“Dakle ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici to je presudio sud u Haagu i to je neosporna pravna činjenica.”

Ovo je kazao Milorad Dodik još 2008.

I kako smo od ove nesumnjive datosti i faktičke i retoričke, a koju je potvrdio i Milorad Dodik prije 14 godina došli do toga da je ne samo negiranje genocida, nego i dolazak u Potočare nemoguća misija za (većinu) srpskih političara?

Najprije treba kazati da to što nešto tvrdi ili negira Milorad Dodik niti dokazuje niti opovrgava genocid, genocidnu namjeru i sam genocidni čin. Genocid je prvo nesumnjivo izveden, a onda ga je potvrdilo najveće sudsko tijelo na planeti ono u Haagu i do zahvaljujući vjerovatno najvećem broju materijalnih i nematerijalnih dokaza i svjedočenja u povijesti sudske prakse.

Rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu je najdokumentovaniji sukob u dosadašnjoj istoriji svijeta, a zločini i genocid najbolje opisani i dokazani činovi.

Negiranje genocida kao unosna politička disciplina u RS-u

Pa kako je moguće da (odjednom) iz situacije nesporne istine i iz situacije kad prvi čovjek bosanskih Srba priznaje genocid, dođemo do toga da se danas sprdaju sa istim, negiraju isti ili čak trijumfalistički zazivaju novi genocid, a da je sve to najunosnija politička disciplina u manjem BiH entitetu?

Da krenemo od kraja.

Pročitali ste sigurno kako je potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović odgovarajući na silne optužbe tzv. opozicije u RS-u, a zapravo tek Dodikovih suparnika kako je on “Dodikov čovjek“, odgovorio pozivom svih njih da se svi zajedno nađu u Srebrenci, u Potočarima na obilježavanju godišnjice genocida 11. jula i odaju počast ubijenim.

Između ostalog na svom FB profilu Vojin Mijatović je napisao:

“…Pozivam sve one koji ovih dana iznose salve uvreda i napada na mene da mi se pridruže 11. jula u Potočarima i da zajedno pokažemo da postoji razlika između nas i režima Milorada Dodika.

Ja vas čekam 11. jula u Srebrenici…“

Nije još ni izblijedio Mijatovićev otisak prsta na tastaturi, a već se javio njegov najveći kritčar Nebojša Vukanović, koji je kazao kako “ne postoji mjesto na svijetu na koje bih (otišao) zajedno sa Mijatovićem“.

Pisac ovih redova bi dodao, pogotovo ako je to mjesto ishodište genocida u Srebrenici i memorijalni komples u Potočarima.

I u tome je sva istina. Nije da Vukanović kao i većina srpskih političara iz RS-a odlažu svoj dolazak u Potočare zato što je tamo Vojin Mijatović, a ne! Neće oni doći jer su zajedno sa Dodikom na putu totalnog negiranja genocida.

I nedolazak u Potočare je posala bizarna stvar “kućnog vaspitanja“ u manjem BiH entitetu.

Zapravo, vidjeli smo najnoviji politički istup Jelene Trivić, koja zaziva opetovano postrojavanje VRS-a il nekakvo “klanje“ oko Kosova, a sve su to četnički predizborni merifetluci.

Očigledno, ko pokaže veći stepen srpskog nacionalizma, taj ima veću šansu da dobije izbore u RS-u.

Putinofilija, bolest najmilija

Dodik je podigao ljestvicu izuzetno, izuzetno visoko svojim fanovskim fotografisanjem u Sankt Peterburgu sa obožavanim Putinom. A u doba opšte putnofilije koja kao virus hara u RS-u, u eri u kojoj profašistička oznaka “Z“, postaje sastavni asesoar murala sa zločincem Ratkom Mladićem, najveći politički uspjeh je upravo fotografija sa Putinom

I nema veze što je Dodik morao kao kakav tinejdžerski fan da čeka na svoju fotku sa Putinom u redu sa Talibanima, kad su u pitanju izbori u RS-u to nema cijenu.

“Neutralnost“ i “neobaviještenost“ kao mjere rusofilije

I da se razumijemo nisu tu političari sa Dodikom usamljeni. Cjelokupan ambijent u RS-u je potpuna, preovlađujuća rusofilija, koja nema svoje granice i koja se može porediti jedino (možda) sa onom u Donjecku i Luhanjsku.

U RS-u čak i istaknuti NGO-ovci i njihove organizacije evo 4 mjeseca od početka ruske agresije, ne da nisu posvetili niti slova ovom bestijalnom činu, nego se vade “kako nemaju dovoljno podataka“, kako “nije vrijeme da se oglašavaju“ i kako to “nije njihov posao“, a sve po pashom nekakve “neutralnosti“.

Koliko je ta “neutralnost“ postala predominantna svjedoči i europarlamentarka Viola von Cramon-Taubade, koja je nakon posjete Banjaluci blago rečeno šokirana izjavila:

“Moram da kažem da sam iznenađena izjavama nekih u Bosni i Hercegovini koji sebe nazivaju neutralnima, a koji nemaju potrebu da nešto kažu o ratu u Ukrajini. Ne moram vam govoriti šta znači rat. Treba se zapitati gdje vi stojite kada je u pitanju agresija Rusije na Ukrajinu”.

Prava je istina da je Cramon- Taubade, zapravo bila srećna da su deklarativno neutralni još uvijek ćutolozi, jer kad bi progovorili imala bi utisak da se nalazi u gore pomenutom okupiranom Luhanjsku.

Što nas dovodi do zaključka da dobar dio EU parlamentaraca ili nema pojma šta se dešava u manjem BiH entitetu ili da vrlo dobro zna, samo se prave. Naivni i površni,  ne zna se šta je strašnije u trenutku koji je na rubu svjetskog rata.

Jer ako zaista ne znaju da se Ratku Mladiću na muralima od Banjaluke do Trebinja pridružilo slovo “Z“ uz ispis  “fuck NATO“ onda EU parlamentraci zaista opravdavaju neugodne nazive koje im daju u bijelom svijetu-od toga da sunesposbni do togo da ih u njihovom elitizmu ne interesuje zapadni dio Balkana.

Drugo viđenje, po meni je opasnije, a ono kazuje da u EU parlamentu ima još itekako ostataka Putinove obavještajne službe, koja intenzivno pravi šum u komunikacijama na relaciji Brisel- Zapadni Balkan ili još gore, koja pod pashom “borbe protiv korupcije“ šalje ovdje ljude, koji nikako ne žele dobro Bosni i Hercegovini.

Negiranje genocida i putinofilija su iz iste kuhinje

A vidimo da je negiranje genocida, sa četničanjem najdirektnije ideološki, i geografski, i politički, i personalno povezano sa putinofilijom, do te mjere da su ovi pojmovi i preko grafita udruženi u jednu veliku imperijalističko-zločinačku sliku iz koje se vidi da niko od narečnih političkih aktera neće biti u Srebrenici da traži oproštaj.

U takvoj konstalaciji snaga u kojoj imamo potpuno atrofirane evropske politike prema Bosni i Hercegovini sa jedne strane, a koje guraju našu zemlju dalje od EU i putofiliju u manjem entitetu koja je metastazirana i zahvatila sve – od političara do NGO sektora, jako je teško predvidjeti šta će se dešavati u skorijoj budućnosti, pogotovo ako znamo da je rat Evropi u punom jeku, a da su izbori u BiH začinjeni nacionalizmom tu iza ćoška.

Ali znamo sigurno da će u toj konstalaciji snaga onaj srpski političar koji se pojavi u Potočarima 11. jula biti čovjek i to čovjek mira, koji ne kalkuliše sa izbornom bazom i rezultatima izbora i koji nije putinofil.

Koliko je takvih?

Tipujem na Nenada Čanka, Vojina Mijatovića i još par Ljudi.

Ostali?

Nadam se da će me demantovati! Ne zbog mene nego zbog civilizacije i svog potomstva.

(Al Jazeera Balkans)