Prije tačno deset godina, Boris Dežulović je napisao:

„(Srbi), nisu vaši mrtvi u grobnicama oko Bratunca, vaši su mrtvi u Potočarima. Ovo je sada samo između vas i osam hiljada mrtvih Srebreničana.“

A sinoć su Srbi, oni ispred pravoslavnog hrama u Srebrenici pokazali da bi opet te srebreničke Bošnjake-samo da mogu i da su Bošnjaci živi-u smrt slali.

I koliko god se svijet trudio da pokaže i dokaže da Srbi nisu genocidan narod, pojedini — pod okriljem narečene Crkve Srbije i svetosavskog kulta — iz petnih žila nastoje da demantuju cijeli svijet. I to ne riječima, već pjesmom. Pjesmom kao nožem. Pjesmom koja siječe dublje od bajoneta. Pjesmom u kojoj nema stida, nema srama, nema milosti.

A šta je bilo sinoć?

Noć je u Srebrenici. Tišina, pa pokoje svjetlo koje žmirka kroz prozore. Život, kako-tako, ide dalje, ali uvijek na prstima, uvijek tiho. I taman kada misliš da je ta tišina svetinja, raznese je pjesma. Ne sa vašara, ne sa svadbe, nego iz crkvenog dvorišta.

„Moj Alija nisi više glavni, pobijedio narod pravoslavni.“

To nije pjesma. To je poruka. Zlokobna, osvetnička, demonska. Kao da neko rafalom razara noć. Ne granatama, ne mecima, nego decibelima mržnje. Ne zaboravite — nije se to dogodilo 1995. To se dogodilo 11. jula 2025. godine, na tridesetu godišnjicu genocida. U Srebrenici. Ispred pravoslavne crkve.

A u toj crkvi — ako je više uopšte crkva — ni glasa da se ta sramota prekine. Ni riječi da se zaustavi orgijanje nad sjenima mrtvih. Ni trunke empatije prema ljudskoj tragediji tu pored njih. A da ne govorimo o pokajanju, jer pokajanje podrazumijeva dušu, a duše tamo gdje se pjevaju ovakve pjesme — nema.

U toj pjesmi nije poražen Alija. U toj pjesmi je poražen zdrav razum. U toj pjesmi nije pobijedio pravoslavni narod, nego zlo koje se godinama njeguje kao sveta relikvija. I nije to „pobjeda“, to je najdublji moralni i ljudski poraz — i to onaj koji se prenosi s koljena na koljeno, sa sveštenika na vjernika, s opanaka na barjak.

Ko god kaže da je ovo incident — laže. Ko god kaže da je ovo izopačena manjina — laže. Ko god šuti — saučesnik je. Jer sistem koji ne reaguje na ovakve gadosti, sistem koji ne hapsi, ne sudi, ne osuđuje — taj sistem nije sekularan. Taj sistem je vjerski saučesnik.

Zato Borisove riječi danas zvuče jače nego ikad.

Neće vas, braćo Srbi, osuditi Haag. Neće vas prozvati „muslimani.“ Neće vas ni prokleti svijet, jer svijet je odavno oguglao na vaše devijantno ludilo.

Ali će vam 8372 nijeme sjenke iz Potočara svakog jula dolaziti pred kuću. I gledati. I šutjeti. I čekati da im kažete jednu jedinu riječ: izvinite.

A dok to čekaju, vi puštate pjesme. Vi se iživljavate. Vi radite ono što niko drugi na svijetu ne radi: pjevate bizarne ratne bljuvotine na mjestu genocida. Kome pjevate? Mrtvima? Žrtvama? Sebi? Ili onom đavolu kojem ste davno prodali dušu?

Nema više optužbi. Nema više teorija. Nema ni potrebe za dokazivanjem. Jer šta se još ima dokazivati kad narod, ili barem njegov ogoljeni, najglasniji dio, pjeva o „pobjedi nad Alijom“ 30 godina nakon što je uništen grad i enklava u genicidu

Srebrenica nije samo mjesto genocida. Srebrenica je ogledalo. Ogledalo u kojem oni koji ga pogledaju ne vide žrtve, nego priliku za novo orgijanje. Za novu pjesmu. Za novu „pobjedu“.

Ali neka znaju jedno. Nisu pobijedili. I nikada neće.

Jer dok u Potočarima tinjaju kandila, dok majke šute i plaču, dok svijet još uvijek zna šta se dogodilo — dotle Srebrenica nije njihova. Dotle Srebrenica ostaje optužnica i opomena.

I neka se zna: nije samo problem što se to desilo 11. jula 2025.

Problem je što će se, ako se ovako nastavi, to isto desiti 11. jula 2026. I svakog jula nakon toga.

Jer ovdje se genocid ne negira. Ovdje se genocid slavi. Pjeva. Prisvaja. Nasljeđuje. Njeguje.

I to nije samo između njih i mrtvih. To je sada između njih i cijelog svijeta. A svijet — koliko god spor bio, na kraju ipak pamti. I piše.. I sudi.

(Radio Sarajevo/Foto: Autonomija)