Nema tu više dileme, samo pitanje hrabrosti da se izgovori naglas ono što svi znamo. Srpska pravoslavna crkva — ova institucija koja više liči na ložu Putinu odanih duhovnih parapolitičara nego na ikakvu crkvu — prestala je biti hrišćanska organizacija. Postala je sekta. Svetosavska, rusosvetosavska, imperialno-ešalonirana sekta. I njen poglavar, gospodin Porfirije, nije više patrijarh u duhovnom, nego ambasador u imperijalnom smislu. Ambasador Ratne Rusije. Tačka.

A zašto je ovo važno?

Zato što je taj isti Porfirije otvoreno pljunuo u lice studentima — toj možda posljednjoj iskri slobodnog duha u Srbiji. Pljunuo im je direktno u lice, pa ih onda označio, etiketirao, ponizio. Ne zato što su huligani. Ne zato što su rušitelji. Nego zato što su, gle čuda, slobodni ljudi. Mladi, obrazovani, artikulisani, građanski nastrojeni, antifašistički orijentisani. Jesu li? I hoće li nakon svega nastaviti nositi ruske ratne krpare od zastava u submisivnom trajanju?

Za Porfirija, studenti su, kako vidimo – najveći grijeh. Jer oni koji ne čitaju Jevanđelje sa Putinovog telegram-kanala, oni koji ne ljube ruku Kirilu i koji se ne klanjaju pred ikonom ruskog tenka, oni su – neprijatelji crkve. Njegove crkve. Ruske crkve. Rusko-srpske sekte. Pa vi, studenti, vidite na kojoj ste strani!

I da ne ostane sve na pljuvačini, patrijarh, zajedno s mitropolitom Irinejem, otišao je i korak dalje u ovom sektarskom delirijumu. Citiram:

„Moja želja, kao i želja većine u našoj crkvi, jeste da u perspektivi — ako dođe do nove geopolitičke podele — budemo blizu tog ruskog okruženja.“
– Patrijarh Porfirije

Na to se nadovezuje Irinej:

„U ruskom svetu.“

I gle, Porfirije k’o da se napio tamjana iz Kremlja:

„Da, u ruskom svetu, u pravoslavnom svetu.“

Ali nije to pravoslavlje. To je ruski svet. A ruski svet, gospodine Porfirije, nije ništa drugo do geopolitičko opravdanje za osvajanja, za agresije, za genocid, za duhovni neokolonijalizam. I nije ga izmislio Isus, nego Vladimir Vladimirovič Putin sa svojim ideologom Duginom, čovjek koji je, uz blagoslov Kirila, pretvorio Crkvu u sektašku perjanicu ratne propagande.

Dakle, imamo patrijarha koji bi, da može, cijelu Srbiju, Republiku Srpsku i Crnu Goru sa sve ikonama i brojanicama spakovao u kutiju i poslao DHL-om na Crveni trg. Jer, kao što kaže – „Naša pozicija… zavisi i od stava Ruske države“.

Nema više ni farse oko samostalnosti SPC-a. Nema tu srpstva. Nema tu pravoslavlja. To je jedan Putinov duhovni department koji je davno napustio i osnovne postulate kršćanstva. A sada je i formalno ispljunuo svoje vjernike — tačnije one koji ne žele biti vjernici ratne sekte.

E sad, pitanje za studente, za mlade, za profesore, za slobodne ljude Srbije: hoćete li i dalje nositi krst SPC-a, crkve koja vas se javno odrekla, ili ćete tražiti reformu i raskid sa sektaštvom? Ili ćete i vi — kao botovi, posilni i hulje — pognuti glavu pred popovima sa Z-misijom?

Hoćemo li i dalje trpiti krstove koji su više nalik sabljama nego simbolima ljubavi? Hoćemo li štititi crkvu koja se svrstala uz agresora, uz ubicu, uz ideologa smrti?

I da stvar bude cjelovita — dok Porfirije zaziva novu Jaltu u režiji FSB-a, njegov politički sponzor Aleksandar Vučić dobio je poziv da se 9. maja pojavi na „Danu pobjede“ u Moskvi, u društvu istih onih koji su osudili Ukrajinu na smrt. Ako se pojavi – a znamo da hoće jer ne zna reći „ne“ svom gospodaru – Srbija ide pod nove sankcije. Ali koga je briga?

Jer Srpski svet je samo prijemno odjeljenje Ruskog sveta. I Porfirije više nije patrijarh. On je, kako to i dolikuje sektama, veliki sveštenik u funkciji geopolitičkog mesije.

Studentima ostaje izbor: ili će se razračunati s tim, ili će i sami postati dio te bizarne laži. A ako se to desi — onda su i oni samo novi kleronacionalistički pripravnici.

Jer, znate kako kažu — ko ne pljune na sektu koja ga je pljunula, taj joj se već polako klanja. 

(Radio Sarajevo, karikatura: STUPS)