U Herceg Novom more toplo, sunce prži, a Radovan Višković taman se namjestio na ležaljci, zavaljen kao krupan morski tuljan, sa koktelom u ruci. I onda zazvoni telefon. S druge strane – Milorad Dodik, nervozan, znojan, paničan. „Radovane, prekidaj odmor, vraćaj se u Banjaluku! Hitno!“ I tako premijer Republike Srpske, koji je važio za poslušnog partijskog aparatčika, skače iz mora pravo u kontinentalnu političku vatru.

A u Banjoj Luci, dok se Višković briše peškirom i psuje u bradu, Dodik tone u vlastitom bazenu panike. Jer, vođa koji je navikao da mu se svi klanjaju sada se suočava s najgorim mogućim scenarijem – neposlušnošću svojih. Njegova lađa tone, a rekonstrukcija Vlade, imenovanje novih premijera i „svježa krv“ djeluju kao zamjena violiniste na Titaniku. Orkestar i dalje svira, ali voda je već do pojasa.

Postoji jedan zakon politike: diktatora nikada ne dokrajči opozicija, ni protesti, ni međunarodna zajednica. Njega na kraju pojedu njegovi. Oni koji su mu decenijama klimali glavom, koji su ga se bojali, koji su mu hranili ego. Kada strah nestane, kada pukne aura nepobjedivosti, tada se oslobađa sav nagomilani bijes i svi nenamireni računi.

Milorad Dodik danas je upravo tu. Radovan Višković, njegov vjerni sluga, sada odbija da podnese ostavku. To nije stvar Viškovićeve hrabrosti, to je simptom raspada sistema. Ako premijer smije reći „neću“, onda sutra i desetine drugih partijskih satelita mogu reći „nećemo“. A to znači da se strah više ne širi vertikalno, nego da se pretvara u otvorenu pobunu.

Ono što danas gledamo nije ništa novo. Milošević nije pao zbog NATO bombi, pao je kada ga je domaća elita pustila niz vodu. Tuđman je otišao kao predsjednik, ali su ga njegovi nasljednici među sobom raskomadali. Čaušeskua nije smakla opozicija, nego vojska koju je godinama hranio. Ista logika vrijedi i za Dodika. On neće pasti zbog Schmidta, ni zbog Vukanovića, nego zbog Cvijanovićke, Stevandića i lokalnih šerifa koji su mu decenijama lizali ruku, a sada čekaju da ga oglođu do kosti.

Paralela s Beogradom je očigledna. Aleksandar Vučić danas izgleda čvrst, ali i on zna da njegova moć stoji na strahu i poslušnosti. On itekako vidi da Dodikov pad nije samo lokalna stvar, nego upozorenje: i njegovi mogu preko noći zaključiti da je vođa postao teret. A kada car počne gubiti, strah nestaje, a počinje stampedo spašavanja vlastitih guzica.

U Crnoj Gori litijaši danas slave, ali neka pogledaju u Banjaluku – jer i njih čeka ista sudbina. Onog dana kad im nestane moći, prvi će ih izdati oni koji danas nose sveće i busaju se u prsa.

Najtragičnije u svemu je što Dodik to zna. Zato panično traži nove mandate, eksperte, „nestranačke ličnosti“. Ali lađa je već probušena. Njegovi će ga proglasiti glavnim krivcem, a sebe čistima, „borcima protiv korupcije“. Biće to tiha egzekucija, kalkulisana i hladna, bez zvona i fanfara.

Banja Luka je danas laboratorija pada jednog vođe, ali i ogledalo cijelog Balkana. U njemu se vidi zakon autokratije: na kraju vođu ne ruše neprijatelji, nego najvjerniji učenici.

I zato nije pitanje da li, nego samo kad će Dodiku glave doći njegovi.

I neka se niko ne iznenadi kada ga ti isti, preko noći, pretvore u političkog dinosaurusa – fosil prošlog vremena. Oni će ga sahraniti u partijskom zaboravu, a već sutradan će mu podizati spomenike vlastite „hrabrosti“ i „poštenja“. A on, Milorad Dodik, biće upisan ne kao „otac Republike Srpske“, nego kao prva žrtva sopstvene političke porodice.

Takvo pravilo!

(Radio Sarajevo, foto: lična arhiva)