Juče ujutro je Nermin Sulejmanović, od ranije poznat policiji, uživo na Instagramu prenosio ubistvo nevjenčane supruge. Osim nje, ubio je oca i sina (23) koje je dobro poznavao, te ranio jednu žensku osobu koja je majka i supruga ubijenih. U masovnoj pucnjavi su ranjeni još jedan policajac i građanin.

Ovo je strašni izvještaj još monstruoznijeg zločina koji je zavio u crno moju zemlju, Bosnu i Hercegovinu.

A mislio sam da ne napišem niti jednu jedinu riječ.

Zašto?

Puno je do nas

Pa zato što je sve isto, sve se ponavlja, sve je stalo i staje u izvještaje koji se sami pišu krvavom realnošću u zadnjih par godina. Od ubistva djece u Beogradu, od zlostavljanja i ubistava žena u femicidu po regiji, koje niko više i ne broji, pa do maltretiranja, unižavanja i fizičkog zlostavljanja slabijih na dnevnoj bazi.

A svi znaju sve i svi su licemjerno gladni senzacije, krvi po društvenim mrežama i instant rješenja koja su strašnija od svega.

Ponavljam, svi znamo sve i svi smo dio licemjernog društva, i svi živimo od danas do sutra u potrazi za senzacijama, i sutra će deset dječaka poželjeti teretanu i Ducatija kao ubica sa fotografije, a deset djevojčica će slušati “Ženu od sultana“ i deset dokonjaka će verbalno ratovati-ima li to veze jedno s drugim, i deset tužilaca će primiti mito i pustiti kući budućeg ubicu, i nas deset miliona će se okrenuti novim ubicama i žrtvama očekujući novu krv sa portala.

Mnogi će reći, e nije do mene. Ali jeste: svojim klikom, lajkom, šerom, svojim tvitom i statusom sudjeluje u masovnoj histeriji, u Kosmosu histerija koji ne nudi rješenja, nego indukuje nova nasilja.

Danas je ubistvo i ono najgore, masovno ubistvo, tek horor-priča na jedan dan. Instant je to događaj koji budi neuroreceptore između kafe na plaži i piva u zadimljenoj kafani. Niko neće vratiti ubijene ljude, niko neće prevenirati buduća ubistva, niko se neće počešati nad činjenicom da je nasilniku, koga je nevjenčana supruga prijavila, dozvoljeno da se vrati i napravi zločin. Niko ili rijetko ko će se pozabaviti preživjelim, trajno istraumatiziranim ljudima.

Ali će zato rulja nagrnuti da Instagram i Fejsbuk da gladnim očima željnim krvi, gleda ubilački pohod nečovjeka, snimljen u realnom vremenu. Desetine hiljada ljudi je gledalo i još stotine hiljada od onih koji kažu da nisu je pogledalo i još milion je snimilo i pogledalo ubistvo žene u Gradačcu. Toliko o svima nama!

Rad sa djecom, jedino istinsko rješenje

I to smo mi.

Najjednostavnije rečeno mi smo društvo zarobljeno u evoluciji u kojoj jači tlači, a država na postoji ili je u funkciji jačeg. Mi smo društvo zarobljeno između polnih hormona i neriješenih frustracija, između Farme, Happy Televizije, Pinka, Parova i nasilja kao univerzalne pokretačke sile i licemjernog malograđanskog šatro zgražavanja nad nečim što je, na žalost, bilo za očekivati.

A još luđi su ad hoc kafanski prijedlozi za kažnjavanje-od uvođenja smrtne kazne za ubicu koji je već mrtav, pa do ideja o slobodnom nošenju oružja, kad se kome prohtije-što je gašenje vatre kerozinom.

Ljudska rasa, mnogo primitivnija i opasnija od majmunskih rođaka.

I tako životarimo u rupi od etičke i mentalne apatije iz koje nema izlaza, niti ima lijeka sve dok se ne počne raditi sa djecom, sa klincima u predškolskim grupama. Tek se od tako formiranih jedinki može očekivati da će razmišljati svojom glavom, da će imati kritički, a human odnos prema stvarnosti, prema drugu i drugarici, prema drugom i drugačijem, za Boga miloga, prema slabijem od sebe. Jer se slabiji od sebe štiti, to je univerzalnost dobra. Djeca sa kojim se tako bude radilo imaće human pristup svijetu i realnosti.

Na koncu, budimo posve iskreni, majmuni kao navodno niži primati od nas, ne ubijaju baš toliko iz frustracije, niti imaju sofisticirana oružja poput nas. Sa druge strane majmuni, posebno šimpanze jako brzo i efikasno eliminišu iz svog društva preagresivnu jedinku koja sije strah.

U nas ljudi ta jedinka je “istaknuti član društva“. Ta, vidjeli smo živimo u zemlji u kojoj su zločinci superzvijezde, dok su žrtve samo i jedino brojevi-jeftina statistika za jedan dan.

Tako je Nermin Sulejmanović koji je više puta osuđivan za različita krivična djela, a prije 15-ak godina i za pokušaj ubistva živio životom lokalnog kabadahije i superstara, a da to nikome nije pretjerano smetalo. Tako je monstrum i ubica, narkodiler zlostavljao svoju nevjenčanu suprugu. Tako je rješenjem Općinskog suda u Gradačcu odbijen prijedlog MUP-a da se narečenom Nerminu Sulejmanoviću zabrani približavanje žrtvi Nizami Hećimović. Tako je četiri dana kasnije taj isti Nermin Sulejmanović ubio svoju nevjenčanu suprugu Nizamu Hećimović i još dvoje ljudi pride.

Tako je…

Svi smo mi “drugo je to“

Shvatili ste. U ovako bolesnom, licemjernom i prijetvornom društvu kad posložite logički stvari jasno vam je da je do ubistva gotovo neminovno moralo doći.

A to što svi okrećemo glavu od nasilja u realnom životu, dok ispod nikova na mrežama morališemo, a to što sudstvo i tužilaštvo intenzivno ne rade svoj posao ili pomažu potencijalnim ubicama, a to što su monstrumi heroji, a to što….e to je drugo. To je nešto drugo, urliče licemjer u nama.

Pa pogledajte ljude koje biramo za najvažnije političke funkcije, pogledajte njihove stavove i razmišljanja, ima tu svega od porodičnih nasilnika do “od ranije poznatih policiji“. I bahatost im je karta za uspjeh.

Opasnosti u narednim danima

I najvažnije za kraj-hoće li se nešto promijeniti nakon krvavog pira u Gradačcu?

Neće, budite uvjereni u to!

A prijete nam dvije opasnosti sad odmah:

-Jedna je kopiranje ubice, a to se često dešava, gdje druge jedinke poput Sulejmanovića na slobodi žele oponašati svog “idola“. I to je tako od Amerike do Rusije i Australije

-Druga opasnost je zaborav konkretnog čina, kad u javnosti za par dana ekstremno splasne interesovanje, kad se priče izvuku iz kafana i frizerskih salona, kad realnost drugih senzacija prelije stvarnost. Niko se neće sjećati ni monstruma Nermina, ni ubijenih ljudi…

Niko osim porodica nastradalih sa kojima je trebalo početi razgovarati isti dan.

Oni će ostati sami sa svojom boli! Ubijene ljude niko neće vratiti, a zločini ili kako im tepamo tragedije će se, na veliku žalost, ponavljati.

I prije no što izustite, a šta je rješenje, vratite se na dio o djeci, odgoju u vaspitanju.

(Radio Sarajevo)