Srbija je dobila novu svetinju, papir svetiji od ustava, svetiji od razuma, svetiji od svega osim lične vlasti radikalskog sveca Aleksandra Vučića. Narodna deklaracija o Vojvodini! Vučićeva Deklaracija o Vojvodini. Zamislite, neko se dosjetio da napiše dokument kojim se potvrđuje da je Vojvodina dio Srbije!

Malo priče o nesigurnim bićima i insuficijentnom srBstvu

Hvala vam, hvala, jer ko zna, možda smo se svi zaboravili, pa je trebalo podsjetiti narod da se Bačka, Banat i Srem nalaze u granicama zemlje kojom vlada gospodin Predsjednik. Ako ste pomislili da ovo smrdi na jogurt, niste se prevarili. Jer, podsjetimo se, upravo je u Novom Sadu jogurt-revolucijom započelo ono od čega se Srbija nikad nije oporavila – vladavina Slobodana Miloševića i njegove “antibirokratske revolucije”, koja je bila sve samo ne to. Pa se kao i lesi, aveti četničke prošlosti vraćaju kući, u Vojvodinu da dokažu ono što svi znaju – Vojvodina je dio Republike Srbije. Samo se ovo nekad namjerno prećuti, jer se kaže da je riječ o “severnoj srpskoj pokrajini“. Nekako su gadljivi na ime Vojvodine. I bivši radikali, ali bogme i srbijanska opozicija (ako to još postoji).

Vučićeva deklaracija je samo najnoviji korak u dugom maršu centralizacije, unifikacije i hegemonije pod krinkom “nacionalnog jedinstva”. Jer, jasno je kao dan – kad se ne priča o stvarnim problemima, kad su mladi na ulicama, kad je vlast uzdrmana do temelja, tada se izvlače nacionalni aduti. Tako je nekad Milošević, da bi opravdao svoju diktaturu, posegao za Kosovom i idejom “odbrane Srpstva”, pa je sve završilo granatama, bombardovanjem i masovnim grobnicama.

Danas, Vučić ne može baš da zarati sa susjedima (da li), ali može da stvara atmosferu permanentne ugroženosti – od Vojvodine, preko BiH do Kosova i Crne Gore, samo su mu meta i stil drugačiji.

Ali zaista šta je to u ljudskom biću da ponavlja očglednosti, bez da je iko išta pitao to biće? Kad Milorad Dodik ili srpski nacionalisti iz Crne Gore stotinu puta dnevno kažu da su Srbi, bez da ih je iko išta pitao ili, gluvo bilo, isprovocirao, osnovni postulati psihološke nauke o ličnosti kažu da i Dodik i svi ostali sumnjaju u svoje srBstvo. Insuficijetno srbstvo je pak izazvano untrašnjim trvenjem u narečenom biću koje bi hljeba preko pogače, ili četničanja preko Ante Markovića i Reforimista. Treba se dopasti vođi, kliče nauka!

E jednaka situacija je i sa Vučićem-vođom koji nazor donosi nekakvu Deklaraciju o Vojvodini unutar Srbije koja je, pogađate, već unutar te iste Srbije. Pa se racionalan čovjek zapita, nije li i vožd beogradski nesiguran glede geografije i tapije na tu geografiju. Tvrdio je onomad da je Glina srpska, da je Knin srpski, da je Sarajevo srpsko, da je Prizren srpski, da je Kosovo cijelo srpsko…, pa mu eto kako se završilo.

Ali nije ova zadnja budalasta deklaracija nastala tek tako, niti je postojao baš jaz ispunjen praznim prostorom od jogurt-revolucije do danas.

Dva brata u jednom tijelu

Pa tako ne možemo zaboraviti i na njegovu Deklaraciju “Svesrpskog sabora” iz juna 2024. godine. Još jedan dokument u kojem se Srbi sa obje strane Drine i Dunava ujedinjuju u patnji, ali ne i u pravima, ne i u slobodi, ne i u boljim platama i penzijama. Ideološki brat blizanac Narodne deklaracije o Vojvodini – jedan vrišti “braćo Srbi, svi smo jedno”, a drugi poručuje “ko god spomene Vojvodinu kao nešto drugo osim dijela Srbije, taj je strani plaćenik”.

Ali koga ova Deklaracija zaista treba da prepadne?

Vojvođanski teroristi s makom

Da li u Novom Sadu postoje paravojske koje marširaju uz transparente “Nećemo Srbiju”? Da li su se subotički tamburaši digli u gerilu i sa kuglofima u ruksacima krenuli u oslobodilački pohod? Da li se gomboce pune eksplozivom, a fiš-paprikaš bojnim otrovima? Da li su Vojvođani teroristi s makom? Naravno da ne! Ali je zato trebalo stvoriti utisak da imaginarni separatisti samo čekaju trenutak slabosti da otkinu Vojvodinu od “majčice Srbije”. Jer, ako nisi pod opsadom, kako ćeš vladati autokratski? Kako ćeš na mitinzima vrištati o zavjerama? Kako ćeš pravdati silne zakone koji guše slobodu izražavanja? I, uostalom, kako ćeš zastrašiti i disciplinovati narod?

Pogledajte samo miting SNS-a u Sremskoj Mitrovici, gdje je kao i uvijek sve pocrnilo od autobusa napunjenih pristalicama koji su iz drugih krajeva Srbije rentanog RS-a došli da popune rupe u entuzijazmu lokalnog stanovništva.

Atmosfera?

Prijetnje, psovke, verbalni napadi na novinare. Jer, u Vučićevom svijetu, neprijatelji su svuda – ako nisu tamburaši separatisti, onda su studenti, novinari, penzioneri koji ne aplaudiraju dovoljno jako.

A šta u međuvremenu? U međuvremenu je Vučić, kroz ovakve deklaracije, produžio Miloševićev projekat centralizacije moći i zatiranja svake ideje autonomije – bilo Vojvodine, bilo koga ko ne misli kao on. I dok se igra ulogom velikog vođe i spasitelja srpstva, stvarnost je neumoljiva: zemlja mu se prazni, mladi bježe glavom bez obzira, ekonomija stagnira, a narod je iscrpljen beskrajnim krizama koje režim vještački proizvodi da bi se održao na vlasti.

Deklaracija o Vojvodini nije ništa drugo do politički dim. Zavjesa pod kojom Vučić pokušava da sakrije ono što svi znamo – da mu je vlast poljuljana kao nikad ranije i da je studentski pokret postao kamen u cipeli njegovog apsolutizma. Ali istorija nas uči da svi koji su igrali na kartu nacionalizma kako bi prikrili unutrašnje probleme, na kraju završe loše.

A do tada, Vojvodina će slaviti “narodnu volju” koju nikada nije ni tražila.

(CdM, foto: lična arhiva)