Postoji ona stara: “Ko se mača laća, od mača i strada.” U srpskom svetu, međutim, to ide malo drugačije: “Ko se litije laća, od litije bude kenselovan.” A sve to znamo zahvaljujući slučaju Danice Crnogorčević – svetosavske heroine, etno-patrijarhalne kvazimučenice, pjevačice, projekta, operativke, inspiracije i otužne posljedice jednog trulog velikosrpskog društvenog poretka.

Jer, od vedete litijaškog pokreta preko rado viđene estradne ikone četničkog romantizma – od Banjaluke do Kosovske Mitrovice, pa do banovane osobe u istom tom “srpskom svetu”, Danica je prešla pun krug, a da se nije makla s mjesta. To je taj srpski svijet – magični realizam u kojem formalna logika nikad nije stanovala. Ali zato licemjerje jest.

A oni koji su stvarali taj svijet – od Amfilohija do Vučića – uvijek su računali na jednu istinu: narod voli priču o “časti”, “vjekovima”, “zavjetima” i “svetosavlju”, ali kad se ta ista priča okrene protiv njih – onda nije zavjet, nego izdaja. Onda nije litija, nego pobuna. Onda nije Danica heroina, nego problematična “starleta koju treba skloniti iz programa”.

I tu počinje tragikomedija.

LITIJA JE DOBRA… ALI SAMO AKO JE U TUĐOJ KUĆI

Kada je Danica prije koju godinu pjevala na litijama u Crnoj Gori, rušeći sve moguće ustavno-pravne stubove jedne sekularne države, srpska vlast i opozicija dizale su je u nebesa. Svi! I Vučićevi i tzv. “patriotska” opozicija. Danica je bila glas neba, kćer svetosavlja, ikona nacionalnog ponosa.

Jer, ako podrivaš Crnu Goru – to je svetinja.

Ako rušiš Đukanovića – to je demokratija.

Ako gaziš simbole suverenosti susjedne države – to je “sloboda”.

Ali ako u Srbiji samo uputiš moralnu, blagu, čak i udvoričku poruku podrške studentima koji protestuju protiv korupcije – onda ti otkazuju koncerte u Kragujevcu, Kraljevu, na Zlatiboru, pa čak i humanitarni koncert u Bijelom Polju.

I to sve potpisuje njen suprug, pop Ivan Crnogorčević, koji je objavio da su “svjetlost i tama razdvojene”, da “pravda i nepravda hodaju među nama”, i da “čast i bruka žive dovijeka”.

Čast i bruka, kažete?

Pa naravno da žive dovijeka – ali u srpskom svijetu ove dvije kategorije mijenjaju mjesta kao na vašarskom ringišpilu. Čast je ono što kaže vlast. Bruka je ono što vlasti ne smeta. Danica je bila čast dok je rušila Crnu Goru; bruka je postala kad se usudila dovesti u pitanje srbijanskog vožda Acu Kišobrandžiju.

SVETOSAVSKA STARLETA I NEOČETNIČKA REALNOST

A ne zaboravimo ko je Danica uopšte bila.

Ruralno-estradna etno-starleta, po mnogima i propagandni resurs BIA-e.

Žena koja je skrnavila himnu Crne Gore, pa poslije objašnjavala da je “to starija verzija, iz 1863”, i da ko ne razumije – ima problem s istorijom.

Žena koja je pjevala “Veseli se srpski rode” u Moskvi 9. maja 2022. – tri mjeseca nakon početka brutalne agresije Rusije na Ukrajinu.

Žena koja se slikala sa Vacićem, Bećkovićem i nejači Arkana Ražnatovića.

Žena koja je u datim trenucima bila pobožnija od Pahomija, ratobornija od Putina, svetosavskija od episkopa SPC-a.

Kad god je trebalo potpaliti vatru među narodom, Danica bi se pojavila, kao mistični glasogovornik one najprimitivnije verzije srpstva – verzije koja slavi rat, zločince, okupacije, teritorije, barjake i nove granice.

Ona je bila – kako reče jedan analitičar – ideal svetosavske čednosti, samo malo estetski prilagođen turbo-folk fikciji.

I onda, puče film, da ne kažem ćirilična tikva.

SRPSKI SVIJET NE PRAŠTA KAD SE OKRENEŠ PROTIV GAZDE

I tu leži suština licemjerja.

Nije problem u srpskom svetu Danica.

Nije problem što pjeva opskurne pjesme.

Nije problem ni što širi rusku propagandu.

Ni što veliča ratne zločince.

Ni što se slika sa Vacićem.

Ni što koketira s fašistoidnim narativima.

Sve je to – u tom srpskom svetu – poželjno, neophodno i patriotski.

Problem je nastao onda kad je Danica – nesvjesno, iz sopstvene prostodušne “vjere” u ideale koje je godinama služila – stala uz studente, uz djecu, uz klince na ulicama koji ne žele da žive u Vučićevoj državi straha.

E to je sad neoprostivo.

Jer u srpskom svetu, patriotizam vrijedi samo dok služi Vučiću.

Zavjet, Kosovo i Rumija vrijede samo ako učvršćuju autokrata.

Svetosavlje je sveto samo kad ga tumači Predsjednik svih predsjednika.

Zato se Danici i desila najbrža kensel-kultura na Balkanu.

Litija u službi Vučića = svetinja.

Litija protiv Vučića = izdaja.

Simple as that.

DANICA KAO OGLEDALO SRPSKOG DRUŠTVA

I zato kažem otvoreno:

Danas mi je Danica Crnogorčević najmanji problem u ovoj neočetničkoj sapunici.

Ne žalim je ni koliko crno ispod nokta – ali je razumijem kao simptom, kao nuspojavu jedne duboko bolesne kulture.

Jer ako je neko odgajan da misli da je “srpski svet” stvaran, da su četničke ikone moralni autoriteti, da je Moskva majka, a Beograd otac, da je Crna Gora samo zabludjela kćer, da je Ukrajina nacistička, da je rat poželjan – onda će taj neko nužno postati žrtva istih onih sila kojima se divio.

To je Danica.

Nije ona uzrok – ona je posljedica.

Posljedica društva koje se decenijama hrani mitovima, teorijama zavjere, etno-narcisoidnim narativima i beskrajnim fijaskom političkog paternalizma.

Društva koje vaspitava djevojčice da budu “svetice”, a onda ih baca pod autobus kad prestanu biti korisne.

Društva koje obučava sinove da budu “vitezovi”, a zapravo ih pretvara u statističke fusnote neuspjelih revolucija, litija i patriotskih delirijuma.

Društva koje je odavno prestalo imati dodir sa realnošću.

ZATO JE SLUČAJ DANICE VAŽAN

Jer prvi put se golim okom vidi ono što analitičari govore godinama:

Srpski svet proždire svoju djecu.

Nije ga srušila Crna Gora.

Nije ga srušila EU.

Nije ga srušila opozicija.

Nije ga srušio “gej lobij”, “Soroš”, “strani plaćenici”.

Srpski svet ruši sam sebe – svojom laži, svojom dvoličnošću, svojim licemjerjem, svojim fanatizmom, svojom pohlepom i svojom autokratskom logikom.

A Danica Crnogorčević, htjela-ne htjela, postala je ogledalo tog raspada i najjactinija njegova žrtva.

NAJMANJE O DANICI, A NAJVIŠE O DRUŠTVU

U ozbiljnom društvu, Danica bi bila obična desničarska pjevačica.

U zdravoj državi, njene bi se pjesme slušale ili ne slušale u štrokavim dijelovima društva – ali ne bi rušile poretke.

U normalnoj zajednici, ni opozicija ni vlast ne bi pravili od nje svetitelja niti izdajnika.

Ali u Srbiji – zemlji vječnih litija, bjesomučnih naci narativa, kulta vođe i spirale samoobmanjivanja – Danica je savršeno ogledalo. Ogledalo civilizacijskog pada.

Nije ona srpski heroj.

Nije ni žrtva.

Ona je jednostavno – nusproizvod i jednokratni lakmus papir.

Nusproizvod društva koje se zaklinje u zavjete, a živi u strahu.

Društva koje se kune u čast, a počiva na bruci i sramoti.

Društva koje se busa u prsa srpstvom, a ne može podnijeti ni da jedna njegova Danica kaže “podržavam studente”.

Kad ti ni Danica više nije dovoljno Srpkinja – e, onda znaš da si u problemu.

U ogromnom.

U povijesnom problemu.

(CdM)