“Srbija je nosanjem Lazarevih moštiju, gazimestanskim naci-performansom i Miloševićevom jogurt-revolucijom odavno izvršila klerikalno-četničku kontrarevoluciju na svom tlu i žvi “crnogorski scenario“ zadnjih 35 godina. A to je pakleni put izgubljenih ratova, proizvedenog genocida, velikosrpske navodne ugroženosti, koji se plaća životima nesrba plus Đinđić i Stambolić i jednim jadnim stanjem koje je Srbiju dovelo u ćošak svijeta sa Bjelorusijom dok čeka da je Putin pogladi po glavi.“

A evo o čemu se radi: Ovih dana u Beogradu i to onom, navodno, opozicionom, “drugosrbijanskom“ kola začudna ideja da će Aleksandar Vučić biti smijenjen ako se udruži i desnica i ljevica, ako prevaziđu svoje “ideološke razlike“ i ako tako ujedinjeni nastupe u zasebnim, ali istim kolonama (sic!). Pa je onda ovaj scenario taj isti “opozicioni“ Beograd u svom suštinskom nerazumijevanju ili situacije nazvao “crnogorski scenario“.

Koliko je ovo stupidna, pogrešna ili čak zlobna analogija, pokušaću pojasniti ovim tekstom.

Kad je parizer važniji od masovne grobnice

Najprije, jedna od osnovnih lekcija iz formalne logike kaže da je analogija jedan od najnesigurnijih oblika zaključivanja i da se koristi samo, isključivo i jedino ako nemamo bilo kakvih naučnih, sistematskih i epistemoloških fakata, kojima bi se odredila i definisala neka tvar, proces ili fenomen.

A Beograd, kažem, onaj liberalni mjeri svoju stvarnost ruskim šegrtom Aleksandrom Vučićem i populističkim parizerom kojim se sklanja od očiju masovna grobnica u Batajnici, koncentracioni logori za nesrbe “Šljivovica“ kod Užica, hladnjača sa albanskom djecom…shvatili ste. Srbijanska javnost i to ona “opoziciona“ samjerava svoju realnost, zarobljenu u kleronacinalne mitove i nacionalizam Crkve Srbije sa realnošću pređašnje vladavine Mila Đukanovića, koji je Crnu Goru uveo u NATO pakt i civilizovano društvo naroda za početak.

A te realnosti ne da ne mogu da se mjere, nego i ne žele, sve i da hoće. Pitajte narečenu srbijansku opoziciju, hoće li priznati nezavisnost Kosova, hoće li podržati ulazak zemlje u NATO pakt, hoće li se konačno pokloniti sijenima ubijenih u srebreničkom genocidu priznajući isti i hoće li se uvesti sankcije ruskoj terorističkoj državi pa ćete osim pokreta “Glas“ i Lige socijaldemokrata Vojvodine dobiti unison odgovor-NE PADA IM NA PAMET!

A što će suštinski kazati da se vanjska politika Aleksandra Vučića u uncu ne razlikuje od projektovane vanjske politike, koju bi vodila tzv. opozicija Srbije. Dapače, vrlo vjerovatno bi “opozicionari“ u mnogim segmentima bili radikalniji od SNS kamarile.

Samo nerazumijevanje ili loše namjere?

Pa o kakvom se onda “crnogorskom scenariju“ priča, kad se navodno hoće mijenjati vlast u Beogradu i Srbiji?

“Čini mi se da u ovom momentu između desničarskih i građanskih stranaka u Srbiji nema komunikacije koja bi mogla da napravi zajedničku strategiju, a ta zajednička strategija bi uključivala da se sve te stranke, a ima ih više od 10,15 dogovore oko toga koja je kolona za njih najbolja. To je bio slučaj u Crnoj Gori. Mislim da je maksimum do koga se može doći u Srbiji da se naprave kolone među onim strankama koje slično ili isto razmišljaju“, smatra Bojan Klačar iz CESID-a.

A šta je to bilo u Crnoj Gori, konkretno 2020, na kraju avgusta mjeseca?

Raznorazne interesne organizacije, na baterije Crkve Srbije i države Srbije, kroz litijaško-četničku kontrarevoluciju zbacile su proevropsku vlast i pod krinkom borbe “protiv korupcije“ i za “zelene tehnologije“, a na pogonsko gorivo stranih ambasada uvele su Crnu Goru u ambis slobodnog pada ka rusko-srpskom svetu, pada koji još nije zaustavljen.

A to što je nakon ovog orkestriranog srednjovjekovnog užasa Specijalni američki izaslanik za Zapadni Balkan Gabrijel Escobar “razočaran“ u vladu Dritana Abazovića, predstavlja samo vrhunac cinizma, kojim se pokriva ili nesposobnost ili zle namjere prema Crnoj Gori. Sa druge strane, u narečenoj Srbiji i vlast i tzv. “opozicija“ su histerično aplaudirali i litijašima i prvom litijaškom šefu Krivokapiću, a pogotovo Dritanu Abazoviću, koga će po Bećkoviću mladost Beograda nositi na rukama.

Pametan čovjek bi zaključio-koga Bećković i Bazdulj pohvale, bježi od njega koliko te noge i glava nose, ali ovakva srbijanska opozicija, ideološki ukopana u istom tranšeju sa Vučićem i učiteljem Šešeljem nema šta da kaže, jer bi iznevjerila i sebe i svoje pročetničko glasačko tijelo.

Pa se onda izmišljaju analogije u kojima će “pravedna SPC“-Crkva Srbije pokrenuti “antikorupcijsku revoluciju“, možda sa Grigorijem na čelu, a na to će se valjda nadovezati sa desna mlad-četnik Boško Obradović, sa centra profesionalni nedavač Kosova Tadić, a sa lijeva svi silni staljinisti i mrzitelji Ukrajine, pa će tako svi zajedno u nekoliko ujedinjenih kolona smijeniti ko biva Vučića.

A neće!

A znate li zašto neće? Pa zato što je Srbija nosanjem Lazarevih moštiju, gazimestanskim naci-performansom i Miloševićevom antibirokratskom jogurt-revolucijom, odavno izvršila klerikalno-četničku kontrarevoluciju na svom tlu i živi “crnogorski scenario“ zadnjih 35 godina. A to je pakleni put izgubljenih ratova, proizvedenog genocida, velikosrpske navodne ugroženosti, koja se plaća životima nesrba plus Đinđić i Stambolić i jednim jadnim stanjem koje je Srbiju dovelo u ćošak svijeta sa Bjelorusijom dok čeka da je Putin pogladi po glavi.

Da, Srbija živi taj fiktivni nazovimo ga crnogorski scenario svoje tri i po decenije i ne pada joj na pamet da nešto mijenja. Ko je pokušao-pa pitajte Đinđića i Stambolića!

Pa onda ako uključimo odistinsku logiku, onu induktivnu, dolazimo do jednostavnog zaključka: ne možete nešto pokušati da uspostavite, ako to već imate i ako je to uspostavljeno 1989.

A imate klerikalno-militantnu naci oligarhiju, koja ne da se nije suočila sa svojim demonima prošlosti, nego je demone postavila na pijedestal heroja-od Mladića i Karadžića, preko srpskog klera, pa sve do sitnih terenski ubica državnih službi. I to narod želi, i to narod hoće i to narod na izborima amenuje.

I sad su se beogradski “opozicionari“ dosjetili da proizvod koji je već 35 godina na tržištu i čija autorska prava nakon Miloševića i Koštunice pripadaju Vučiću pokušaju uvaliti kao svoj brend i to pod nazivom “crnogorski scenario“. A pravo ime mu je “srpski scenario“.

I možda će neko kazati da je narod u Srbiji glup i neobrazovan, ali nepogrešivo prepoznaje najjače četnike na terenu i daje im glas. Sve ove decenije.

Nije problem sa crnogorskim scenarijem u Srbiji, nego sa srpskim u Crnoj Gori

I zaista, onda nije neko teško pitanje, zašto crnogorski scenario neće uspjeti u zemlji koja 35 godina živi i diše taj scenario, nego je pitanje do kad će se ovaj nakaradni scenario razvijati u Crnoj Gori, koja na dnevnom nivou gubi prerogative ne samo građanske države, nego države uopšte, dok slučajni predsjednik Jakov Milatović nostalgično zaziva Momira Bulatovića, duha iz Miloševićeve čaše viskija.

Dakle, crnogorski scenario neće upaliti u Srbiji, ne zato što je tamošnja opozicija “ideološki različita“, pošto nije – sve je to grupa desničara ovakve ili onakve glazure. Scenario neće biti realizovan jer konzumenti u Srbiji već imaju i svog Dritana, i svog Milatovića, i svog Mandića, i svoju Crkvu Srbije i to sve u originalu i na vlasti. Zovu se Vučić, Brnabićka, Šešelj i Crkva Srbije – ona se na svim jezicima isto zove.

Uzdravlje vam bilo!

(CDM, foto: Autonomija)