Znate kako kažu nama kolumnistima: Pišite vi o nečemu od čega se živi.

E, pa nema o čemu, jer se sve manje ima od čega živjeti. Makar u bh. entitetu Republika Srpska gdje su srpske nacionalističke, rusofilske vlasti, željne secesije, dovele građane do prosjačkog štapa.

I ono što se do sada krilo, više se kriti ne može. Triling Dodik-Cvijanović-Višković sada gledaju kako da upakuju u celofan lizalicu ni od čega i kako da pojasne ljudima da ih čeka “sivo vrijeme”. Ovo treba čitati kao krah i ekonomski kolaps entiteta kome su proizvoljno i površno onomad tepali da je “bolji dio Bosne i Hercegovine”.

Ni hljeba, ni države

Sjetit ćete se kako je početkom ‘90-ih ratni zločinac Radovan Karadžić lupetao kako “Srbi mogu bez hljeba, ali ne mogu bez države”. Onda, na koncu te Radovanove odiseje, u Republici Srpskoj nije bilo ni hljeba ni države, a bogme ni komšija Hrvata i Bošnjaka.

I u uncu isto ponavlja današnji premijer ovog entiteta, imenjak Radovan Višković, koji kaže u intervjuu za Glas Srpske: “Јedan broj ljudi vrlo često kaže: ‘Ma, pustite vi Republiku Srpsku, dajte da vidimo od čega se živi’. Oni, svjesno ili ne, zaboravljaju da se živi od slobode, koju nam garantuje Republika Srpska. Možete imati najbolje radno mjesto na svijetu, ali ako nema slobode, ono vam neće vrijedjeti ništa. Bez obzira na to da li se u vezi sa nečim slagali ili ne, drugačije mislili ili pripadali različitim političkim opcijama, crvena linija svima treba da bude odbrana RS i njenih institucija”. Kazuje tako zapjenjeno Višković (ne)svjesno parafrazirajući svog ratnog komandanta, zločinca Karadžića.

A kakva je to “sloboda” u entitetu Republika Srpska? Je l’ to ona “sloboda” koja je izvršila etničko čišćenje, koja je izvršila najveće zločine nakon Drugog svjetskog rata, urbicid, elitocid i na koncu genocid? Je li to “sloboda” koja ne priznaje drugog i drugačijeg i koja umjesto svog imena gradi srpski svet?

To nije sloboda!

To su profašistički okovi u koje se srpstvo dobrovoljno okovalo zahvaljujući svom rukovodstvu koje ga sumanuto vodi bespućima povijesti već evo najmanje tri decenije. I onda možemo kazati, povlačeći paralele sa Karadžićem da će na talasu te lažne slobode i četničke suštine upakovane u staniol jeftinog populizma na koncu ekonomski nestati i entiteta Republike Srpske.

I ne, nije to nakana Amerikanaca i famozne međunarodne zajednice, to rade političke elite u entitetu Republika Srpska, to rade ljudi poput Viškovića, poput Dodika, poput Stevandića i njihovih satelita, koje kriminalom izjedaju vlastiti narod, nakon što su njihovi prethodnici zločinima pokušali fizički uništiti komšije i susjede. Rat, poraće i traume se uvijek vrate kući, pa na koncu, tri decenije nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu stradava srpski narod i to od ruke i ideologije istih onih koji su ih vodili u koljačke pohode tri decenije ranije.

“Imamo mi i dosta prijatelja koji su spremni da nam pomognu. Teško jeste, ali izdržaćemo. Preživjećemo, baš kao što smo i do sada. Ljudi ne treba previše da brinu. Neka čuvaju porodicu, koja treba da bude temelj ovog našeg društva”, kazao je više očajno entitetski premijer, Radovan Višković.

Otkud to da je najednom teško?

Kako sad najednom da je teško? Kako sad najednom da je izazovno? Kako sad najednom da se postavlja pitanje preživljavanja i sakrivanja iza famozne porodice? Jer kad se dođe do teškog, izazovnog, porodice i preživljavanja, to vam je isto kao kada pilot u zapaljenom avionu kaže putnicima da ne paniče. Dakle, panika može početi i aminovana je s najviše instance.

Odista, kako se odjednom survala cijela “republika” (čitaj entitet)?

Stvar je jednostavna: američke sankcije usmjerene na elitu političko-ekonomsko-tajkunskog života Republika Srpska su počele djelovati. Firmama bliskim režimu se zbog nepotizma, namještanja tendera, korupcijsko-mafijaškog djelovanja zabranjuje inostrano poslovanje i zatvaraju im se računi kod komercijalnih banaka.

A odavno sam rekao: Dodiku i ekipi diraj u sve na svijetu, samo nemoj u novčanik. I konačno su ciljane, ponavljam, ciljane američke sankcije počele djelovati. Konačno su ljudi u Washingtonu shvatili da od zabrana putovanja i famoznih crnih lista, koje su više bile nadogradnja za biografiju – nema ništa. Samo udaranje po novčaniku i po karticama vrhuške dovodi do rezultata.

Najveći strahovi Dodika i ekipe

I znate čega se najviše boje i Višković i Dodik koji ovih dana mantra na satnoj bazi kako će biti isplaćene penzije, kao da je to neko čudo (ili jeste čudo)?

Najviše se boje prvog i drugog kruga ljudi oko sebe, koji su navikli funkcionisati jedino sa puno, ali baš puno novca i koji će bez tog istog novca ne samo otkazati poslušnost Dodiku i ekipi, nego će im zabiti nož u leđa prvom prilikom. E toga je njih strah, a ne sedatviziranog puka koji decenijama živi na mitomanskim velikosrpskim lažima. Lako će taj puk zamijeniti jednog Dodika drugim.

Podsjećam, i zvanično je američko Ministarstvo finansija uvelo sankcije pojedinim poduzećima iz Republike Srpske. Na pitanje koliko to može uticati na ekonomsku i finansijsku situaciju i je li budžet stabilan, Višković odgovara: “Stabilan je i redovno se izvršavaju sve zakonske obaveze. Da li ove sankcije utiču na nas? Sigurno, a prije svega na preduzeća koja su se našla na američkoj crnoj listi. Ovo je najdirektniji udar na obične ljude, radnike, koji nemaju nikakve veze sa politikom, odlukama i zakonima koji se donose, a što je bio povod za uvođenje raznih sankcija. Radi se o klasičnom pokazivanju gole sile, mišića.”

I ovdje treba postaviti pitanje, ko su to “obični ljudi” koji su uposlenici Dodikovih i inih firmi? I kako to da se baš sad rukovodstvo entiteta krije iza suza običnih ljudi? Ili će biti da je riječ o onom prvom i drugom prstenu koji osigurava lagodan život nacionalističkom rukovodstvu? Tako je ovo više poruka za njih da će se vrhuška “snaći“ za pare i da se “strpe malo”.

Ako se imaju zašto strpjeti.

Jer, čuveni “svjetski prijatelji” Republike Srpske nisu u nimalo zavidnoj situaciji. Od Rusije, koja zbunjeno promatra kako joj Ukrajina preko mekog kurskog trbuha penetrira u teritoriju, pa do Orbana i inih koji su se o sebi zabavili.

Samo Trump Srbina spašava?

Ostaje tako stari vapaj srpskih nacionalista za Trumpom, kao “velikim spasiteljem Srba”. Na stranu što je Trump u prvom mandatu uradio jedno veliko NIŠTA za te iste srpske nacionaliste i na stranu što je upitno hoće li se uopšte domoći Bijele kuće u utrci sa Kamalom Harris.

“Od naših građana ne želim ništa kriti te moram reći da Republika Srpska puno polaže u američke izbore, odnosno njihove rezultate, da bi konačno u toj zemlji bila uspostavljena administracija koja će na jedan korektniji način odnositi ne samo prema Republici Srpskoj, već i srpskom narodu”, kazao je gotovo plačno Radovan Višković.

Kako bi se kazalo, kuku narodu koji se nada Trumpovoj pobjedi, a još više, teško mu se ako mu je to jedini vanjskopolitički adut. Ali sa propašću Putina, sa geopolitičkom situacijom koja se okrenula naglavce, ostalo je Viškoviću da kao lažni proroci zaziva Trumpa “spasitelja”.

A kad smo kod Srbije, čini se da bi baš Vučiću najviše odgovarao pad Dodikovog režima, ali ne iz nekakvih altruističkih pobuda nego zato što bi preko Jelene Trivić i ostalih mogao instalirati još poslušnije rukovodstvo entiteta Republika Srpska koje ga neće, kao pod Dodikom, toliko inkomodirati.

I onda kad se podvuče crta stanovništvo entiteta Republika Srpska može početi paničiti. Prvi ljudi Republike Srpske su uspjeli da dovedu ovaj entitet na ivicu opstanka, do ekonomskog kraja, pred ambis iz koga nema povrataka. Hoće li Srbi jesti korijenje i travu zarad sumanutih ideja velikog vođe? Posljednji put, kad su to radili su izgubili četiri rata i dvije države. Sad mogu entitet. Neka odluče sami!

(Al Jazeera, foto: privatna arhiva)