Vlada Srbije donijela je Uredbu o boračkoj spomenici. Riječ je o posebnom državnom priznanju za učesnike ratova vođenih od 1990. do 1999. godine. Javnost je ostala zaprepaštena nad ovom informacijom, pogotovo što se oficijelna Srbija upinje iz petnih žila da dokaže svijetu kako nije sudjelovala u tim ratovima, prije svega u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Naravno, srbijanska “neutralnost“ je direktna posljedica fakta da bi Srbija kao očevidna zemlja-agresor morala platiti ratne odštete državama nad kojima je izvršila agresiju.

Srpska otadžbina od Bregane do Podujeva

Evo šta kaže o najnovijoj skandaloznoj Uredbi Ministar za boračka pitanja Srbije, Nikola Selaković: “Borci iz devedesetih nisu birali vreme u kome će biti borci, nego je vreme biralo njih. Otadžbina ih je pozvala, oni su se odazvali. Neko je izgubio život, nego ruku ili nogu, mentalno zdravlje…”

Prava je misterija kako se sad najednom pojavljuju srbijanski borci iz devedesetih na ratištima kad znamo, makar po srbijanskoj povijesti, da je ova zemlja sve vrijeme bila “pacifistička oaza”? Pravo je onda čudo kako su ljudi po ministru Selakoviću gubili ruke, noge ili mentalno zdravlje braneći svoju otadžbinu, koja “nije u ratu”. I otkud najednom srpska otadžbina u Sloveniji, na Bregani, otkud u Šibeniku Srbija, otkud u Splitu, otkud u Skradinu, Benkovcu, otkuda u Vukovaru dođavola? Kako je to srpska otadžbina Sarajevo, Prijedor, Omarska, Keraterm, Bihać, Srebrenica, Višegrad, Foča, pa onda Podujevo…? Ili će odista spomenica biti podijeljena onim koji su bili terenski izvođači radova na izgradnji na sreću nikad izgrađene, ali krvlju civila natopljene Velike Srbije?

Moram kazati da je, prema zvaničnim podacima, zaključno sa 2020. godinom, u Srbiji pobrojano čak 114.000 boraca, uključujući i 8.500 ratnih vojnih invalida. Zamislite, preko 100 hiljada boraca u zemlji koja nije sudjelovala u ratnim sukobima?

Nevjerovatno, zar ne?

Pa se u konačnici postavlja logično pitanje, kako je moguće dodjeljivati priznanje (spomenicu u ovom slučaju) za nešto što se u oficijelnoj srbijanskoj istoriji, geografiji i pravnoj realnosti nije desilo?

No pustimo mi logiku, pravo, geografiju i povijest, jer oficijelna srbijanska politika nikada nije bila dobra sa ovim naukama i pozabavimo se onim što se do sada zna i što je zvanično navedeno u Uredbi Vlade Srbije.

Spomeničari mogu biti svi – Od Mladića do Šljivančanina

Ova uredba se odnosi na:

Oružane snage Srbije Oružane snage SFRJ od 17. 8. 1990 – 27. 4. 1992. (a za pripadnike oružanih snaga na teritoriji BiH do 19. 5. 1992. Oružane snage SRJ-SCG poslije 27. 4. 1992. Oružane snage SRJ od 24. 3. – 26. 6. 1999.

Ako znamo da su najveći srpski zločinci percipirani kao heroji, hajde da vidimo za šta bi se u perverznom, ali dosljednom scenariju nagrađivanja najgorih mogle dijeliti spomenice u pojedinim kategorijama:

-Recimo, spomenicu bi trebale dobiti oružane snage i pojedinci iz redova tadašnje JNA koji su sudjelovali u ratnom zločinu na farmi Ovčara 18. i 21. novembra 1991. kada je ubijeno između 255 i 264 civila, koji su većinom kao pacijenti, deportovani iz vukovarske bolnice, odvezeni u logor te potom ubijeni. Egzekutori su bili pripadnici zvaničnih oružanih snage SFRJ i njihov “radni”, da ne kažem ratni okvir uklapa se u kriterije za spomenicu. Jedan od optuženika i osuđenika za ratni zločin u Vukovaru i na Ovčari bio je i Veselin Šljivančanin, inače miljenik većine medija u Srbiji, koji svakodnevno gostuje na TV-u, daje izjave, piše knjige, smatra o svemu. Eto mu prilike da postane spomeničar u državi – sigurnoj kući za ratne zločince!

-Ne možemo nikako preskočiti Bosnu i Hercegovinu u kojoj su oružane snage Srbije djelovale prvo preko JNA, a koja je svojom logistikom držala u okruženju i pod granatama sve veće gradove, da bi kasnije ta logistika bila ustupljena snagama bosanskih Srba koji su počinili najmonstruoznije zločine, etnička čišćenja, elitocid, urbicid i na koncu genocid. Treba ovdje kazati da su u samoj Srebrenici srbijanski autobusi aktivno sudjelovali u preseljenju i razdvajanju stanovništva prije samog čina genocida. Na koncu, treba istaći da su svi oficiri VRS-a, a koji je optužen za genocid na čelu sa Ratkom Mladićem bili na platnom spisku Srbije i to do 2000. godine. Što će kazati da se u ovom slučaju za odlikovanje spomeničara bore gotovo svi-od Mladića, Krstića, Tolimira i ostalih do srbijanske vojske u Srbiji.

-A kad smo kod same Srbije, za ovu priliku bih izdvojio ljude iz vojske i MUP-a koji su napravili i organizovali koncentracioni logor Šljivovica, a koji je bio baš na teritoriji Srbije nadomak Užica. U logoru, koji je osnovan jula 1995. bilo je zatočeno preko 800 stotina bošnjačkih civila. Oni su zlostavljani, silovani, prebijani, izgladnjivani, gušeni u kamionima… tada je Vojska Jugoslavije preuzimala ljude koji su preko Drine bježali od Mladićevih krvoloka i izručivala ih kolegama srbijanskim policajcima.

Recimo Vojska Jugoslavije je tako predala Amira Omerspahića srbijanskoj policiji u julu 1995. Amir će kasnije u svom svjedočenju reći nešto više o načinu mučenja srbijanskih oružanih snaga: “Bilo je svakakvih mučenja. Stajala je ovdje jedna stolica posebna za mučenje, gdje su me jednom natjerali da se popnem na koljena, dok su me tukli po tabanima. To mi je najgore bilo.”

Treba kazati da je logor Šljivovica na teritoriji Srbije postojao debelo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, sve tamo do aprila 1996. pa tako recimo Užički korpus “zaslužuje”spomenicu za ova zlodjela jer su se dešavala ne ponavljam na teritoriji Srbije i jer je ispunjen okvir o učešću oružanih snaga Jugoslavije odnosno Srbije i Crne Gore.

-Na koncu, kako ne spomenuti Batajnicu. Tu ogromnu masovnu grobnicu sa tijelima Albanaca-civila pod nosom Beograda, koju država Srbija zajedno sa svojim građanima ne želi ili neće da vidi. A u Batajnicu su prvi leševi sigli u rano jutro 6. aprila 1999. I stizale su rijeke leševa, hladnjačama ili običnim vojnim kamionima sa 400 kilometra udaljenog Kosova. Do danas je iskopano 744 tijela, među kojima je bilo i dece. Da, tamo su pronađena tijela malenog četverogodišnjeg Genca Beriše, brata mu Granita koji je imao samo dve godine i Lirije koja je bila u osmom mjesecu trudnoće”.

Zapisnik će kazati: “Pronađene su i dvoje cucle, nekoliko grickalica za nokte, otvarač za flaše, klikeri, zlatan nakit, satovi, olovke, brojanice, češljevi.”

Najstrašnije, nakon ekshumacije, masovne grobnice su zatrpane, poravnate i na njima se do danas obavlja obuka policijskih specijalaca.

Pa bi bilo dobro da spomenicu dobije posthumno cjelokupno vojno i političko rukovodstvo Srbije, koje je navodno branilo zemlju, ubijajući i protjerujući svoje državljane- Albance sa njihovih ognjišta. Bila bi to kolektivna spomenica “za zasluge sa zlatnom hladnjačom”. Sramno.

Umjesto zaključka, sram!

Na koncu, treba kazati da se ovoj potpunoj perverziji nagrađivanja okupatora mogu pridružiti ratni zločinac Šešelj i ekipa koja je vršila protjerivanje nesrba iz Vojvodine, onda cjelokupan Glavni štab VRS-a, koji je kažem bio na platnom spisku Srbije do debelo u 21. vijeku, a o posthumnim krvavim četničkim brigadama ne treba trošiti ni riječi.

Kratak je ovo tekst da se pobroje si oni koji bi po regulama zemlje Srbije, trebali dobiti spomenicu kao uspješni agresori.

Srbija, zemlja koja je svojim oružanim snagama izvršila agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, zemlja čije su snage odgovorne za najmonstruoznije ratne zločine, zemlja koja je na svojoj teritoriji imala koncentracione logore i koja je napravila masovne grobnice za nesrbe, sad dodjeljuje ratne spomenice svojim vojnicima, tvrdeći i dalje kako nije u sudjelovala u ratovima devedesetih.

Suludo je preblaga riječ.

(Al Jazeera, foto: Autonomija)