„I zato danas, 30 godina nakon potpisivanja, treba reći: Bosna i Hercegovina nije živa zahvaljujući Dejtonu. Bosna i Hercegovina je živa uprkos Dejtonu. Uprkos Dodiku. Uprkos Čoviću. Uprkos Beogradu i Zagrebu. Uprkos međunarodnoj neodlučnosti. Ona je živa zahvaljujući njenim građanima! A to je možda njen najveći paradoks. I možda jedini razlog zbog kojeg još postoji.„

Trideset godina je prošlo otkako je u vojnoj bazi Wright–Patterson u Ohaju potpisan mirovni sporazum koji je trebao zaustaviti jedan od najgorih ratova u Evropi nakon 1945. I jeste ga zaustavio. To povijesti niko ne može oduzeti, niti treba. Ali ono što je trebao proizvesti — trajni mir, stabilnost, demokratizaciju, evropski put BiH, gradnju institucija i novu političku kulturu — e to se suštinski nikada nije dogodilo.

Jer Dejtonski mirovni sporazum je bio sporazum koji je, paradoksalno, zakopčao rat, a raskopčao državu.

I zato ćemo 30 godina poslije, umjesto da slavimo mir, slaviti puko preživljavanje.

Umjesto da pišemo o napretku, pišemo o stagnaciji i degradaciji.

Umjesto da govorimo o evropskoj Bosni i Hercegovini, govorimo o zemlji koja se jedva održava u životu geopolitičkom infuzijom međunardone zajednice.

A možda je najpreciznije reći ovako:

Dejton je donio kraj rata, ali nije donio početak sištinskog mira.

Donio je ono što bi čak i Milorad Dodik — najveći profiter tog ustava — nazvao “beskonačnom privremenošću”.

A privremenost se u BiH ne računa u mjesecima i godinama. Ona se računa u decenijama.

I kada nešto traje 30 godina, to nije privremenost. To je sistem. To je datost.

Ohajo – gdje je rat stao, ali nije završio

Da bismo razumjeli tragediju BiH nakon Dejtona, moramo se vratiti na američku vojnu bazu gdje su se tri delegacije, predvođene Miloševićem, Tuđmanom i Izetbegovićem, sastale jer više nije bilo drugog izlaza.

lintonova administracija tražila je hitno rješenje. Holbrooke je, kao buldožer, gurajući sve pred sobom tražio “prihvatljivi minimum” da se prekinu ratna stradanja. Pazite, ne pravedno rješenje — nego prihvatljivog i minimalnog zajedničkog sadržioca.

BiH nije dobila dogovor o budućnosti.

BiH je dobila dogovor o prestanku ubijanja.

Holbrooke je bio iskren:

“Mi smo željeli zaustaviti rat. Ne praviti državu.”

To je suština Dejtona:

– diplomatski trijumf,
– politička improvizacija,
– pravno-politička tempirana bomba.

A na terenu?

Linije fronta pretvorene su u linije entiteta.

Ratni ciljevi pretvoreni su u političke ciljeve.

Etničko čišćenje pretvoreno je i ugrađeno u ustavne kategorije.

I zato danas imamo sistem u kojem je etnija važnija od građanina, u kojem je entitet važniji od države, u kojem se politika vodi prijetnjama, ucjenama i blokadama. Zapravo te kategorije su ustavne, za razliku od ovih drugih, koje su sa one strane zakona.

Sistem je to u kojem građanin ne postoji osim kao pripadnik “naroda”. Sistem u kojem se Sarajevo, Banja Luka i Mostar gledaju kroz politički nišan, a ne kroz institucije.

Beskonačna privremenost – državni model koji jede sam sebe

Privremenost je najgora opcija za zemlju koja se oporavlja od rata. Ako postoji vizija, privremenost može biti odskočna daska.

ko ne postoji — privremenost se pretvara u okov i sidro koje vuče na dno, preciznije u opetovani april 1992.

U slučaju BiH — ta privremenost je postala vječna.

Evo, 30 godina kasnije, odgovorno možemo reći:

Bosna i Hercegovina nikada nije izašla iz ratnih rovova. Rovovi su samo pretvoreni u entitetske i državne institucije.

Privremeni ustav traje 30 godina.

Privremene koalicije traju 30 godina.

Privremeni kompromisi traju 30 godina.

Privremeno strpljenje građana traje 30 godina.

Dejton je omogućio mir, ali je onemogućio državu.

A u toj kombinaciji država postaje statična, a kleptokratske elite dinamične — dinamične u razaranju i izjedanju države.

Beograd i Zagreb – kreatori krize, navodni čuvari mira

Jedna od najopasnijih laži nakon Dejtona je narativ da su Srbija i Hrvatska “garanti sporazuma” i “čuvari mira”.

Istina je brutalna:

Srbija i Hrvatska su bile privedene za pregovarački sto u Ohaju, kao dva aktera bez kojih se rat nije mogao zaustaviti.
One nisu željele BiH. One su željele dijelove BiH u sklopu svojih nacionalističkih projekata.

I danas, 30 godina kasnije, obje zemlje nastavljaju kroz svoje političke projekte ono što nisu dovršile vojno.

1. Beograd – secesionizam kao državna doktrina

Beograd nikad nije odustao od ideje “svenacionalnog ujedinjenja Srba”.

Mijenjala su se imena projekata — SANU memorandumi, “Svesrpski sabori”, “srpski svet” — ali suština je ista.

RS je za srpske elite i dalje ratna stečevina.

Dodik je njihov trenutni izvođač radova na terenu.

Secesionistički narativ je državna politika, a ne Dodikova privatna avantura.

2. Zagreb – preustroj kao završna faza Herceg-Bosne

Hrvatska politika, bez izuzetka i bez sramote, već dvije decenije otvoreno zagovara treći entitet.

Nekada su to govorili polušapatom.

Danas govore otvoreno, preko HDZ-a BiH, Čovića, Ljubića. pa čak i preko predsjednika Hrvatske.

Herceg-Bosna nije poražena.

Ona je samo (para)institucionalizirana.

Domaće elite – od Karadžićevih i Bobanovih nasljednika do “Trojke koja klima glavom”

Ako su Beograd i Zagreb spoljne sile destrukcije, domaće etnonacionalne elite su unutrašnje.

Republika Srpska – od Karadžića do Dodika

Karadžićeva ekipa bila je originalna verzija.

Dodik je “revizija” — modernija, medijski prilagođena, diplomatski naučena, ali suštinski ista neočetnička politička klovn-klika.

Karadžić je pravio logore.

Dodik pravi zakone o secesiji.

Karadžić je rušio BiH oružjem.

Dodik ruši BiH ucjenama.

Karadžić je bio zločinac.

Dodik je strateg političke destabilizacije.

HDZ – vječni zagovornici trećeg entiteta

HDZ nikada nije odustao od Herceg-Bosne.

Čović nikada nije odustao od narativa “Hrvati su ugroženi”.

On nije političar.

On je advokat jedne teritorijalne ambicije.

Trojka – koalicija koja nije zaustavila Dodika i Čovića, nego im se poklonila

Najveća tragedija nije u tome što Dodik i Čović žele entitete, podjele i preustroje.
To rade već 30 godina.

Tragedija je što današnja vlast iz Sarajeva — čuvena Trojka — nema ni snage ni volje da im se suprotstavi.

Trojka (SDP, NiP, NS) je postala činovnički dodatak etnonacionalnom dvojcu.
Potpisuje, glasa, klima glavom.

Nije vlast, nego dekor.

A sve to umotano je u priču o “evropskom putu”, gdje famozni evropski put služi kao smokvin list za kapitulaciju pred etnonacionalnim zahtjevima.

Dejton kao međunarodni eksperiment: laboratorija na Balkanu

Evo novog poglavlja koje ste željeli — i koje je neophodno.

Bosna i Hercegovina je najuspješniji i najdugovječniji međunarodni eksperiment zarobljene države.

Nijedna zemlja u Evropi nema:

– OHR
– niz bonskih ovlasti
– više vrsta međunarodnih misija
– ustav pisan u drugoj državi
– policijske i vojne strukture etnički razdvojene
– stalne pritiske iz dvije susjedne države
– glasačka prava ovisna o etniji, kantonu ili etničkoj pripadnosti
– entitete kao rezervne države
– kantone kao male etničke enklave
– državu koja liči na Frankensteina međunarodne politike.

BiH je model “upravljane nestabilnosti”.

Dovoljno stabilna da ne eksplodira.

Dovoljno nestabilna da se nikad ne izgradi.

Upravo zato međunarodna zajednica često djeluje kao doktor koji ne zna šta da radi, pa pacijentu samo morfijumom produžava život, ali ne liječi bolest.

Ovo nije teorija. Ovo je empirija.

Tiho prihvaćena. Tiho sprovedena.

Bosna i Hercegovina je postala geopolitički akvarij u kojem velike sile gledaju kako se mali balkanski predatorčići glođu.

Svijet 1995. i svijet 2025. – razlika između “lošeg” i “goreg”

Kada je Dejton potpisan, svijet je bio stabilniji.

Amerika je bila hegemon.

Evropa je imala energiju.

Rusija je bila slaba.

NATO je rastao.

Danas?

– Amerika je podijeljena i okrenuta Kini.
– Evropa je umorna, nesposobna i spora.
– Rusija je agresivna.
– Kina je tihi igrač na Balkanu.
– Izrael i Bliski istok gore.
– Ukrajina krvari.
– Balkan je ponovo na mapi kriznih tačaka i potencijalno novo žarište.

U takvom svijetu opstanak BiH više nije stvar institucija.

Postao je čista geopolitička kalkulacija.

A to znači — ako veliki igrači izgube interes, BiH postaje lovina gore pomenutih.

To je najopasnija rečenica koja se danas može izgovoriti, ali je istinita:

BiH ne opstaje zahvaljujući sebi, nego zahvaljujući okolnostima.

A okolnosti su promjenjive.

Evropska unija – obećanja, lažni osmijesi i beskrajno čekanje

EU je 2000-ih djelovala kao realna destinacija.

Danas je BiH evropski projekat samo u powerpoint-prezentacijama.

Evropa šalje poruke.

BiH šalje aplikacije.

Brisel šalje izvještaje.

BiH šalje izvještaje o izvještajima.

I tako u nedogled.

Tu i tamo, otvore se briselska vrata (kao nedavno “uslovno otvaranje pregovora”), da bi se odmah zatvorila paragrafima, klauzulama, rezervama.

Evropa ne zna šta bi s BiH.

A BiH ne zna šta bi sama sa sobom.

Gdje smo danas? Između ničega i nečega

Gdje je BiH 30 godina nakon Dejtona?

U procjepu.

Između projekata podjele i floskula o evropskom putu.

Između prijetnji ratom i obećanja reformi.

Između praznih institucija i punih kofera ljudi koji odlaze.

Bosna i Hercegovina je danas:

– zemlja iz koje mladi bježe kao iz napuštenog rudarskog gradića Srednjeg zapada;
– zemlja koja proizvodi više političke krize nego struje;
– zemlja u kojoj se moć jednog entiteta širi kao metastaza;
– zemlja u kojoj se mir mjeri u sedmicama, a krize u godinama;
– zemlja koja je jedna od najraseljenijih u Evropi.

BiH nije najnesretnija zemlja na svijetu, ali je sasvim sigurno najtužnija zemlja koja uporno odbija da se pomakne iz mjesta.

Šta nam je ostalo? I šta slijedi?

Ostala nam je država koja postoji uprkos svima.

I koja bi, da su se pitali naši političari i susjedne države, odavno bila rasparčana na tri eksklave: srpsku, hrvatsku i “eti vam ostatak”.

Ostala nam je država koja je preživjela rat, ali nije dobila mir.

Država koja se drži kao starac na štakama, dok mu oko nogu plešu mladi ljudi sa putnim koferima.

Ostala nam je zemlja koja ima sve potencijale da bude normalna — ali nikoga da to želi.

Nije to mnogo, ali je nama SVE. Sve od čega morano krenuti!

A šta slijedi?

Ako se pitate hoće li doći promjena — hoće.

Prije ili kasnije, hoće.

Ali neće doći iz Banje Luke, Mostara niti Sarajeva.

Neće je donijeti ni EU ni SAD.

Doći će odozdo.

Iz naroda koji će jednom shvatiti da nemaju ništa od etnija, kad ostanu bez djece.

I tada će Dejton postati prošlost.

Ne zato što će ga neko ukinuti, nego zato što će ga život i vrijeme pregaziti.

Zaključak: Dejton – sporazum koji je zaustavio smrt, ali nije uspio stvoriti novi život

To je istina.

Kad se 30 godina stavi na vagu, balans je brutalan:

-Dejton je zaustavio rat.
– Dejton je onemogućio državu.
-Spasio je živote.
– Ugasio je nadu.
-Prekinuo je ubijanje.
– Nastavio je podjele.
-Bio je nužnost.
– Ostao je okov.

I zato danas, 30 godina nakon potpisivanja, treba reći:

Bosna i Hercegovina nije živa zahvaljujući Dejtonu.
Bosna i Hercegovina je živa uprkos Dejtonu.

Uprkos Dodiku.

Uprkos Čoviću.

Uprkos Trojci.

Uprkos Beogradu i Zagrebu.

Uprkos međunarodnoj neodlučnosti.

Ona je živa zahvaljujući njenim građanima!

A to je možda njen najveći paradoks.

I možda jedini razlog zbog kojeg još postoji.

(Autonomija/naslovna fotografija: Vojin Ivkov)

Tekst je napisan uz podršku Pro Peace Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”