Od Jajca do Bećkovića

I evo nas, osamdeset i dvije godine nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, dok studenti u Beogradu traže pravdu na ulicama, akademik Matija Bećković i njegovi poslanici u Skupštini Srbije traže – da se poništi antifašističko nasljeđe. Da se ukine AVNOJ. Da se Srbija, ni manje ni više, vrati na fabričke-dakle fašističke postavke.

„Srbija mora da se oslobodi tog nasleđa, jer samo odbacivanjem laži može da se izgradi budućnost zasnovana na istini, pravdi i kruni“, poručuju Bećkovićevi antipioniri iz Pokreta obnove kraljevine Srbije i Srpske monarhističke stranke.

I tu se čovjek zapita: kakve laži? Ako se gleda čisto faktografski, Srbija je u Drugom svjetskom ratu bila na strani Trojnog pakta, potpisnik Hitlerove i Musolinijeve alijanse. To nije nikakva laž, to je istorijska činjenica. Dakle, ako Bećković i kompanija žele oslobađanje od „avnojevskih laži“, oni zapravo žele da Srbija prizna sama sebi da joj je prirodno stanje – biti u fašističkom taboru.

Čanak: Srbija je fašistička država

U tom smislu, nedavne riječi Nenada Čanka odzvanjaju jasnije i preciznije nego ikada:

„Srbija je fašistička država u kojoj su državne institucije preuzele odgovornost za kriminalce i dok se to jasno ne kaže, kao što sam ja sada rekao, neće biti nikakvog rešenja.“

Ovo nije pretjerivanje. Ovo je tačna dijagnoza. Kada državne institucije umjesto građana brane i veličaju zločince, kada su nacistički kolaboracionisti četnici rehabilitovani, kada parlamentarna većina zamišlja kako bi bilo divno ukinuti odluke AVNOJ-a, to znači samo jedno – da se zemlja vraća na fabričke postavke kolaboracije i kvislinštva.

Šta zapravo znači ukidanje AVNOJ-a?

AVNOJ je u Jajcu 1943. godine trasirao put federativnoj Jugoslaviji, priznao ravnopravnost naroda i dao (između ostalog) Bosni i Hercegovini status republike. To je bio revolucionarni čin, čin emancipacije i čin otpora fašizmu.

Ukinuti AVNOJ danas znači ukinuti i samu ideju ravnopravnosti, antifašizma i zajedništva. A cilj nije slučajan: u obrazloženju inicijative stoji da bi se time poslala poruka da Srbija „više nikada neće prihvatiti diktat, nasilje i uzurpaciju države pod plaštom bilo kakve ideologije“. Samo što je ta ideologija – antifašizam. Drugim riječima: poruka je da Srbija nikada više neće biti na strani antifašista, nego isključivo na strani svojih „prirodnih saveznika“ – kolaboracionista. Iskreno, nema šta!

Bosna, stara meta

Haris Imamović precizno primjećuje da se ovim potezom udara i na same temelje Bosne i Hercegovine. Jer AVNOJ je priznao BiH kao federalnu jedinicu, kao most između svjetova. Zato je i danas, kao i 1943., Bosna meta.

Jedan od poslanika i predlagača inicijative Miloš Parandilović jasno kaže: AVNOJ je „srpski etnički korpus rascepkan na više delova, a Srbi podeljeni u veštačke federativne jedinice“.

Podsjetiću vas, ovo što govori Parandilović je ista matrica koja je 90-ih razarala Jugoslaviju pod plaštom borbe protiv „avnojevskih granica“. To je ista ideologija koja je izvršila i naknadno opravdavala genocid u Srebrenici.

Fašizam kao kontinuitet

Da ne bude zabune – ova inicijativa nije incident. Ona je kontinuitet. Od Nedića i Ljotića, preko četničke ideologije, do bizarnog Bećkovića i njegovih poslanika. Srbija nikada nije raskrstila sa svojim fašističkim refleksima, nego ih je pažljivo čuvala, njegovala, polirala i danas ih zvanično ponovo stavlja u parlamentarnu proceduru.

Istoričar Milivoj Bešlin kaže: „Što da se muče i ukidaju deo po deo? Neka jednim aktom ukinu celokupnu istoriju.“ Ali nije smiješno. Jer, ako ukidate AVNOJ, vi ukidate antifašizam, a time i samu istoriju borbe protiv nacizma na Balkanu.

Fabrička postavka Srbije

Zato inicijativa Bećkovića i njegovih monarhista nije ništa drugo do poziv na povratak izvornim, fabričkim postavkama Srbije sa početka četrdesetih: zemlji koja se 1941. godine zaklinjala Hitleru na vjernost, zemlji koja je isporučivala Jevreje i Rome okupatorima, zemlji u kojoj su kvislinzi ubijali vlastiti narod u konc-logorima i na masovnim strijeljanjima antifašista.

I tu je paradoks: ako Srbija poništi AVNOJ, ona ne briše historiju – ona je upravo potvrđuje! Jer upravo takva, bez AVNOJ-a, Srbija i jeste bila – fašistička, kolaboracionistička i kvislinška tvorevina.

Epilog: povratak u mrak

Na kraju, možemo citirati profesora Žarka Koraća: „Mogu odluke da ukidaju koliko hoće, ne mogu posledice.“ Jer posljedica AVNOJ-a je Jugoslavija, BiH, ideja bratstva i antifašizma. Te posljedice ne može izbrisati ni Matija Bećković, ni cijela četa njegovih monarhista.

Ali ono što mogu jeste da sve nas gurnu u novi mrak, da dokažu da je Čankova rečenica in vivo tačna, da Srbija jeste i ostaje fašistička država sve dok ne raskrsti sa sobom i svojim demonima.

A raskid neće doći od Bećkovića. Nego od onih studenata na ulicama Beograda, koji, i ne znajući, zapravo brane AVNOJ i antifašističko nasljeđe od domaćih revizionista. Jesu li toga svjesni?

Jer Srbija danas ima samo dva puta: ili fabričko-fašistički reset, ili – konačno, poslije decenija – antifašistički restart.

(Plenum, foto: lična arhiva)