Otvaranje radova na dijelu autoputa između Beograda i Banjaluke srpske političke velmože i velikaši Crkve Srbije iskoristili su kao poligon za klasičnu velikosrpsku propagandu. Već pogađate, nazočan je bio triling Vučić-Dodik-patrijarh Porfirije Perić.

Koliko je Srbima dovoljno država?

Naravski, Dodik je govorio da Srbi imaju dvije države aludirajući na Srbiju i entitet Republika Srpska, a Vučić postulira kako tu istu Srbiju i RS “ništa ne može podijeliti“. Sve u svemu ako pogledamo površnije, bio je ovo jedan događaj koji je iskorišten u klasične predizborne svrhe za Milorada Dodika, kao i za bildanje nacionalnog mišića kod potonje dvojice.

Ali, hajmo se malo osvrnuti na riječi Patrijarha Crkve Srbije Porfirija Perića, koji je između ostalog kazao i ovo:

“Svi znamo da su se kroz istoriju granice država i mjesta obitavanja našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se u istoriji u kojoj je sve relativno neće mijenjati i ubuduće”, rekao je on.

Dakle, Porfirije Perić ne spori da će se granice na Balkanu mijenjati i da će Srbi i Srbija poslovično učestvovati u tome. Ne da ne spori, nego priziva taj ratnohuškački historicizam.

Da li Porfirije misli na eventualno potpuno priznavanje Kosova od strane Srbije, pa mu je ovaj govor samo priprema i retoričko-ontološki uvod za ono što njegov pajtaš Vučić treba da uradi i da saopšti građanima te iste Srbije?

Ili je i Porfirije Perić svjestan kako se autonomna pokrajina Vojvodina guši u jarmu Beograda i kako joj treba disanje koje nikako nije spojeno na pluća Srbije? Jasno li je Periću da nekadašnja “žitnica Jugoslavije“ propada na neviđen način, dok joj se svi, ali baš svi resursi ispumpavaju od strane te iste Srbije.

Ili, u konačnici, patrijarh Crkve Srbije misli možda na Sandžak, koji bi se trebao otcijepiti od Srbije?

Posljedice rada (rata) paramilitantne svetosavske sekte

Šta god da misli Porfirije Perić, huška na rat, a to najbolje radi. I ne, naravno da ne misli na ove tri situacije koje su vjerovatnije od potonjih, nego mašta o prekrajanju granica u stilu stvaranja nekakve nove Velike Srbije ili makar srpskog sveta.

I to govori sa pozicije primarnog duhovnika čelne vjerske organizacije u pravoslavnih Srba. Samo što ta vjerska organizacija ima veze sa istinom, nadom, ljubavlju i ostalim vrlinama, koliko i Porfirije sa odmjerenošću i zdravim razumom.

A znaju to i vrapci na grani da se Crkva Srbije odavno pretvorila u svetosavsku klerikalnu sektu, koja gotovo da i nema nikakve veze niti sa hrišćanstvom kao takvim, niti sa fundamentalnim postulatima religijskim. Umjesto toga ona je paramilitantna organizacija, čije je ustrojstvo najsličnije vojnom.

Crkva Srbije je neka vrsta države u državi, preciznije držve u više država, pa kao takva diže pobune po Crnoj Gori, huška u BiH, pa se onda vraća u Beograd gdje litija, pa odlikuje zločinca Šešelja, pa baca anateme na LGBTQ populaciju, pa u međuvremenu napada Zapad i svakog normalnog čovjeka, što preko Porfirija, što preko ostalih velmoža predvođenih crnogorskim mitropolitom Joanikijem.

I onda je izjava o mijenjanju granica u zemljama u kojima žive Srbi zapravo nužna dijalektika ove organizacije, koja je jednako i dvadesetih blagosiljala JNA tenkove na Vukovaru, koljače u cijeloj Hrvatskoj, pa monstrume poput “Škorpiona“ u Bosni i Hercegovini. Ta organizacija je u konačnici najjača duhovna i logistička ekspozitura Rusije i njene hegemonije mimo Ruske Federacije.

Više srpstva, manje Srbije

Ali, ne čeka li tu istu Crkvu Srbije sudbina kakva je čekala srpske zločinačke velmože devedesetih u BiH i djelimično Srbiji?

Jer kad Milorad Dodik kaže, dočekujući Porfirija Perića i Vučića, “danas Srbi imaju dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju – i nastavićemo da se borimo za naše jedinstvo”, nije li makar malo svjestan da to isto mogu kazati Mađari, za Mađarsku i Vojvodinu ili Albanci za Albaniju, Kosovo i Makedoniju?

I nisu li svjesni ti izvršioci radova na temu Otvorenog Balkana, da će ih upravo njihove izjave i to na tlu samostalne i nedjeljive Bosne i Hercegovine koštati upravo postojanja Srbije u današnjim granicama, kako paradoksalno Porfirije reče.

Pa je i Vučićeva izjava u Bijeljini kako “Srbiju i Republiku Srpsku ništa ne može podijeliti”, zapravo klasično ratno huškanje. Jer, zaboravlja Vučić da je Bijeljina, koliko god se njegovi ideološki oci poput Arkana i ostalih zločinaca trudili, i dalje u Bosni i Hercegovini, jednako kao i Brčko, kao svaki pedalj ove zemlje.

Zaboravlja ili se pravi naivan da je ta ista Bosna i Hercegovina uz milijardu mana zapravo oaza demokratije u odnosu na današnju Srbiju. U današnjoj Srbiji crkvenjaci bacaju fetve i anateme na svakog drugog i drugačijeg, koji se usudi podići glas.

U današnjoj Srbiji Crkva Srbije predlaže radikalne promjene školskih udžbenika uz brisanje sadržaja koji se njima ne sviđa (sic!) pa se postavlja pitanje, čemu onda udžbenici?

U današnjoj Srbiji poslanik Srpske napredne stranke Marko Atlagić za koga se ne može pouzdano reći da zna sva slova, a o čitanju ni riječi, izabran je ni manje ni više, nego za Predsjednika skupštinskog Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo. Ali ni to je ništa, jer u današnjoj Srbiji ratni zločinci obnašaju najviše političke funkcije.

U današnjoj Srbiji, litijaši koji bi uveli srednjovjekovlje su postali mejnstrim, dok sa pola kilometra dugim rusko-srpskim zastavama krstare ulicama Beograda, zazivajući Putina i njegove predatore i određujući ko se može, a ko ne može okupiti.

Eto, to je lična karta i krvna slika Srbije danas, i to je ona budućnost koja se može nazrijeti ukoliko zaživi Otvoreni Balkan i još više ukoliko se Crkva Srbije sa Porfirijem na čelu u potpunosti raspojasa.

Dabome, povijest nas je naučila, ako nas je išta naučila, kako se svaki san o velikoj Srbiji i srpskom svetu završava sve manjom i manjom Srbijom i nestankom srpskog sveta.

Pa onda, kad Porfirije Perić kaže: “svi znamo da su se kroz istoriju granice država našeg naroda mijenjale, a nismo sigurni da se neće mijenjati i ubuduće”, može on misliti šta hoće o velikoj Srbiji, ali baš ovakve ratnohuškačke izjave su siguran put za otcjepljenje Vojvodine ili Sandžaka i potpuno priznanje Kosova od strane iste te Srbije.

(Al Jazeera)