Ako je naziv ulice nagrada, a jeste, onda ova nagrada glasi: “Za ulogu u događajima koji su doveli do jednog od najmračnijih trenutaka savremene crnogorske istorije, zahvalan Srpski svet Podgorica dodjeljuje ulicu svom ministru, Pavlu Bulatoviću. Na sramotu vam!”

Da je Crna Gora “oslobođena”, zna se već neko vrijeme. Oslobođena od antifašizma, od dostojanstva, od evropskog kursa, od partizana, pa i od sopstvenog obraza. Ali da će biti baš toliko “oslobođena” da ulice počne dijeliti ljudima čije su naredbe dovele do stradanja civila – e to je trebalo vidjeti da bi se povjerovalo.

Jer evo, gospodo, 2025. godine, Pavle Bulatović, ministar unutrašnjih poslova Crne Gore u ratnim godinama, čovjek čijim je naređenjem, kako stoji u presudi Višeg suda iz 2012, izvršena deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica u krvave ruke Mladića i Karadžića – dobija ulicu u Podgorici!

Ne, nije presuđen. Ali jeste pomenut. U presudi piše da su službenici oslobođeni jer su “postupali po naređenju ministra Pavla Bulatovića”. Drugim riječima, komandna odgovornost je bila toliko jasna da se više ni ne dovodi u pitanje – samo se ignoriše. A sada se čak i nagrađuje.

U zemlji u kojoj bi ulice trebale nositi imena po pjesnicima, herojima, naučnicima, partizanima i humanistima – Podgorica je odlučila da jednu uličnu tablu posveti čovjeku čije se ime dovodi u vezu s jednim od najtežih moralnih sunovrata u novijoj istoriji Crne Gore.

Ako je naziv ulice poruka – a jeste – onda ova poruka glasi: “Za sve ono što smo zataškali, nikad istražili i još manje procesuirali – evo vam ploča, evo vam čast, evo vam ulica!”

Nije ovo ni lapsus, ni birokratski previd. Ovo je državna poruka: normalizacija sumnjive prošlosti, uz gaženje sjećanja preživjelih.

Ako ste zaboravili, deportacija iz maja 1992. nije bila nikakva administrativna procedura. Bio je to čin saučesništva. Ljudi su pohvatani, ukrcani, prevezeni i predati vojsci koja je već tada počinjala zločine nad civilima. Mnogi deportovani nikada nisu dočekali slobodu – dočekali su masovne grobnice.

I to sve pod političkim i operativnim nadzorom tadašnjeg ministra Bulatovića. Pa sad vi recite – ako to nije razlog za istragu, onda šta jeste?

Ulica je poruka. I nije slučajno da u ovoj poruci nema mjesta za one koji su deportovani. Ni za njihove porodice. Njih nema na mapi Podgorice. Na mapi je Pavle.

Ne, nije Bulatović osuđen. Ali jeste dio sistema koji je omogućio zločin. I u društvu koje drži do pravde, to bi bio razlog za javno preispitivanje, ne glorifikaciju.

Ali u Srpskom svetu koji se udomaćio u Crnoj Gori, prošlost se ne ispituje – ona se prepravlja. Nema sudova, samo tabli. Nema priznanja krivice, samo zamjena teza.

Pa kad vas dijete, za deset godina, upita: “Ko je bio Pavle Bulatović?”, da znate šta da kažete. Ne samo da je bio ministar. Nego da je bio simbol vremena u kojem se odgovornost nagrađivala, a pravda – zaboravljala.

Sram neka bude svakog ko ovu odluku brani, prećutkuje ili relativizuje. Ulica nije mala stvar. Ulica je politička poruka. A ova poruka glasi: “U ovoj zemlji, ni sumnja u zločin nije prepreka – naprotiv, to je kvalifikacija.”

(CdM, foto: lična arhiva)