“A, ne zaboravite najvažnije, 2026. je Vučiću htio-ne htio, izborna godina. Sa druge strane, Crnoj Gori je ona biti ili ne biti na prolasku kroz uska EU briselska vrata. Šta mislite kako će Vučić odgovoriti na ovu jednačinu? Haosom dabome. Đe god i kako god može! Od Vulina i “ruskih straža“ do Dačića i lokal-staljinizma. A sve zajedno pod ćaci-šatorima. Bilo gdje-neće pitati. Od Sjevera zemlje do Budve. Povod? Nebitan. A Ćaciji su poput lepre, koje ako se zapate, teško se kasnije mogu ukloniti.“

Ako je Srbija, kako precizno i nemilosrdno dijagnosticira beogradski advokat Sead Spahović, država koja se u političkom i bezbjednosnom smislu može svesti na jednu riječ – Ćacilend – onda Crna Gora danas stoji pred pitanjem koje nije ni teorijsko ni retoričko. Ne više. Pitanje glasi: da li je potencijalni crnogorski Ćacilend već u fazi testiranja? I još važnije – da li je on laboratorij za ono što Aleksandar Vučić planira da pokuša 2026. godine, kada se bude borio za goli politički opstanak sa jedne strane i kad Crnu Goru očekuju najvažniji koraci ka briselu sa druge strane?

Ćacilend, da se odmah razjasnimo, nije puka lokacija. Nije samo park, nije Botun u Crnoj Gori, nije Pionirski park u Beogradu, nije pusta parcela u katastarskoj opštini Dajbabe. Ćacilend je politička, velikosrpska metoda. To je političko-bezbjednosni obrazac u kojem se duboka država povlači korak unazad, a nasilje i pritisak onda preko bezbjdonosnih služni delegira „narodu“, šatorima, improvizovanim kampovima i navodno spontanom narodnom buntu. Država tada pere ruke, a poruka je jasna: institucije su tu samo dok vam idu niz dlaku.

Spahovićev opis beogradskog Ćacilenda je brutalan jer je tačan: paravojni kontinuitet, isti ljudi, iste ideje, samo druga scenografija. Od jogurt, preko balvan-revolucije i svih “dešavanja naroda“ do današnjeg dana. Oni koji su devedesetih udarali po civilima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, danas ne nose uniforme, nego „patriotske“ jakne i žive u šatorima. Država Srbija ih ne koristi protiv vojske – koristi ih protiv građana. I to je ključ.

E sada pogledajmo Crnu Goru.

Botun u glavnom gradu. Šatorsko naselje koje ima svoj život. Četiri šatora. A onda Komunalna inspekcija dolazi, konstatuje da šatori jesu – ali nisu tu gdje su bili. Premješteni su. Na drugu parcelu. Jedan na zemljište Opštine Zeta, dva na katastarsku parcelu KO Dajbabe. Nema nekakvog roka za uklanjanje. Nema sankcija. Samo administrativno slijeganje ramenima i zapisnik. Neko bi rekao, proći će, samo od sebe-raziće se.

E to je taj trenutak. Ta tačka u kojoj se rađa Ćacilend.

Jer suština nije u tome da li su šatori uklonjeni ili pomjereni deset metara lijevo ili desno. Suština je u poruci: možete biti ilegalni, možete blokirati, možete stvarati pritisak – sistem će se prilagoditi vama, a ne vi sistemu. A to znaju “stanovnici“ šatora! I ako ne znaju, beogradska centrala će da im objasni. To je ista ona logika koju je Srbija normalizovala devedesetih, pa je danas plaća višestruko skuplje. I da se razumijemo, Botun može biti doslovno probni balon, “kuče u svemiru“ koje se baca bogu smrti zarad “viig“ čitaj čentičkih ciljeva. Danas Botun, sutra pola Podgorice ili šatorsko naselje u centru-ako treba. Princip je uspostavljen!

Naravno, gradska vlast Podgorice pokušava da igra drugu igru ne bi li zadovoljila nezdovoljne. Gradonačelnik Saša Mujović i Vlada nude investicije: puteve, asfaltiranje, renoviranje škole, sportski teren, stadion, elektro-mrežu, stalnu autobusku liniju. Nude dijalog, infrastrukturu, razvoj. Sve ono što bi u normalnom društvu bilo dočekano kao rješenje.

No, maše poentu uveliko!

Jer, problem Ćacilenda je u tome što on ne traži rješenja. On traži stalni konflikt.

I tu dolazimo do notornog Milana Kneževića, čovjeka koji savršeno utjelovljuje taj prelaz iz politike u permanentnu destabilizaciju. Njegov interes nije Botun. Šta ga briga za Botunom, kao da ne znate!? Njegov interes nije kolektor, ne znam zna li što je to. Njegov interes je slabljenje i ništenje institucija, ismijavanje vlasti, proizvodnja haosa i slanje signala Beogradu: „teren je spreman, ovi nam ništa ne mogu“. Kao što je precizno onomad primijetio Ljubomir Filipović, Knežević ne udara tamo gdje bi mogao nešto da promijeni – unutar sopstvene koalicije – nego tamo gdje može da zapali fitilj.

Botun je u tom smislu probni balon. Test koliko se može. Test koliko je vlast spremna da popusti. Test koliko građani mogu da se naviknu na to da se politika vodi šatorima, a ne zakonima. A to je primarno izvoznicima nestabilnosti u srpskom svetu.

I tu crnogorski slučaj postaje regionalno važan.

Jer Vučićev problem 2026. nije samo srbijanska opozicija. Njegov problem je istrošenost jednog modela. Izbori koje će, kako kaže Spahović, pokušati da ne raspiše ili da ukrade, biće prelomni. A kada autoritarni režimi osjete da im se tlo pomjera, oni posežu za istim receptom: paralelnom moći, „narodnim stražama“, kampovima, blokadama, kontrolisanim haosom. Upravo onim što se u Srbiji zove Ćacilend.

Ako se taj model pokaže efikasnim u Crnoj Gori – kao mekšoj, ranjivijoj državi, sa krhkim institucijama i složenim identitetskim pitanjima – onda on postaje izvozni proizvod u cijeloj regiji. Opetovani presedan. Dokaz da se regija može držati u šaci bez formalnog nasilja.

A, ne zaboravite najvažnije, 2026 je Vučiću htio-ne htio, izborna godina. Sa druge strane Crnoj Gori je ona biti ili ne biti na prolasku kroz uska EU briselska vrata. Šta mislite kako će Vučić odgovoriti na ovu jednačinu? Haosom dabome. Đe god i kako god može! Od Vulina i “ruskih straža“ do Dačića i lokal-staljinizma. A sve zajedno pod ćaci-šatorima. Bilo gdje-neće pitati.

A Ćaciji su poput lepre, koje ako se zapate, teško se kasnije mogu ukloniti.

Zato je opasno potcijeniti Botun. Nije stvar u četiri šatora, sama po sebi. Stvar je u normalizaciji i paternu ponašanja koji smrdi na beogradsku Vučićevu kuhinju. Stvar je u prihvatanju ideje da se zakoni mogu zaobići ako si dovoljno glasan i ako imaš političku zaštitu. U tome da komunalna inspekcija konstatuje, ali ne djeluje. U tome da se šatori pomjeraju, ali se nikada do kraja ne uklanjaju. I još gore, mogu se pojaviti bilo gdje. Od Sjevera do Budve. Povod-nebitan.

Ćacilend uvijek počinje kao improvizacija. Kao privremeno rješenje. Kao „da se smire strasti“. Kao “sponatnost“. A završava kao paradigma jedne epohe i kancer na licu društva.

Crna Gora još ima izbor. Još nije Srbija. Još nema kamp-logor u centru glavnog grada. Ali ima sve elemente da krene tim putem ako nastavi da popušta onima kojima konflikt nije sredstvo, nego cilj.

Zato pitanje iz naslova nije provokacija. To je upozorenje.

Postoji li crnogorski Ćacilend? Još ne u punoj formi. Ali postoji njegova skica. Njegov nacrt. Njegov pilot-projekat. Postoji ideološko gorivo. I ako se danas ne prepozna šta se zapravo testira u Botunu, sutra će biti kasno.

Jer Ćacilend, jednom kad se primi u srpskom svetu, ne pita više gdje je granica. On je sam sebi granica. A to je lekcija koju je region već jednom, preskupo, naučio.

(CdM, foto: Autonomija)