“Bratstvo naših naroda na tlu Bosne i Hercegovine – to je malj ravno u čelo švapskoj i četničko-ustaškoj pogani! Tu ga učvrstiti znači položiti nesalomive temelje zgradi koju danas krvlju i kostima zidamo. To jasno osjećamo mi iz Bosne, ali, u istoj mjeri, svjesni su toga i naši drugovi iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, čitave naše domovine”.

Ovo nije kazao bilo ko. Ovo su riječi velikog Skendera Kulenovića, riječi koje je zapisao u Oslobođenju od decembra 1943. godine, dakle odmah po okončanju Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, u Mrkonjić Gradu.

Skender je tada znao ono što mi znamo sve vrijeme: Bosna i Hercegovina je jedino moguća kao multikulturalna, multietnička, antifašistička država. Zapravo, to joj i daje identitet i smisao. Bez toga, BiH bi bila samo ljuštura, samo prazna forma.

Kako su Karadžićevi separatisti nesvjesno potvrdili državnost BiH

Pet decenija kasnije Karadžićevi separatisti-neočetnici u tom istom Mrkonjić Gradu pokušali su svojim odlukama da kastriraju državnost BiH, ne znajući da su upravo tako potvrdili viševjekovnu opstojnost naše zemlje i kontinuitet te državnosti.

Ne znam, da li ste znali, Narodna skupština Republike Srpske tog 22. jula 1993. godine proglasila je u Mrkonjić Gradu “nevažećim za srpski narod sve odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH) sa zasjedanja održanog 25. novembra 1943. godine u tom mjestu.“

Tako se Narodna skupština odmetnutog entiteta Republika Srpska prije 28 godina i nominalno svrstala upravo na stranu četničko-ustaških pogani, kako ih sa pravom nazva veliki Skender Kulenović. Skenderove riječi su se ticale Drugog svjetskog rata, ali ono što se desilo pola vijeka kasnije predstavljalo je najveći udar na BiH. I BiH je preživjela.

Nego, da se vratimo na odluku Narodne skupštine RS-a, kojom su odluke ZAVNOBiH proglašene ništavnim. Dakle, tim odlukama proglašena je i ništavnost državnosti BiH. Pa se treba logički zapitati, kako je moguće proglasiti ništavost države koju ne priznajete i za koju kažete da ne postoji? Kako je moguće poništiti odluke ZAVNOBiH, ako ga ne priznajete?

Stvar je u tome da su i Karaždić i njegova zločinačka bratija vrlo dobro, odlično znali za viševjekovnu državnost zemlje, čiji je kontinuitet postojanja samo potvrđen u tom istom Mrkonjić Gradu i da su svojim odlukama pokušali zatvotiti oči pred istorijskom istinom. U protivnom, zašto bi bilo ko organizovao sjednicu i poništavao nešto čega nema i što ne postoji?!

Banjaluka bez Dana državnosti, Sarajevo bez Đede

I to stanje nasilnog mraka i negiranja stvarnosti održava se do danas. Uz časne građane Bosne i Hercegovne, koji su velika manjina u RS-u, Dan državnosti ne da ne postoji, nego je stigmatiziran datum, čijeg se obilježavanja zarad lične sigurnosti klone čak i lokalni ugostitelji.

Vjerovatno ste pročitali kako je kultni banjalučki hotel “Bosna“ otkazao dobrodošlicu organizatorima manifestacije obilježavanja Dana državnosti BiH. I to je, na žalost, rezultat politke ispranih mozgova, koji svakodnevno pljuju i po Skenderu Kulenoviću, ali i po Vojislavu Kecmanoviću Đedi, semberskom Srbinu i Sarajliji, koji se svim silama borio i izborio za onu bosanskoheregovačku baklju u državnom grbu SFRJ.

Taj Đedo, danas nema svoju ulicu čak ni u Sarajevu, što nam svima zajedno govori kako se i koliko držimo naslijeđa otaca moderene bosanskohercegovake države.

Ali Bosna i Hercegovina može uspjeti samo i jedino kao jedinstvena i nedjeljiva država svih njenih građana i to kroz legendarni moto – ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska (bošnjačka), nego i srpska i hrvatska i muslimanka (bošnjačka).

Ovako kako to danas izgleda dok se npr. u Zapadnom Mostaru viju šahovnice čeda UZP-a Herceg Bosne ili u RS-u u kome je uobičajen radni dan sve uz naglašenu četničku inat-notu, neće se daleko dogurati.

Čemu patriotizam, ako nije na cijeloj teritoriji BiH?

Zato se sa pravom potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović pita, čemu patriotizam, ako nije na cijeloj teritoriji BiH:

“Čemu sve ono što su naši prethodnici te 1943. godine u Mrkonjiću definisali kao principe zajedničkog života, ako to nije baš danas u Banjaluci“, pita se Mijatović?

I na koncu, ima li nam budućnosti, umjesto čestitke?

Naravno da ima, ukoliko građani BiH sklone političke garniture čiji je jedini alat nacionalističko zavađanje, a koje se bave ovim zanatom tri decenije. Ima nam budućnosti, ako dođu progresivni ljudi koji će baštiniti ideje i Skendera Kulenovića i Vojislava Kecmanovića Đede, ali i modernih EU integrativnih tokova i najviše ideje pravne države. Ima nam budućnosti, ako Dan državnosti shvatimo kao svoj i ako ga proslavljamo i u Livnu, i u Širokom Brijegu, i u Banjaluci, na koncu i u Mrkonjić Gradu, gdje je danas osim gostiju entuzijasta sve isto kao i svakog drugog oblačnog novembarskog dana.

Jer Bosna i Hercegovina su ljudi, Bosna i Hercegovina je mladost ove zemlje, koja sve više odlazi, lažem – doslovno bježi iz nje. Ali BiH je i onaj rudar što spava na žardinjeri moleći za zakonsko povećanje svoje crkavice koju platom zove, dok pored njega prolazi povorka crnih limuzina, iz kojih kockaste glave navodno “obilježavaju Dan državnosti“, a zapravo pljuju najlicemjernije po izvornim tekovinama ovog Dana.

Šta bi na koncu rekao Skender, rudar našeg jezika, kako ga nazva Danilo Kiš, da vidi kako je društveni jaz između onih koji navodno vode i vole ovu zemlji, i onih izvornih rudara koji stvaraju radom bolje sutra? Da li bi se opet umjesto olovke latio oružja? Da li bi kazao kako smo spremi za to famozno bolje sutra ili nam je potrebno čišćenje – od ljudi, do politike i javnog života?

Umjesto zaključka

Autor ovih redova najviše voli Bosnu i Hercegovinu, ali onu divnu, tananu, bistru i razumnu koja će biti po mjeri svakog njenog građanina, a ne poligon za prepucavanje secesionista i tajkuna, preko oronule grbače narodne.

A BiH sa svojm gorskim očima, sa svojim rijekama, sa svojim planinama, sa svojim ravnicama i poljima, sa izlazom na more, sa predivnom klimom, može biti raj za deset miliona sretnih ljudi, a ne politički pakao za tri miliona preostalih.

“Osnažiti bratsku zajednicu na tlu gdje su krvni naši dušmani htjeli da stvore zvjerinjak bratoubica, znači iščupati glavno korijenje svim neprijateljima našeg naroda u čitavoj našoj zemlji “, kaže veliki Skedre.

Jesmo li uspjeli, ili smo dozvolili sjemenu zla da se opet nakoti, razmili i kao otrov zatruje našu prelijepu zemlju?

Jedna je, jedina! Neka bude po mjeri bosanskog i onog hercegovačkog čovjeka!

(Al Jazeera Balkans)