikazati kao vjersku, radikalnu prijetnju, Bosnu i Hercegovinu kao neuspjelu „muslimansku tvorevinu“, a svaku odbranu države i građanskog dostojanstva kao navodni atak na Srbe i Hrvate. To je matrica. To je recept. To je isti otrov u sve novoj i novoj ambalaži.

Pogledajte njihov refleks. Nisu se bavili argumentima iz izjave. Nisu rekli šta je tačno netačno u tvrdnji da se o Bošnjacima šire lažni narativi-jer ih i oni šire. Nisu objasnili zbog čega je sporno osuditi islamofobiju. Nisu rekli zašto je problem osuditi govor mržnje. Ne. Oni su odmah posegnuli za starim arsenalom: Islamska deklaracija, ugroženost Srba, rušenje Dejtona, muslimanska BiH, političko-vjerska agenda, prikrivena hegemonija. Dakle, upravo su reakcijom potvrdili dijagnozu iz same deklaracije.

Kad Dodik kaže da je „potpuna laž da postoji islamofobija”, on ne negira samo jednu društvenu pojavu. On negira iskustvo. Negira jezik javnog prostora. Negira kampanje koje mjesecima i godinama Bošnjake svode na „muslimanski faktor”, „radikalni element”, „iransku ispostavu”, „demografsku prijetnju”. Negira čak i ono što se vidi golim okom. A vidi se sve. Vidi se iz medijskih konstrukcija. Vidi se iz političkih govora. Vidi se iz međunarodnih lobističkih istupa. Vidi se iz upornog pokušaja da se bošnjački identitet izbaci iz evropskog okvira i gurne u istočni geto sumnje.

Dodik, naravno, zna da islamofobija postoji. Nije on neinformisan. On je investitor u tu pojavu. Cijela njegova politika posljednjih godina počiva na proizvodnji straha od Bošnjaka kao kolektivnog političkog tijela. Nekad su to „unitaristi”, nekad „muslimani”, nekad „sljedbenici Islamske deklaracije”, nekad „oni koji hoće rat”, nekad „oni koji hoće ukinuti Republiku Srpsku”. Oblici se mijenjaju, ali narativ ostaje isti: Bošnjak mora biti prikazan kao opasnost da bi se secesija mogla prodavati kao samoodbrana.

Ta, koliko juče je Dodik, misleći da omalovaži jednog srbijanskog akademika, nazvao ga „Mustafa“. Kao da je nešto ponižavajuće zvati se Mustafa?! (sic!) Dakako, jeste ako ste islamofob kao i Dodik.

Stevandić je tu možda još providniji. On problematizira potpisnike, njihove biografije, njihove ranije izjave, pa čak i samu činjenicu da je Islamska zajednica jedan od inicijatora. To je jeftina zamjena teza. Kada nemate odgovor na sadržaj, napadnete potpis i potpisnike. Kada ne možete osporiti princip, problematizirate glasnika. A suština je vrlo jednostavna: zašto bi bilo skandalozno da Islamska zajednica, zajedno s kulturnim i intelektualnim institucijama Bošnjaka, učestvuje u osudi islamofobije? Kome je to čudno? Onome ko unaprijed muslimanski identitet vidi kao političku infekciju ili prijetnju.

Važna uloga Islamske zajednice

I tu treba biti krajnje jasan. Sekularna država ne znači amputaciju vjerskih zajednica iz javnog života. Sekularna država znači da nijedna vjerska zajednica ne vlada državom. Ali itekako ima pravo da javno reaguje kada se njeni vjernici demoniziraju, kada im se prijeti, kada ih se dehumanizira, kada se njihova vjera koristi kao dokaz političke nepodobnosti. To pravo imaju i Katolička crkva, i Srpska pravoslavna crkva, i Jevrejska zajednica, i svi drugi. Zašto bi samo Islamska zajednica morala šutjeti da bi zadovoljila licemjere koji joj ionako ne priznaju ni pravo na govor, ni pravo na dostojanstvo?

Deklaracija je važna i zato što u sebi nosi jednu historijsku vertikalu. Pozivanje na muslimanske rezolucije iz Drugog svjetskog rata nije puka ceremonijalna fusnota. To je podsjećanje da je među Bošnjacima i bosanskim muslimanima duboko ukorijenjena tradicija javnog suprotstavljanja zločinu, rasizmu i kolektivnom progonu. U vremenu kada se pokušava proizvesti slika o Bošnjacima kao nekakvom civilizacijskom incidentu, važno je podsjetiti da su upravo bošnjački prvaci u najcrnjem razdoblju evropske historije dizali glas protiv progona Srba, Jevreja i Roma. Dakle, ne govorimo o identitetu koji prijeti drugima, nego o identitetu koji iz vlastitog iskustva zna šta znači stati pred zlo.

Šta dalje?

No, koliko god deklaracija bila važna, ona sama po sebi nije dovoljna. I tu treba biti pošten. Papir trpi sve. Svečane sale, potpisi i fotografije lijepo izgledaju, ali politika počinje dan poslije. A dan poslije dolaze testovi i tekstovi.

Prvi test jeste dosljednost.

Hoće li oni koji su potpisali deklaraciju sutra, kada im to bude politički oportuno, opet jedni druge optuživati, vrijeđati i potkopavati i time sami slabiti poruku jedinstva? Hoće li bošnjački politički faktor nastaviti rasipan, sujetan i sitnointeresni nastup, posebno u entitetu Republika Srpska, gdje je ta razjedinjenost odavno postala politička farsična tragedija? Hoće li se (opet) desiti da jedinstvo traje jedan dan, a već narednog jutra svako nastavi po starom?

Drugi test jeste institucionalna akcija. Ako deklaracija traži sankcioniranje govora mržnje, onda to mora značiti ozbiljan pravni i politički pritisak na institucije da rade svoj posao. Ako upozorava na međunarodne lažne narative, onda ministarstva, ambasade, intelektualne mreže i memorijalne institucije moraju imati koordiniran odgovor. Ne povremene incidentne reakcije, ne improvizaciju, ne privatne istupe pojedinaca, nego strategiju. Jer oni koji proizvode laž rade planski. Na laž se ne odgovara stihijski.

Treći test jeste širina. Da, ovo jeste bošnjačka deklaracija. I bilo je važno da Bošnjaci sami artikulišu odgovor na islamofobiju i demonizaciju. Ali dugoročno, odbrana Bosne i Hercegovine ne može ostati zatvorena u etnički okvir. Ovaj dokument mora biti most prema svim onim Srbima, Hrvatima, Jevrejima, Romima i ostalim građanima koji razumiju da je borba protiv islamofobije istovremeno i borba protiv fašizacije kompletnog javnog prostora. Jer danas je meta Bošnjak. Sutra će to biti neko drugi. Mržnja nikada ne ostaje u jednoj sobi. Ona se širi kao otrovni plin.

I još nešto. Deklaracija je važna jer prekida jednu opasnu naviku među Bošnjacima, a to je navika da se na uvrede odgovara šutnjom, na podmetanja nervozom, a na koordinisane propagandne kampanje tek zakašnjelim saopćenjima. Predugo je bošnjački politički i društveni prostor djelovao kao da će istina pobijediti sama od sebe. Neće. Istina bez organizacije često izgubi prvu bitku. A laž, kada ima novac, logistiku, medije i politički cilj, dugo djeluje kao da je nepobjediva.

Zato je ova deklaracija važna. Ne zato što će sama riješiti problem. Neće. Ne zato što je savršena. Nije. Ne zato što su svi potpisnici idealni glasnici. Nisu. Važna je zato što je konačno postavila stvari na pravo mjesto. Rekla je da islamofobija nije izmišljotina. Rekla je da lažni narativi o Bošnjacima nisu bezazlene interpretacije nego dio organizovane političke kampanje. Rekla je da Bosna i Hercegovina nije prostor civilizacijskog obračuna nego historijski prostor susreta i zajedničkog života. Ne suživota, nego baš života. Rekla je da Bošnjaci imaju pravo na puni politički subjektivitet kao evropski narod jer oni to JESU. I rekla je, napokon, da se neće pristati na to da se velikodržavne politike maskiraju u navodnu zabrinutost za mir i prava drugih.

Otuda panika Dodika i Stevandića. Oni ne napadaju deklaraciju zato što je opasna. Napadaju je zato što im je skinula masku sa lica napadača. Pokazala je da njihov narativ nije nikakva odbrana Dejtona, nikakva odbrana pluralizma, nikakva briga za sekularizam. To je stara politika straha, samo sada uhvaćena na djelu.

Hoće li biti snage za dalje?

A kad se politika straha suoči s imenovanjem, ona počne da urla.

To urlanje ovih dana i slušamo. Zato je deklaracija pogodila metu. Zato je važna. I zato sada više nego ikad vrijedi ono najteže pitanje: hoće li njeni potpisnici imati snage da je pretvore u političku, pravnu i moralnu praksu?

Jer ako hoće, onda ovo nije bio tek protokolarni skup. Onda je to početak ozbiljne odbrane istine.

Ako neće, ostaće još jedan bosanski dokument lijepo napisan i brzo zaboravljen.

A Bosna i Hercegovina sebi više ne može priuštiti luksuz zaborava.

(Radiosarajevo.ba, foto: privatna arhiva)