“Slave se četnici iz prošlosti i sadašnjosti, slave se bojovnici Crkve Srbije, slave se ratni zločinci, slave se jednom riječju svi – ne uprkos zlu koje su činili, nego BAŠ ZATO ŠTO SU ZLO ČINILI. Ostaje još nesretnom predsjedniku Milatoviću da posthumno dodijeli kakav orden novom “slavljeniku” Pavkoviću i to je to! Ne recite dva puta da neće!”

„A šta su mislili: da će oni koje je na vlast doveo Amfilohije orden dodijeliti admiralu Baroviću?“ — Andrej Nikolaidis, CdM, oktobar 2025.

U ove Nikolaidisove riječi umjesto Amfilohija slobodno umetnine zločinca Pavkovića i opet će se sve uklopiti i sve će funkcionisati.

U tome je, zapravo, stvar. Slave se četnici iz prošlosti i sadašnjosti, slave se bojovnici Crkve Srbije, slave se ratni zločinci, slave se jednom riječju svi – ne uprkos zlu koje su činili, nego BAŠ ZATO ŠTO SU ZLO ČINILI. Ostaje još nesretnom predsjedniku Jakovu Milatoviću da posthumno dodijeli kakav orden novom “slavljeniku” Pavkoviću i to je to! Ne recite dva puta da neće!

Cijela logika ovog regiona zgusnuta je gore u onoj jednoj rečenici.

Dok se Crna Gora sve dublje utapa u ideološko blato koje je godinama stvarano pod Amfilohijevim epitrahiljem, u Podgorici se simultano organizuje bakljada za ratnog zločinca. Da, dobro ste pročitali — za onog Nebojšu Pavkovića, koji je u ime Miloševićeve vojske i ideje “Velike Srbije” komandovao deportacijama, ubistvima i etničkim čišćenjem nesrba na Kosovu.

Bakljada za ratnog zločinca

Bizarne organizacije Zor Đevojke i Srpska nit juče su na visećem mostu u Podgorici organizovale bakljadu povodom smrti ratnog zločinca Nebojše Pavkovića.

Nadležni — naravno — nisu reagovali. Vikend, šta li?!

Među okupljenima bio je i odbornik u Skupštini Glavnog grada Milivoje “Brdža” Brković, koji je, eto, mislio da je patriotski čuvati uspomenu na čovjeka koji je sahranio stotine tuđih života. Dabome, ako ste neočetnik, to vam je patriotizam.

A ko je, zapravo, Pavković?

General Jugoslovenske narodne armije, kasnije Vojske Jugoslavije, optužen još 2003. pred Haškim tribunalom, izručen 2005, osuđen 2009. na 22 godine zatvora za deportacije, prisilna premještanja, ubistva, progone i druga nehumana djela.

To je čovjek kojem se u jednoj evropskoj prestonici, članici NATO-a, danas pali baklja. I ne bilo kakva – nego simbolička svijeća zla koje se ponosno ne gasi.

Kad se društvo poistovjeti s ratnim zločincem

Svako društvo ima trenutak moralnog prelamanja. Onaj trenutak kad više nije jasno razlikuje li dobro od zla, sramotu od časti, istinu od propagande.

Crna Gora je taj trenutak, čini se, zakasnila da prepozna.

Jer kad se u Podgorici — gradu koji bi morao biti svjetionik građanske, antifašističke ideje — slavi čovjek osuđen za ratne zločine, to više nije izolovani incident. To je sistem vrijednosti. Naopak, ali jbg neki sistem.

To je simptom društva koje ne zna — ili ne želi da zna — da je Pavković bio učesnik i simbol ratnih zločina.

A još manje želi da zna da se u svakoj baklji zapaljenoj njemu u čast pali i posljednji trag moralnog integriteta.

Pametan se stidi, budala se ponosi

Pametan čovjek, ma gdje živio, zna: zločin nije pitanje nacije, nego savjesti.

Pametan se stidi kad čuje ime Nebojše Pavkovića jer zna da je to ime ukaljano krvlju nevinih ljudi.

Stidi se što se u zemlji koja se kune u “evropski put” i “demokratiju” može slaviti ratni zločinac.

Stidi se jer vidi kako se iz crkvenih i političkih krugova, iz škola i sa tribina, prepliće ista nit — nit koja vezuje svaku novu generaciju za ideološke četničke kosture prošlog vijeka.

Onaj drugi, suprotnost pametnome se, naprotiv, ponosi.

Takav nosi Pavkovićevo ime na majici i misli da time dokazuje “muškost” i “patriotizam”.

Takav ne zna, i ne želi znati, da slaviti zločinca znači poistovjetiti se sa zlom. Ili baš zna!

Ne zna on da takav navodni ponos nije snaga, već simptom bolesti – moralne, političke i duhovne.

Proizvod ideologije bez stida

Pavković nije samo čovjek iz prošlosti. On je proizvod jedne ideologije koja se odbila suočiti sama sa sobom.

Ideologije koja je od devedesetih do danas mutirala, ali nikad nije nestala.

I zato bakljade nisu slučajne. One su javna liturgija zla.

One su dokaz da se mit o “našima” i “njihovima” i dalje održava kao državni projekat.

Svaka baklja u Podgorici, svaka pjesma na tribini, svaka slika Mladića i Pavkovića — to je ogledalo društva koje se nije izliječilo.

I zato je danas Pavković “heroj” u istom sistemu u kojem je Amfilohije svetac, u kojem se Mladić šeta po grafitnim zidovima, a Barović — admiral koji je sebi presudio jer nije htio pucati na Vis — ostaje bez imena i bez spomenika.

Od Beograda do Podgorice – ista matrica

Ta bolest, ta metastaza, ne prestaje na Morači.

Ona ide iz Beograda, preliva se preko Drine, ulazi u Banjaluku, širi se do Trebinja, pa put Podgorice.

I svuda ista slika: nacionalističke litije, pravoslavni fundamentalizam, huliganske kohorte, političari bez stida i moralni poltroni.

Svi pjevaju istu pjesmu: “Naši su heroji!”

A niko da se zapita — heroji čega?

Uništenih života? Spaljenih sela? Deportovanih porodica? Ubijene djece?

Ako su to heroji, onda nema razlike između zločinca i “običnog čovjeka” koji ga slavi.

A kad ta razlika nestane — nestaje i društvo.

Čega se pametan stidi – i zašto mora govoriti

Pametan se često stidi, ali mora govoriti.

Jer ćutanje pred Pavkovićevim nasljeđem znači pristati da ti baklja dogori pred kućnim vratima.

Pametan se stidi jer zna da sram ne ponižava — sram pročišćava.

Pametan zna da moral nije pitanje politike nego ljudskosti.

Zato mora govoriti jer je stid po sebi u zlom svijetu mutava rabota.

Jer ako ne kaže da je Pavković zločinac, neko će ovoga sutra proglasiti svecem. Vrlo vjerovatno. Sjetite se popa Mace. Ko ne zna ko je taj – na sramotu mu!

Ako ne kaže čovjek od stida da su bakljade za zločince sramota, neko će ih sutra nazvati “manifestacijom patriotizma”.

Ako ne kaže da je Amfilohijev duh živ u svakoj toj vatri, sutra će taj duh opet presvući mantiju i blagosiljati nove vojske.

Između stida i bezumlja

Da se Pavković umjesto da ubija nevine odlučio da se ubije, ni za njega nikad čuli ne bi.

Možda bi mu neko spomenuo ime u fusnoti vojne historije pod pojmom “autošovinista” ili izdajnik.

Ovako — u “četnifikovanoj” Crnoj Gori, postao je Pavković heroj.

I to ne zato što je bio hrabar, nego zato što se oni koji ga slave kriju iza nacije da ne bi pogledali u sopstvenu bijednu sjenku.

Zato ova bakljada nije samo skandal — ona je moralna dijagnoza velikog dijela društva.

Jer čega se pametan stidi, zločinac se ponosi.

A to je, izgleda, (p)ostala državna filozofija srpskog sveta.

(CdM, foto: Autonomija)