Još se nije slegla prašina oko “svesrpskog sabora“ u Beogradu koji je zapravo bio skup Vučićevih i Dodikovih političkih satelita pod skutima Crkve Srbije, a Vučić se već oglasio i to glede državne BiH imovine, pokušavajući svim silama da napravi novu, ko zna koju po redu, krizu u regionu.

Obraćajući se američkoj ambasadi u Sarajevu, Vučić je i pitao i krivo odgovorio čije je državna imovina u BiH.

“Pitaću nešto najkonkretnije naše kolege iz Ambasade SAD u BiH koji su rekli da smo mi pogazili Dejton. Dejtonskim sporazumom regulisane su nadležnosti entiteta i centralne vlasti. Moje prvo pitanje je kako, gdje i od kada piše da imovina pripada centralnim vlastima, a ne entitetima? Aneksom 4 Dejtona predviđeno je da sve državne funkcije koje nisu dodijeljenje institucijama, pripadaće entitetima. Nigdje se ne pominje javna imovina. Kako ste došli do zaključka i na osnovu čega da imovina pripada centralnim vlastima?”.

Agresori ne mogu biti garanti mira

Prije no što odgovorim Vučiću vrlo jednostavno, treba pomenuti i ovo: zanimljivo je da se Vučić, kao uostalom skoro svaki srbijanski politički vođa, postavlja kao vrhunski i vrhovni tumač Daytona i to pod krinkom jedne davno izrečene laži, koja glasi da su Srbija i Hrvatska “garanti“ Dejtonskog mirovnog ugovora.

Prvo i osnovno, to su države potpisnice sporazuma, a nakon izvršene agresije niti su, niti mogu biti garanti nekakvog mira, jer su upravo ove dvije zemlje najodgovornije za rat, preciznije za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Pa onda nikako agresori ne mogu biti garanti mira!

Idemo dalje: Na Vučićevo pitanje, kako, gdje i od kada piše da imovina pripada centralnim vlastima, a ne entitetima odgovor arhitekta Daytonskog sporazuma glasi:

“Godine 2001. BiH je potpisala Sporazum o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije (SFRJ), kojeg je ratifikovala Parlamentarna skupština BiH i državnu imovinu pripisala Bosni i Hercegovini, a ne entitetima”.

Najjednostavnije kazano, od 2001. dakle, zadnjih 23 godine ne postoji bilo kakva nedoumica čija je državna imovina. Opet logično, ali i pravno utemeljeno, državna imovina pripada državi. I to ne kažem ni ja, ni Vučić, ni Američka ambasada u Sarajevu, to kaže James O’Brien, tvorac, preciznije arhitekta Daytonskog mirovnog sporazuma.

Obmanjivanje i sebe i javnosti

Pa su onda i vrlo logični zaključci Američke ambasade u Sarajevu glede “svesrpskog sabora” u kojima se kaže: RS nije država i može postojati samo unutar BiH. Naravno, ovo je jasno i vrapcima na grani, ali i Dodik, i Vučić, i patrijarh Porfirije i čitava bulumenta kvaziistoričara i ostalih političkih kmetova u Srbiji i srpskom svetu tvrde drugačije, preciznije, obmanjuju i sebe i javnost.

Dovoljno je samo pročitati posljednju izjavu srpskog istoričara Aleksandra Rakovića, koji kaže, pazite sad, da su Republika Srpska i Crna Gora “unutrašnje pitanje srpskog naroda, koje se može svesti i pod međudržavne odnose, a nikako pod međunarodne ili internacionalne odnose jer je u sva tri slučaja riječ o srpskim državama.“

Dakle, jasno vam je, ne radi se ovdje samo o državnoj imovini, nego o teritoriji koja bi preko deklaracije o “jedinstvu srpskog naroda“ postala u slučaju RS-a entitetska teritorija, a onda kako vidimo i državna teritorija.

Ali države Srbije.

Što bi nas direktno uvelo u sukobe.

Naravno, sa zapadne strane Drine, Dodik ne bi bio Dodik da ne dolijeva ulje na vatru svojim izjavama koje su za krivično gonjenje, a ne (samo) za političku analizu.

Tako je prije neki dan kazao da imovina pripada entitetima i da granica postoji i u katastru dodavši da su ženevski i njujorški dokumenti utvrdili osnovne temelje BiH i rekli da teritorija pripada entitetima, da su entiteti suvereni, da imaju svoje vlade i parlamente, svoju teritoriju i suvereno upravljanje.

Osim što je očevidno potvrđeno da je priča o državnoj imovini koja pripada entitetima najobičnija laž, jednako tako je laž da postoji i to još gruntovno-katastarski granica između entiteta. Granice, najjednostavnije kazano nema. Ona je provizorij koji određuje unutrašnju strukturu države Bosne i Hercegovine, a ne nikako neku demarkacionu liniju između nekakvih (kvazi) država. Jer, ako bi postojala granica, čemu teži Dodik, to bi značilo da je RS država i da joj pripada imovina na njenoj teritorij.

Vučić, neprijatelj Daytona od novembra 1995.

Ali kako RS nije ni republika, niti je po ustavu isključivo srpska, a ponajmanje je država tako je priča i o imovini, i o granici najobičnija obmana, kojom se građani dovode u zabludu i još više, to je opsjenarska priča koja služi kao ratnohuškački narativ, a koji je intenziviran nakon “svesrpskog sabora“.

Pa se čini da je sabor, koliko god se organizatori upinjali da ga predstave kao “mirovni događaj“ zapravo logističko-ideološko okupljalište nasljednika ideje Velike Srbije pretočene u nastalu ideju srpskog sveta.

A Vučić baštini ideju uništenja Daytonskog mirovnog sporazuma još od njegovog nastanka.

U tom svjetlu je posebno zanimljiv tekst “Šešelj u Ohaju“ iz neočetničkog časopisa Velika Srbija napisan novembra 1995. godine iz pera, nećete vjerovati, mlađahnog Aleksandra Vučića. Dakle, tekst je nastao za vrijeme pregovora u Daytonu i star je bezmalo tri decenije.

Dvije stavke su jako bitne u tadašnjem Vučićevom umovanju:

Vučić je tada oštro kritikovao ustavna rješenja koja su dogovarana, naročito u kontekstu Ustavnog suda BiH, ali i Predsjedništva, gdje mu je smetao omjer 2:1 (dva člana Predsjedništva iz FBiH i jedan iz RS-a). Kada je riječ o Ustavnom sudu, Vučiću je smetala činjenica što će stranci biti dio te ustanove.

Pa tako, bezmalo tri decenije kasnije, vidimo Vučića na fabričkim podešavanjima“ vidimo opsjednutog čovjeka koji radi sve ne bi li slomio i uništio Dayton, ne bi li kako stvorio srpski svet. I opet sav otrov i sve nacionalističke strijele su uperene prema stranim sudijama, prema strukturi Daytona i prema okvirnom, mirovnom sporazumu kao takvom.

Dayton kao srpski paradoks

A to je paradoks svih paradoksa, jer se prosrpska strana tako često poziva na slovo, a ponekad i na duh Daytona, dok u drugom trenutku svim silama nastoji uništiti isti taj Dayton. A svima je jasno, Dayton i njegovo prekrajanje po željama velikosrpskih elita, znači nastavak onoga što je zaustavljeno novembra 1995, dakle rata.

Umjesto bilo kakvog zaključka, pročitajte dio izjave Jamesa O’Briena iz januara ove godine, gdje se obraća i Dodiku, ali i vaskolikoj javnosti:

“Ja sam bio odgovorna osoba za rad sa bosanskim strankama na izradi njihovog Ustava. Tako da znam šta je bio originalni Dayton. Izašlo je to iz mog pera. Ideja o secesiji je tada eksplicitno odbačena u prvobitnom Daytonu. To je besmislica i protuustavno. Nema nikakve koristi od takvog Dodikovog zahtjeva. Ono što želimo da uradimo je da se fokusiramo na to da institucije vlasti funkcionišu onako kako su dizajnirane i da politički lideri budu jasno odgovorni za postizanje rezultata ili neuspjeh. I iskreno, mislim da mu odgovor na ovo moraju dati glasači i BiH i Republici Srpskoj”, kazao je zimus O’Brien.

Zašto je ovo važno?

Pa zato što nam čovjek koji je stvorio Dayton a time neposredno i ustav BiH tačno, jasno, glasno i artikulisano govori da je Bosna i Hercegovina nedjeljiva zemlja, dok upire prstom u Dodika i njegovu bratiju, a koja bi rušenjem Daytona rušila i Bosnu i Hercegovinu.

I opet paradoks, rušenjem Daytona na čemu rade i Dodik i Vučić, nestalo bi jedino entiteta Republika Srpska, a Bosna i Hercegovina bi itekako opstala. Dakle, Dodik i Vučić pokušajima rušenja Daytona intenzivno sijeku granu na kojoj sjede, ali je to već njihov problem!

(Al Jazeera/foto: Autonomija)